Srpski emigranti su u prvih osam ovogodišnjih mjeseci u domovinu poslali 2,3 milijarde eura, dvadesetak posto više nego lani u istom razdoblju. U proteklom desetljeću su, po procjeni Svjetske banke, u Srbiju ukupno poslali 36,5 milijardi eura, oko tri milijarde eura godišnje. Doznake gastarbajtera u prosjeku godišnje čine oko osam posto srpskog BDP-a. Iseljena Srbija u zemlju maticu šalje za oko trećinu više novca nego što strani investitori u nju ulažu. U Srbiji nitko ne zna točan broj onih koji su privremeno ili zauvijek napustili zemlju, a nema ni pouzdanog podatka o broju onih koji su se u nju vratili nakon školovanja ili rada na određeno vrijeme tokom kojeg su dovoljno zaradili ili stekli mirovinu.
U Srbiji prevladava uvjerenje da ogromna većina srpskih emigranata odlazi u inozemstvo, ponajprije u zemlje članice EU-a, zbog potrage za bolje plaćenim poslom. Tako je barem zabilježilo jesenje omnibus istraživanje beogradskog Istraživačko-izdavačkog centra Demostat, čiji su rezultati objavljeni koncem prošloga tjedna. Istraživanje je tragalo za odgovorima na pitanje vjeruju li građani Srbije u bolji život i rješenje za Kosovo te opipavalo njihovo mišljenje o predsjedniku Aleksandru Vučiću i opoziciji.
Na pitanje smatraju li da će im uskoro biti bolje ili gore, 65 posto anketiranih građana se ‘nada da će uskoro biti bolje’, 22 posto je uvjereno da ‘nama može da bude samo gore’, a 13 posto tvrdi – ‘nama je i sada dobro’. Glavni istraživač Demostata, sociolog Srećko Mihailović, ocijenio je da ovakav rezultat ankete po kojemu dvije trećine građana vjeruje u skorašnji bolji život u Srbiji predstavlja ‘dobru osnovu za opstanak aktualne vlasti, koja je po svemu sudeći uspela da ljudima ulije veru u bolji život’. Po njegovu sudu, očekivani su i rezultati odgovora na pitanje zašto sve više građana napušta Srbiju. Naime, 76 posto anketiranih smatra da srpski građani odlaze u inozemstvo prije svega zbog potrage za boljom plaćom, 13 posto uvjereno je da to čine zato ‘što im se ovde sve smučilo’, a 11 posto tvrdi da ‘nije tačno da mnogi odlaze’. No Mihailović procjenjuje da je ‘pitanje koje je ključno za razumevanje trenutnog stanja u Srbiji bilo ‘Šta je danas najpotrebnije da bi se čovek zaposlio.’ Čak polovina ispitanika (48 posto) ubeđena je da put do radnog mesta vodi preko članstva u nekoj od vladajućih partija, dok ona druga polovina ipak misli da su dobre ocene tokom školovanja, uz vrednoću i sposobnost, siguran put do radnog mesta. Kada povežemo odgovore date na pitanje ‘Kada će nam biti bolje’, sa onima datim na upit o zaposlenju, jasno se vidi da se oni koji nemaju nade češće opredeljuju za odgovor da je jedini način za dobijanje posla učlanjenje u partiju’, zaključuje Mihailović.
Prevladavajuće uvjerenje srpskih građana da će im uskoro život u Srbiji biti bolji, pa i ono da se iz zemlje odlazi zbog bolje plaće, a ne zato što im se ‘sve smučilo’, prelilo se i na set pitanja o vladajućima i opoziciji u Srbiji. Na pomalo sugestivno pitanje koja grupacija stranaka može na sljedećim izborima ugroziti vlast Vučića i njegovih naprednjaka, čak 65 posto anketiranih odgovara da takvih nema, odnosno da će Vučić opet pobijediti, 18 posto njih ne zna što bi na to odgovorili, 16 posto vjeruje da Vučića i naprednjake mogu ugroziti neka nova stranka s novim liderom, a samo jedan posto odgovara da to mogu učiniti Đilasov Savez za Srbiju i Jankovićev Građanski blok 381.
