Novosti

Društvo

Barem smo sada na sigurnom

Pored donacija u vidu namještaja, kućanskih aparata i drugih potrepština, u sklopu SNV-ove akcije "Banija je naša kuća" dosad je osiguran privremeni smještaj za preko 200 obitelji. "Nekome je ostala šupa, nekome štala, a nama ništa. Sve što smo imali napravili smo golim rukama", govori Bosiljka Vranjanin čija je obitelj dobila dva stambena kontejnera

Četrdesetogodišnji Milan Ivanić imao je u Grockoj, nedaleko od Beograda, uspješnu karijeru. Za današnje vrijeme, u kojem dominiraju nesigurni oblici rada, uspio je nakupiti impresivnih 20 godina staža, većinom radeći u privatnoj tekstilnoj firmi. Posljednjih godina uspeo se do pozicije voditelja jednog pogona. A onda se lani odlučio vratiti u rodni, petrinjski kraj. Privremeno, mislio je u početku.

- Otac je obolio, a i majka je uhvatila godine. Planirao sam da ću biti s njima, malo raditi, a onda krenuti dalje. Međutim, najednom se sve zaredalo: otac je završio u bolnici, pa je udario prvi, a onda i drugi potres. I sada sam tu gdje jesam - govori Milan, najmlađi stanovnik zaselka Orašari u selu Moštanica.

Put se nasipa samo pred izbore, vjerojatno će ga srediti za koji dan. Ako sam ja s 40 godina najmlađi ovdje, onda možete misliti kakvo je stanje – kaže Milan Ivanić iz Orašara

Budući da ga je razorni potres zatekao na krovu, gdje je s prijateljem popravljao crijep koji je pomjerio onaj manji, od prethodnog dana, Milan 29. decembar računa kao drugi rođendan. Ni sam ne zna kako je ostao živ, kaže, jer je pri padu s krova razbio glavu i ozlijedio ruku. Četiri mjeseca nakon potresa fizičke rane su zacijelile, ali je stres i dalje Milanova svakodnevica. Mira mu ne daju ruševine koje ga svakodnevno podsjećaju na katastrofu: velika obiteljska kuća kojoj su oštećeni temelji i nosivi zidovi, starija drvena kućica u čijim ostacima njegova majka Mara na brzinu priprema obroke i uništeni gospodarski objekti u kojima su do potresa držali životinje. Bolje nije ni u ostatku Orašara, gdje ne postoje vodovod ni javna rasvjeta. Otkad je počela pandemija koronavirusa, ostali su i bez autobusnog prijevoza.

- Put se nasipa samo pred izbore, vjerojatno će ga srediti za koji dan. Nažalost, tako sve funkcionira. Od izbora do izbora. Ako sam ja s 40 godina najmlađi ovdje, onda možete misliti kakvo je stanje. Nema tu nekog osjećaja, to je sve... Ma tuga i jad - objašnjava on.

Iako je i sam u nevolji, Milan Ivanić posljednja dva mjeseca svakodnevno pomaže svojim starijim sumještanima i njihovim vršnjacima iz okolnih sela: Donje Bačuge, Velikog Šušnjara, Luščana, Kraljevčana, Joševice, Blinje... U sklopu projekta Srpskog narodnog vijeća "Od vrata do vrata", financiranog iz Europskog socijalnog fonda, prevozi starije od 65 godina, s niskim primanjima, kamo god je potrebno.

Prvih dana djeca su bila u velikom strahu, pratila su nas u stopu. Objasnili smo im da su u kontejneru na sigurnom i da više nema razloga za paniku. Sada su se već lagano opustila – govori Zoran Dragić iz Moštanice

- Projekt na petrinjskom području obuhvaća 43 korisnika. Vozim ih do doktora, na cijepljenje, u općinu, da obave administraciju vezano uz podnošenje zahtjeva za obnovu, do trgovine, apoteke. Na usluzi sam im od jutra do mraka - veli Milan.

Kako nam objašnjava Tatjana Dragičević, voditeljica Odjela za socijalna i humanitarna pitanja SNV-a, projekt, koji se s ciljem smanjivanja socijalne isključenosti i prevencije institucionalizacije starijih osoba provodi od 2020., u početku je obuhvaćao područje Gline, Benkovca i Donjeg Lapca.

