Cijeli trg će biti tri puta ljepši i na njemu će biti dvaput više magnolija! – rekao je zagrebački gradonačelnik Milan Bandić komentirajući sve glasnije nezadovoljstvo javnosti radovima koje gradske službe obavljaju na Trgu žrtava fašizma, pa se otišao fotografirati ispred slastičarnice ‘Magnolia’, poslao sliku na Facebook i time dao prilično posla administratorima njegove stranice koji muku muče brišući svu salvu negativnih komentara koja mu se sručila na glavu.
Otkud Bandić u ‘Magnoliji’? Nije se gradonačelnik zaželio kolača, nego je mislio da bi bilo baš fora da se tako naruga građanima, okupljenima oko neformalne inicijative ‘Vratite magnoliju’, koji duže od mjesec dana protestiraju na onome što je nakon Bandićevih bagera ostalo na trgu. A, pogađate, magnolije – nisu. Nije ni ona čuvena tisa poznata s naslovnice albuma Azre ‘Filigranski pločnici’. I nju su u naletu destrukcije srušili s namjerom da trg naprave ‘tri puta ljepšim i s dva puta više magnolija’.
Što će, dakle, ostati? Ako je vjerovati onome što je još prošle godine najavila arhitektica Loredana Stunić, neće ostati – ništa! Njena vizija je, kaže, istovjetna onoj Ivana Meštrovića koji je navodno rekao: ‘Zamišljam tu kružnu građevinu samo na tratini usred trga.’ ‘Pročišćena hortikultura oslobodila bi vizure na samu građevinu. Ne vidim značajnijih prepreka da se i okoliš paviljona ne vrati na izvornu ideju autora, posebno jer se valorizacijom pokazalo da je više od 70 posto biljnog fonda na trgu bezvrijedno’, još je bez pretjeranih sklonosti za floru kazala arhitektica koja je zadnjih godina napravila cijeli niz gradskih projekata i od relativno nepoznate arhitektice zauzela poziciju dvorske, kako joj tepaju. Međutim, na fotografijama snimljenim 1938. godine, kad je objekt završen, koje nam pokazuje Tamara Bjažić Klarin iz Instituta za povijest umjetnosti i autorica teksta u monografiji ‘150 godina HDLU. Umjetnost i institucija’ koji se bavi upravo ovim dijelom povijesti paviljona, jasno se vidi da oko njega ima puno više od ‘pročišćene hortikulture’.
Da je priča ostala na magnolijama i srebrenim smrekama, još bi se možda nekako i dala utišati. Međutim, bageri su se oteli kontroli pa su počeli odvaljivati i mramorne postamente koji su tridesetih godina prošlog stoljeća s Brača dopremljeni u Zagreb. A to je tek početak. Zapravo nitko točno ne zna što će se tamo napraviti i kako će trg na kraju izgledati. Projekt nitko nije vidio, natječaj također, zaobiđena je i javna rasprava. Sve što se zna je da je Bandić prije par mjeseci svečano otvorio radove s maglovitom najavom da mu je cilj napraviti pješački centar izvrsnosti koji bi se protezao od Trga burze preko ulice Račkog do Trga žrtava fašizma i dalje do Branimirove tržnice. Uredit će se, naravno, i Planićeva fontana pred paviljonom koju čeka novo osvjetljenje. I uz jednu mutnu fotografiju navodnog projekta, to je otprilike sve što znamo. E da, i cijena radova na trgu je oko deset milijuna kuna.
Pitate se kako je to moguće? Pitamo se i mi, pa smo kontaktirali Zrinku Paladino, bivšu zamjenicu pročelnika zagrebačkog Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode, koja je zbog protivljenja pogodovanju različitim poduzetnicima prošle godine napustila funkciju u Zavodu čiji je posao, između ostaloga, i da štiti Meštrovićev paviljon od ovakvih (ne)restauratorskih zahvata. ‘Kako je moguće? Sumnjam da bi negdje drugdje bilo moguće. Ne znam kako bih drukčije komentirala. Apsurdno je, ali izgleda da je kod nas sve moguće. Bez obzira na sve dokaze, bez obzira na nepotpunu dokumentaciju s puno spornih točaka, oni, evo, i dalje rade. Ne dira ih ni što je skupštinski Odbor za prostorno uređenje tražio hitno zaustavljanje radova. Pozvali su se da njihovo mišljenje nije obvezujuće i nastavili dalje po svome. Očito, naš gradonačelnik radi što želi’, kazala je Zrinka Paladino.
