>

novosti logo

Društvo Društvo
Piše Igor Lasić

Bitka za 100 milijardi

Mirovinskim fondovima neće samo biti i dalje ostavljana radnička štednja da njome banke raspolažu kako ih je volja i kreditorski ucjenjuju državu, nego će im biti dano još više. U sljedeće dvije godine izdvajanje za drugi stup će se povećati ‘s pet na pet i pol posto’, e da bi za četiri godine dospjelo na ‘šest posto’, što je zapravo višestruko više

Jedna neobična pojava u vezi s najnovijom tzv. mirovinskom reformom, ili većinom prethodnih, baš nametljivo upada u oko. Premda je riječ o egzaktnoj, matematički prikazivoj materiji s tek jednom pravom nepoznanicom, uz nekoliko varijabli koje se u pravilu ne mijenjaju preko noći, tema se komentira kao da glavnina toga nije predmet objektivnog izračuna, pa nije i ne može biti jasna većini publike. I lako što nije radnicima-osiguranicima kojih se najviše tiče, jer nije ni poželjno da shvate što im se sprema. Ali političari i čak ekonomisti drže se kao da je u pitanju proizvoljno gradivo, što nije slučajno.

Ne zna se ili još nije naširoko proniknut smisao i modus operandi drugog stupa mirovinskog osiguranja, recimo, kao što se ne zna ni točan odnos države s tom bankovnom skalamerijom. Pogotovo je tajna onaj notorni državni dodatak od 27 posto, koji sad primaju oni koji su mogli ostati samo u prvome stupu, a koji banke žele iznuditi i za osiguranike drugog stupa.

U matematičkoj konkretnosti mirovinskog sustava temeljenog na dva stupa, njegova sudbina ovisi o tržišnom prinosu fondova, tj. dobiti u ime osiguranika, a ta se uglavnom kretala ispod isplative razine

Ipak, što se manje zna, sve više sudionika u diskusiji želi pričati o tome, za što je upravo dodatak na mirovine najbolji pokazatelj. Njegova sudbina postala je predmetom otvorene i permanentne licitacije, međutim, što je bilo moguće jedino uz prikrivanje smisla i razloga postojanja tog misterioznog faktora. Eno, koliko se god Sindikat umirovljenika Hrvatske upinjao da rastumači tih 27 posto, napori mu većinom ostaju izoliranima u internim tiskanim i web-publikacijama. I vratit ćemo se toj komponenti priče, no prvo se podsjetimo na aktualne zadane pozicije i promjene koje donosi nova reforma.

Ministarstvo rada i mirovinskog sustava najprije je bilo objavilo da će svi rođeni nakon 1962. također dobiti pravo na odustajanje od štednje u drugom stupu i prebacivanje u prvi. Napomenimo i ovo, jer očito nije zgoreg ponavljati ni elementarne činjenice uoči službene javne rasprave koja prethodi novom zakonu: prvi stup mirovinskog osiguranja jest onaj klasični, temeljen na međugeneracijskoj solidarnosti, i kroz njega se tri četvrtine tekućih doprinosa iz radničkih plaća odmah uplaćuju postojećim umirovljenicima. Drugi stup pak u rukama je bankovnih fondova koji raspolažu jednom četvrtinom rečenih doprinosa. Taj iznos je poimence individualiziran kao osobna štednja osiguranika koju fondovi kapitaliziraju na tržištu, trgujući dionicama i obveznicama, ne bi li nam ga uvećali. Oba stupa su obavezna, i otpočetka uvođenja drugog stupa – od 2001. godine – samo su stariji od godišta 1962. imali pravo izbjeći rizik koji fondovi nose svojim mešetarskim poslovanjem.

Dugo smo ovdje neprestano upozoravali kako će se to obiti o glavu jednako osiguranicima i državi, što znači dvostruku štetu za sve nas u svojstvu štediša i poreznih obveznika koji preuzimaju i svako državno, javno opterećenje. Prosperirat će, bilo je odavno izvjesno, samo banke i njihovi fondovi. Oni čitavo vrijeme ubiru enormne naknade za posredničku funkciju u drugom stupu gdje se dosad nakupilo gotovo 100 milijardi kuna.