- Nažalost, u Hrvatskoj je puno lokalnih samouprava koje nisu osigurale prijevoz za svoja sela, posebno ona zabačenija do kojih ne vodi asfaltirani put. Zbog toga smo odlučili proširiti ovu uslugu na područje grada Petrinje i opštine Gračac. Kvaliteta života ljudi na petrinjskom području dodatno je smanjena zbog potresa, posebno u pogledu stanovanja. Prema tome, neupitno je koliko je ova usluga potrebna starijim osobama koje žive u takvim izoliranijim krajevima - kaže ona.

Pored toga, podsjeća Tatjana Dragičević, u sklopu SNV-ove humanitarne akcije "Banija je naša kuća" organizirani su različiti oblici pomoći na području cijele Sisačko-moslavačke županije. Kroz nabavu 165 kontejnera, provođenje građevinskih radova i donacije građevinskog materijala osiguran je smještaj za preko 200 obitelji stradalih u potresu. Pruženi su i drugi oblici pomoći u vidu namještaja, kućanskih aparata, paketa hrane i higijenskih potrepština te ostale opreme za preko 1500 ljudi. Na račun akcije prikupljeno je oko 2.900.000 kuna i primljene su materijalne donacije u vrijednosti od 3.700.000 kuna, primarno u vidu kontejnera, građevinskog materijala, kućanskih aparata, hrane... Akciju su podržali Srpska pravoslavna crkva, države iz regije, brojni građani, općine, vijeća srpske nacionalne manjine, druge organizacije i firme.

Na usluzi od jutra do mraka – Milan Ivanić

Na usluzi od jutra do mraka – Milan Ivanić (Foto: Tamara Opačić)

- Također, SNV je otvorio Banijsku kuću u Glini u kojoj su podružnice Odjela za socijalna i humanitarna pitanja i Pravnog odjela, te ured u Petrinji, gdje svoje usluge pruža i SNV-ov Centar za razvoj i investicije. Organizirali smo i lokalnu mrežu aktivista i koordinatora. Tako su sve informacije vezene uz pružanje humanitarne pomoći, obnovu porušenih kuća i štala, pisanje projekata u sklopu poljoprivrednih natječaja još dostupnije stanovnicima Banije - ističe Dragičević.

U prvim danima nakon potresa SNV-ova pomoć, u vidu donacije stambenog kontejnera, stigla je do šesteročlane obitelji Dragić iz Moštanice. U njemu noći mlađi bračni par, Zoran i Danijela, te njihovo dvoje djece, šestogodišnji Vasilije i četverogodišnja Vasilisa. U drugom, koji su dobili od Caritasa, smjestili su se Zoranovi otac i majka. Po danu, za toplijeg vremena, većinom borave oko šupe u kojoj su složili improviziranu kuhinju. Među prvima su predali zahtjev za obnovu jer im je kuća dobila crvenu naljepnicu.

- Ni sami ne znamo što da očekujemo od obnove jer sve predugo traje. Već je i na mene to počelo da psihički utiče. Prvih dana smo se nekako držali, ali sad živci polako popuštaju - govori Zoran Dragić, koji je zaposlen kao vozač u jednoj sisačkoj firmi.

- Od 1. maja kreću da popravljaju krovove, dimnjake i unutrašnjosti kuća onima sa zelenim naljepnicama i nešto onima sa žutima. Mi rušenje očekujemo možda od polovine godine. Neka za početak makar sve očiste, pa šta Bog da. Sve to skupa je jako tužno. Bojim se da će ovaj kraj ostati pustinja - dodaje Zoran.

Najviše je zabrinut za budućnost djece, koja su za vrijeme našeg jutarnjeg posjeta spavala u kontejneru. Vasilije i Vasilisa jedina su djeca u ovom kraju, a to im, kaže Zoran, jako teško pada. Pogotovo nakon potresa.

- Prvih dana su bili u velikom strahu, pratili su nas u stopu. Objasnili smo im da su u kontejneru na sigurnom, da imaju gdje da spavaju i da više nema razloga za paniku. Sada su se već lagano opustili, ali i dalje osjete svaki manji potres - dodaje Zoran.

Ovaj 44-godišnjak je svega mjesec dana prije katastrofe na dio kuće postavio limeni krov. Čudnom igrom sudbine, u momentu najjačeg udara našli su se upravo pod tim dijelom pa nitko nije bio ozlijeđen. Na tom mjestu urušila se betonska kapa od dimnjaka, ali ju je lim uspio zadržati.