Ipak, u Hrvatskoj postoje kakve-takve institucije. Je li Ministarstvo kulture trebalo reagirati? ‘Ne da je trebalo, nego je moralo reagirati. U stručnom pogledu je Ministarstvo kulture nadležno tijelo. Gradski ured je upravno tijelo Grada Zagreba, ali u stručnom pogledu je jedan od konzervatorskih odjela Ministarstva kulture na prostoru Hrvatske. Međutim, očito Bandićevih par mandata donosi puno više koristi nego jedno kulturno dobro’, nastavlja dalje.
Završavamo razgovor ‘vizionarskim’ pitanjem kako će cijela priča završiti. ‘Završit će kao i inače – narušavanjem jednog kulturnog dobra i gubitkom vrijednosti. Kako se kaže, pojeo vuk magare. Ovdje se sve radi onako kako ne bi trebalo. Uzalud istupamo kao struka. Ništa ne ide po zakonu i to je žalosna slika Hrvatske’, zaključuje Zrinka Paladino.
Slično razmišlja i Tamara Bjažić Klarin, za koju su građevinski radovi oko Meštrovićevog paviljona – urbicid. ‘U njegovu gradnju uložen je prevelik trud i novac da bi se sada netko igrao s njim. Razočarana sam što Gradski ured za zaštitu spomenika ne reagira, ali su se zato javila gotovo sva profesionalna udruženja tražeći da se spriječi ovo što gradonačelnik pokušava napraviti’, kaže Tamara Bjažić Klarin, čije ogorčenje je tim veće s obzirom na to da je djetinjstvo i mladost provela upravo u tom dijelu Zagreba.
U susjedstvu je i novinarka godine po izboru članova HND-a Maja Sever. ‘Oko Meštrovićevog paviljona prolazim par puta dnevno jer tu živim. Samo su jednog jutra osvanuli kontejneri za gradilište. Nitko u kvartu nije imao pojma da se nešto radi. Kao i svaki kvart, i ovaj živi kao mala zajednica. Brzo se pročuje kad se nešto otvara, radi ili prodaje. O ovim radovima nitko ništa nije znao. Postoji strah dijela stručne javnosti da će i u ovom dijelu grada gradonačelnik kao na Cvjetnom, Britancu i u nekim drugim dijelovima grada nastaviti projekte uređenja bez poštivanja struke i javnih natječaja. Njihov strah je očito opravdan. A tko sluša struku u ovom gradu? Možda je ovo najbolji projekt na svijetu, možda će ‘džamka’ biti ljepša nego ikad, ali upravljanje gradom uključuje poštivanje građana, i onih koji te vole i onih koji te ne vole’, govori Maja Sever, pa je pitamo zašto su aktivisti baš magnoliju uzeli kao svoj znak: ‘Magnolija je roza-bijeli simbol. Ponašanje grada u slučaju magnolije slika je upravljanja gradom. Tko šiša arhitekte, krajobrazne arhitekte, udruženje umjetnika, povjesničare umjetnosti, restauratore, građane – ja mogu što želim. Jer mogu!’
Ali mogu i građani. U trenutku dok završavamo ovaj tekst započinje šesto po redu protestno okupljanje srijedom. Svaki tjedan građana je sve više. Dosta im je ‘Centra bahatosti’ u kojem živimo. A ovaj trg na kojem su za vrijeme Drugoga svjetskog rata – kada je paviljon na osobni zahtjev Ante Pavelića postao džamija s tri minareta – bila i dva zatvora, ustaški i gestapovski, ionako je vidio previše zla da bi još i ovo otrpio.
