Podosta ljudi na Baniji i Kordunu još čeka obećanu obnovu kuća devastiranih 1990-ih ili urušenih u potresu, no strpljenje šezdesetdvogodišnje Milke Blanuše iz Katinovca prerasta u sve snažniju ogorčenost, pa i pravu srdžbu.
Davno je predala zahtjev za kuću koja je u ratu izgorjela do temelja, radi čega je bila prisiljena živjeti u nekadašnjoj štali. No i taj je privremeni smještaj potres načeo do te mjere da je u njemu iznimno opasno boraviti. Stoga je nedugo nakon prirodne katastrofe, predala već drugi zahtjev za obnovu. Međutim nikakvo obnavljanje nijednog objekta nije pokrenuto s mrtve točke. Štoviše, do nje ne dolaze informacije kada bi obnova mogla započeti, pa i dalje – jer drugoga rješenja nema - na svoju odgovornost životari u nekadašnjoj nastambi za životinje.
- Meni je potpuno svejedno, i rat i potres učinili su mi od života zlo i naopako. Najprije mi je u ratu potpuno izgorjela rodna kuća, a onda je štalu koju sam osposobila za kakav-takav život, dokrajčio potres. Od općinskih sam vlasti u Topuskom tražila da bar štalu donekle poprave, ali sve je ostalo na lijepim obećanjima. Šest mjeseci nakon potresa nitko ovamo nije ni privirio, a onda su stigli statičari, nalijepili žutu naljepnicu na štalu i kazali da u nju ni ulaziti ne smijem. Podnijela sam potom još jedan zahtjev za obnovom, no sad i taj skupa s onim prvim leži u nekoj ladici, a ja čekam li ga i čekam – ne krije Milka svoju ljutnju.
Naša sugovornica živi sama i to od svega 130 eura mjesečno, koliko iznosi socijalna pomoć što je dobiva. Taj iznos je uza svu štednju na svemu i svačemu, gotovo nemoguće razvući na tridesetak dana. Posebno je ljuti što joj nadležni centar za socijalnu skrb plaća odvoz smeća i vodu iako do nje vodovod ne dolazi a kantu za otpad ne posjeduje, pa tako taj novac prođe negdje mimo nje, odnosno ostane u državnoj blagajni.
- Županija nam svaku vožnju od Katinovca do Topuskog subvencionira s po 50 centi, no ovuda ne prolazi nijedna linija pa ispada da džabe daju: nit' vidimo novac, nit' autobus. Doduše, prođe selom onaj školski, pa se i mi prošvercamo s djecom ako je vozač dobre volje, a uglavnom jest. Ma što da vam kažem, sve je nekako naopako i izvitopereno da te Bog sačuva – pokušava nam Milka Blanuša objasniti neobjašnjivo.
Prije rata, djelomice i tijekom njega, Milka je živjela i radila u Zagrebu. Kad je sukob započeo, nije joj baš bilo najugodnije svakodnevno slušati priče o tome kako su svi njezini sunarodnjaci četnici u SAO Krajini pa tamo gladuju i životare.
Stoga je u svibnju 1995. nakon brojnih peripetija i pravnih zavrzlama, odlučila preko linije razdvajanja otići na par dana u svoj Katinovac i pomoći poznatima kolikogod se moglo. No čim je došla, vlasti te paradržavne tvorevine odmah su je privele na ispitivanje u Vrginmost. Jedva je uspjela objasniti zašto uopće živi u Zagrebu i zašto se baš tada iznebuha vratila. Tako je pod svojevrsnom prismotrom ostala ondje dva sljedeća mjeseca, a onda je i nju Oluja otpuhala dalje, sve do Negotina. Kad se nakon dvije godine odlučila vratiti u Hrvatsku, srpski su je granični policajci i carinici jedva pustili na drugu stranu unatoč tome što je imala uredne dokumente i tzv. izbjeglički karton.
- Kad sam napokon s roditeljima stigla u Katinovac, selo je bilo gotovo prazno, mnogo kuća srušeno ili zapaljeno, među njima i moja. Odmah sam podnijela zahtjev za obnovom i vrlo brzo dobila rješenje, no nakon toga je sve zastalo na punih 26 godina, i još dulje vjerojatno, pa rješenje mogu mačku o rep objesiti. Kako vrijeme prolazi, sve mi je teže opstati s ovom crkavicom od socijale, a radi bolesne kralježnice ne mogu više napraviti puno toga što sam nekad mogla. Najbliža trgovina i liječnik su u Velikoj Kladuši ili u Topuskom, do kojih je petnaestak kilometara. Autobusa, rekoh vam već, ovdje nema, a ja svog auta nemam – priča nam Milka Blanuša.
U Zagrebu je, nakon što je završila dvogodišnju prometnu školu, punih petnaest godina radila u ZET-u kao vozačica tramvaja, pa je grad poznavala kao vlastiti džep. Ostvarila je time pravo na minimalnu mirovinu, no još nije dovoljno stara da bi mogla živjeti od nje. Stoga će još pune tri godine morati preživljavati od mizerne socijalne pomoći.
- U Srbiji mi je brat Jovan, koji godinama razmišlja o povratku, no nema se kamo vratiti radi ovog beskonačnog, već 26-godišnjeg čekanja da se obnovi naša roditeljska kuća. Pa neće valjda s cijelom svojom porodicom i on u ovu štalu opasnu po život? Roditelji su nam umrli, a ja se nisam udala jer je i tu priliku upropastio rat, pa ona bježanija i povratak u pusto selo. Tako da vam sada živim posve sama, a brata tek rijetko vidim. Ova me samoća već pomalo izluđuje: nedostaju mi ljudski divan i druženje, ali sve mi se čini da ću bez toga i umrijeti – rezignirana je Milka, koja se ipak rado prisjeti vremena kad joj nije bilo tako kao danas.
Njezina je porodica bila nadaleko poznata. Otac Nikola uspješno se bavio poljoprivredom i dalo se lijepo živjeti od desetak hektara zemlje koje su obrađivali. Izgradili su veliku modernu sušaru za duhan koji je otkupljivala zadruga u Podravskoj Slatini, a sadili su i papriku za velikokladuški Agrokomerc. Deset krava su davale mlijeko koje je otkupljivala Karlovačka mljekara, pa je otac s lakoćom uplaćivao poljoprivrednu mirovinu za sebe i suprugu. Nijedno od njih nije je dočekalo.
- Nekad bilo, sad se spominjalo, moj novinaru. Sve je netragom nestalo, a sav rad na našem gospodarstvu spao je na mene. No ja se s tolikim poslom i s takvim obavezama doista već dugo ne mogu nositi. A i da mogu, pitanje je koliko bi mi to današnja birokracija dopuštala - završava svoju priču Milka Blanuša. O njenom slučaju obavijestili smo Pravni odjel Srpskog narodnog vijeća, kako bi joj bila pružena pomoć.