Premda Demostatovi istraživači upozoravaju na to da tek dvije petine anketiranih kažu da malo ili uglavnom malo znaju programska opredjeljenja Đilasove i Jankovićeve koalicije, odnosno da tri petine njih uopće ne zna kakve politike oni zagovaraju, ipak zaključuju da ‘ovo nije pitanje o izbornom rejtingu partija na vlasti i partija u opoziciji (za takvo pitanje je prerano), već pitanje o budućem izbornom pobedniku kojim smo merili partijski defetizam, ali i partijske iluzije i političke halucinacije. U pobedu opozicije na sledećim izborima veruje jedan od sto ispitanika’.
Demostatovo istraživanje pokazalo je i da pokušaji opozicije da za rušenje vlasti Vučićevih naprednjaka iskoriste pregovore o normalizaciji odnosa Beograda i Prištine, koji se vode u okviru pristupnih pregovora s EU-om, spadaju u ‘partijske iluzije i političke halucinacije’, iako rezultati ankete ponajprije otkrivaju košmar koji vlada među srpskim građanima kad je riječ o Kosovu. I Demostatove istraživače začudilo je to što je na pitanje treba li o Kosovu razgovarati ili zamrznuti problem dok ne dođu bolja vremena čak 79 posto anketiranih odgovorilo da treba razgovarati, 12 posto bi čekalo bolja vremena, a devet posto ne zna što bi odgovorili. Da čuđenju nad tim rezultatima ima mjesta ukazuju odgovori na skoro sva druga pitanja iz seta o Kosovu. Primjerice, 61 posto anketiranih smatra da im je jasno ili donekle jasno što bi to bilo ‘razgraničenje’ koje zagovara predsjednik Vučić kao rješenje za srpsko-albanski spor oko Kosova, ali se istovremeno također 61 posto anketiranih protivi razmjeni Preševske doline za sjever Kosova kao jednoj od varijanti razgraničenja. Još više ih se (76 posto) ne slaže s idejom priznanja Kosova pod uvjetom da Srbija postane članica Europske unije, a čak 66 posto ne pristaje ni na ideju da Srbija prizna Kosovo, a da Republika Srpska postane dio Srbije.
Stoga programski direktor Demostata Zoran Panović zaključuje da iako ogromna većina anketiranih građana podržava pregovore o normalizaciji odnosa s Prištinom, ipak su u većini protiv bolnih kompromisa, što ‘pokazuje da bi većina želela da se kosovski Albanci vrate u onu čuvenu Koštuničinu frazu ‘više od autonomije, manje od nezavisnosti’. Također, još jedna od kontradiktornosti koju je istraživanje Demostata pokazalo je da su građani svesni da je zamrznuti konflikt loš po Srbiju, dok sa druge strane, kada im se postave konkretna pitanja, ispostavi se da oni zapravo podržavaju zamrznuti konflikt’.
Kako, međutim, velika većina anketiranih građana vjeruje ili želi da plod pregovora s Prištinom bude normalizacija odnosa i zaštita ekonomskih interesa Srbije na Kosovu, bez obzira na to što se istovremeno uglavnom protive konkretnim prijedlozima s kojima se do sada u javnosti licitiralo, ipak je stvoren politički prostor u kojemu će u konačnici političke elite imati priliku da kreiraju i usvoje rješenja koja će primiriti, ako ne i pomiriti prioritetne interese građana s njihovim iluzijama i željama koje već desetljećima nisu ni na nebu ni na zemlji. Baš poput emigranata koji su napustili Srbiju, ali se i slanjem milijardi eura zarađenih u tuđim zemljama još uvijek grčevito drže za nju, makar se dio njih u zemlju ne misli vraćati.
