>

novosti logo

Politika / Balkan Politika / Balkan

Nasukani Balkan

Odluka Europske komisije da ne odobri početak pristupnih pregovora sa Sjevernom Makedonijom i Albanijom može se iščitavati kao namjera da šest zapadnobalkanskih država doživi tursku sudbinu vječitih kandidata, što bi u njima moglo pokrenuti antieuropske procese

Ovih dana navršava se 60 godina otkako je Turska zatražila prijem u Europsku ekonomsku zajednicu. Skoro pola stoljeća kasnije, prije 14 godina, Turska je dobila status kandidata i započela pristupne pregovore za članstvo u Europskoj uniji. No nije daleko odmaknula. Lani je Europska komisija zaključila da Erdoganova Turska nazaduje u preuzimanju njezine stečevine i praktički zaustavila njezino eurointegriranje. Prošlotjedna odluka Europske komisije da ne odobri status kandidata i početak pristupnih pregovora sa Sjevernom Makedonijom i Albanijom može se s priličnom dozom uvjerljivosti iščitavati kao namjera da i šest zapadnobalkanskih država doživi tursku sudbinu vječitih kandidata.

Francuskoj, Nizozemskoj i Danskoj sve se manje sviđa da odlazeću Veliku Britaniju u članstvu Europske unije zamijene zemlje zapadnog Balkana, a više izgleda nisu sretne ni zbog toga što su im se ostale balkanske države priključile u razdoblju širenja eurooptimizma na istok i jugoistok Europe. Macronova Francuska trampovski u prvi plan gura samu Europsku uniju i njezinu reformu, a tek potom bi razgovarala o prijemu novih članica, pa i onih koje su, poput Srbije i Crne Gore, već u procesu pristupnih pregovora. Tvrdi se da je reformirana, koherentnija i snažnija Unija u interesu i šest zapadnobalkanskih država kandidata za članstvo u EU-u. Isto se ponavlja i kad se traži definiranje novih pravila i metodologije u pristupnim pregovorima kako bi zemlje kandidatkinje, sređene od glave do pete, postale članice EU-a.

No sve je to pogled iz Pariza, Bruxellesa i drugih zapadnoeuropskih prijestolnica na Balkan, pa su i ponude koje se stalno mijenjaju i nude zapadnobalkanskim državama slijepe za unutarnje procese koje u njima izazivaju. Briselska odluka kojom je još jednom odgođen početak pregovora sa Sjevernom Makedonijom i Albanijom za Macrona i društvo koračić je za Europsku uniju, ali je slonovskim gaženjem do temelja uzdrmao makedonsku državnu politiku, a tek će se vidjeti što će donijeti Albaniji i ostalim zapadnobalkanskim kandidatima za članstvo u EU-u, ali i balkanskim i istočnoeuropskim članicama Unije koje redom gorljivo zagovaraju daljnje širenje EU-a na Balkan po sadašnjim uvjetima, bez njihova povezivanja s eventualnom reformom Unije, jer vjerojatno slute da je reforma prije svega usmjerena prema njima, a ne prema starim članicama.

U želji da kontrolira štetu koju je Unija svojom odlukom prouzročila Sjevernoj Makedoniji, premijer te zemlje Zoran Zaev pokušao je isprovocirati održavanje izvanrednih parlamentarnih izbora već početkom prosinca, ali je morao pristati da se održe početkom travnja sljedeće godine. Zaev i njegova Socijaldemokratska stranka prelomili su i odlučili da promjenom imena zemlje okončaju decenijski spor s Grčkom i tako uklone posljednju prepreku koja ja Makedoniji priječila da započne pristupne pregovore s EU-om. Sad kad su se izjalovila uvjeravanja europskih čelnika da će dobiti početak pregovora kad promijene ime zemlje i postignu dogovor s Grčkom, Zaev i SDSM pretvoreni su u divljač za odstrel protivnicima novog imena, koje predvodi opozicijski VMRO-DPMNE. Zaev je zato poželio maksimalno skratiti sezonu lova na sebe i svoju stranku, kako bi i na taj način spriječio moguće osipanje razočaranog dijela svojih birača i rast opozicijskog biračkog tijela na valu neispunjenog obećanja o brzom putovanju u članstvo EU-a.