- Da su tu bile salonit ploče ili neki drugi materijal, netko bi sigurno nastradao. Spasili su nas ti radovi. Zbog toga će nam svaki budući krov biti limeni, crijep više ne dolazi u obzir. Ćoškovi i deke obavezno moraju biti betonski - objašnjava naš domaćin dok pokazuje mjesto na kojem je nekad bio dimnjak.

Spasio nas je limeni krov – Zoran Dragić

Spasio nas je limeni krov – Zoran Dragić (Foto: Tamara Opačić)

Od povratka iz izbjeglištva 2003. obitelj Dragić razmišlja o bavljenju poljoprivredom. Okruženi su plodnom zemljom na kojoj gotovo sve uspijeva. Zbog nedostatka mehanizacije, koja im je opljačkana u ratu, taj plan gotovo je nemoguće realizirati.

- Mogli bismo za radove plaćati nekom drugom, ali to se ne isplati. Poljoprivreda bi vjerojatno zadržala mene i suprugu, koja trenutno radi kao gerontodomaćica na jednom projektu, u ovom kraju, a djecu bismo, kako je i red, poslali da se školuju. Ali ovako se sad vezati ni za šta... - pesimistično će Zoran.

Pomoć u vidu dva kontejnera te savjeta kako se prijaviti na natječaje za obnovu oštećenih poljoprivrednih dobara, koje na Baniji pruža SNV-ov Centar za razvoj i investicije, stigla je i do Vranjanina. Ta četveročlana obitelj, koja živi u istoimenom zaselku Luščana, u potresu je ostala bez kuće trokatnice, mehanizacije i svih objekata velikog poljoprivrednog gospodarstva.

- U ovom dijelu sela mi smo najgore prošli jer se naše imanje nalazi ni dva kilometra od epicentra. Nekome je ostala šupa, nekome štala, a nama ništa. Sve što smo imali napravili smo golim rukama. Ni kredit nikad nismo dizali - govori Bosiljka Vranjanin.

Ugostila nas je u kontejneru opremljenom donacijama i komadima namještaja koje je njen sin Stevan uspio iznijeti iz devastirane kuće. Obitelj ima 20-ak ovaca i janjaca te sedam svinja koje sada drže kod susjeda. Za vrijeme našeg posjeta za njih su se brinuli Bosiljkin suprug Milan i 40-godišnji Stevan. Do potresa su imali i 12 krava koje su bili primorani prodati. Njihovu nesreću iskoristio je prekupac koji im je platio daleko ispod cijene. U normalnim uvjetima za jedno grlo moguće je dobiti oko 2000 eura, a oni su ih prodali po 450.

- Milan je zvao tog jednog čovjeka kojeg je znao otprije. S cijenom nas je ubio do kraja, ali nismo imali drugog izbora. Počela je kiša, pa snijeg, mraz, a krave vani. Neke su bile ranjene. Treba ih musti, a ja više ne mogu na ruke - žali se Bosiljka u momentu dok napuštamo njen kontejner.

U onom drugom, sa sanitarnim čvorom, boravi njena 90-godišnja svekrva. Sin Stevan, koji nam se netom pridružio, noću spava u nedaleko parkiranoj kamp-kućici, a suprug u očuvanom dijelu kuće prvih susjeda, Dalmatinaca koji su u Luščanima kupili imanje. Tako će biti do daljnjega jer ogromnu kuću nije moguće obnoviti.

- Jučer oko pet ujutro je jako drmalo. Odmah sam skočila iz kreveta i išla gledati je li se kuća srušila. Rupe se šire. Samo da napukne još jedan dio zida i ode ona cijela - objašnjava naša domaćica dok stoji ispred ruševine koju je donedavno zvala svojim domom.

- Na gornjem katu smo trebali dovršiti kupaonu i predsoblje. Srećom da nismo uložili i u to, sve bi ionako otišlo. Bože dragi, što smo bili nenormalni. Na selu biti, a toliku kulu graditi... Vele da je to za djecu. Pa neće djeca ostati s nama. Ali to je bio stari sistem, tako su svi gradili - govori Bosiljka.

- Jedno je sigurno. Ovdje se više neće graditi višekatnice. Nakon potresa su definitivno izašle iz mode - domeće Stevan na rastanku.

Potražite Novosti od petka na kioscima.
Informacije o pretplati pronađite ovdje.

Društvo

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više