Zaev i SDSM su promjenu imena zemlje u parlamentu realizirali uz podršku albanskih parlamentarnih stranaka, a zauzvrat su značajno podigli razinu političke i kulturne autonomije albanske manjine. Njihov lošiji izborni rezultat mogao bi i to dovesti u pitanje i pokrenuti novi krug makedonsko-albanskih sukoba. Pogotovo ako europsko nogiranje Sjeverne Makedonije i Albanije i u Albaniji pokrene antieuropske procese. Iako je i sam znao koketirati s idejom stvaranja Velike Albanije, aktualni albanski premijer Edi Rama ipak je ponajprije zagovarao politiku ujedinjavanja Albanaca kroz članstvo svih zapadnobalkanskih država u EU-u. No pobjednik kosovskih izbora, lider Samoopredjeljenja Albin Kurti, i kao kandidat za premijera tvrdi da se nacionalno ujedinjenje Albanaca ne može dogoditi u Europskoj uniji, nego u eventualnoj federaciji Kosova i Albanije. Pritom se poziva i na stav bivšeg lidera makedonskih Albanaca Arbena Džaferija. Kako prenosi srpski portal N1 televizije, Kurti kaže: ‘Ne mogu reći da se nacionalno ujedinjavanje događa u EU-u. Tamo se pridružujemo Dancima, Austrijancima i Špancima. Ovdje se mora dogoditi naš savez. Koristio bih izjavu Arbena Džaferija: ‘Istorijsko zalaganje Albanaca za ujedinjenje.”

Kurtijevo Samoopredjeljenje već je svojim imenom proklamiralo suštinu i prioritete svoje politike, pa i u izbornoj kampanji, ali i nakon izborne pobjede ne kriju da neće poslušno slijediti briselsku politiku kad je riječ o Kosovu i pregovorima o normalizaciji odnosa s Beogradom. Kurti pritom lopticu prebacuje Beogradu, tvrdeći da će odbijanjem Sjeverne Makedonije i Albanije EU demotivirati i Beograd da nastavi pregovore s Prištinom što, izgleda, i njemu odgovara s obzirom na to da ne prihvaća Briselski sporazum i zagovara pregovore Srbije i Kosova kao dviju samostalnih i suverenih država. S druge strane, srpski predsjednik Aleksandar Vučić u intervjuu bečkom ‘Standardu’ ponavlja da će nastaviti pregovarati s Prištinom odmah nakon što nova kosovska vlada ukine dodatne carine na srpsku robu. Što se pak tiče odbijanja EU-a da započne pregovore sa Sjevernom Makedonijom i Albanijom, Vučić ne sumnja da će to i u Srbiji smanjiti povjerenje u Bruxelles i Uniju učiniti nepopularnijom. ‘Međutim, kako god, mi se nadamo da Emanuel Makron iz francuskog ugla radi u korist budućnosti Evrope. Mi se brinemo o nama samima. Moramo rešiti odnose u regionu i imati i dobre odnose sa Kinom, Rusijom i Turskom’, zaključio je srpski predsjednik.

Beogradski mediji prenose da je na dodatno pitanje je li to ‘plan B’ Vučić odgovorio da nema takvog plana, ali ‘da neće ni početi da plače niti štrajkuje glađu pred ustanovama u Briselu da bi otvorio jedno, dva ili tri poglavlja’. ‘Nisam sanjar, već veoma racionalan’, dodao je. Ocijenio je da se ‘ne može više govoriti samo o umoru od širenja u državama EU-a, već se sada radi i o izbegavanju svakog prijema novih država u dogledno vreme’ te zaključio da bi ‘zbog toga trebalo da se brinemo o nama samima i da se koncentrišemo da u regionu dostignemo četiri slobode – slobodni protok robe, kapitala, osoba i usluga’.

Zvuči optimistično i lijepo, ali Vučićevo zagovaranje samoeuropeizacije zapadnog Balkana, nakon što ga je Europska unija odgurnula od sebe i smjestila blizu turskog statusa vječitog kandidata za prijem u članstvo, više je pila naopako nego realna balkanska perspektiva koja bi se mogla ostvariti i koja bi, za razliku od prošlosti, ovaj put spriječila velike sile da im Balkan posluži kao moneta za međusobno potkusurivanje.

1/1