Državi je i ranije nedostajalo između 11 i 12 milijardi kuna godišnje za mirovine, da bi uvođenjem drugog stupa deficit premašio 17 milijardi. I ta razlika se nadoknađuje, dakako, zaduživanjem kod istih banaka kojima pripadaju mirovinski fondovi drugog stupa, kroz prodaju obveznica. Drugim riječima, država prepušta četvrtinu mirovinskih doprinosa bankama, a one ih vraćaju državi u obliku kredita. A sve bi to još i bilo shvatljivo kad bi fondovi efikasno plodili našu štednju. No prije ili kasnije neizbježno se moralo pokazati kako imamo posla s financijaško-iluzionističkim projektom i modelom. Isti takav nije uspio nigdje u svijetu, pa su ga u ranoj fazi ili malo kasnije odbacile ili obezvrijedile gotovo sve europske postsocijalističke zemlje kojima ga je ekskluzivno namijenila globalna financijska oligarhija, kao svom novom lovištu. Samo je Hrvatska ustrajno čuvala svoje bankarske zlostavljače, dok nisu na red došle prve veće tranše isplata po spomenutim obveznicama. Zato je sad poduzet novi manevar, jer šteta – inače, cinično u svijetu nazvana tranzicijskim troškom – prijeti da se otme kontroli, pa je nužno njezino polagano otpuštanje. Vlada stoga poseže za neviđenim, čisto hrvatskim konceptom drugog stupa, i to je ono oko čega raspravljaju navedeni političari i ekonomisti. Imat ćemo dakle mogućnost vraćanja u prvi stup, a dotad će nam štednja i dalje biti u posjedu fondova drugog stupa. Onda će se, u trenu odlaska u mirovinu svakog štediše koji okrene leđa drugom stupu, prikupljeni mu iznos prebaciti u prvi stup.

Sudeći po objavljenim projekcijama mirovina, to će učiniti svi osim pojedinaca koji primaju plaću mnogo veću od prosjeka. S razlogom se zato sve češće propituje smisao daljnjeg postojanja drugog stupa, i plaćanja naknada fondovima koji – o tome se i dalje najviše šuti – ne opravdavaju svoju ulogu. Štoviše, banke se ne protive takvoj odluci, s obzirom na to da ona u sjeni ostavlja zastrašujuću činjenicu neuspjeha drugog stupa. Budućim umirovljenicima poručeno je makar to da će im mirovine biti osjetno manje ukoliko se ne povuku u okrilje prvog stupa. Ali umjesto da se debatira o fijasku modela, pažnja nam se skreće na razne druge popratne momente, čime dolazimo na navedenu temu isforsiranih nejasnoća oko reforme. Govoreći o matematičkoj konkretnosti mirovinskog sustava temeljenog na dva stupa, naime, ne bi trebalo biti sporno da njegova sudbina ovisi o samo jednoj nepoznanici.

Ona se zove tržišni prinos fondova, tj. dobit u ime osiguranika, a ta se uglavnom kretala ispod razine koja bi bila isplativa. Povremeno su u javnost dopirale i vijesti o teškim ulagačkim propustima, milijardama plasiranim u kvarna poduzeća. Ondje gdje su svoj tajnovito vezani interes nalazile samo dotične najveće banke. No banke koje i dalje presudno utječu na hrvatsku ekonomsku politiku, zahtijevajući da im se ne dira u stečeni resurs za konstantnu i pouzdanu dobit. Stvara se dojam kako će predstojećim zaokretom biti spašene mirovine sadašnjih radnika, dok banke benevolentno pristaju na novi aranžman. Naravno, izostavlja se dio s neizbježnom štetom koju ćemo i dalje snositi kroz manjak u proračunu, a samim tim i smanjene rashode u javnoj potrošnji.

Stvara se dojam kako će predstojećim zaokretom biti spašene mirovine sadašnjih radnika. Izostavlja se dio s neizbježnom štetom kroz manjak u proračunu i smanjene rashode u javnoj potrošnji

Također, ispod radara prolazi najava da će se u sljedeće dvije godine izdvajanje za drugi stup povećati ‘s pet na pet i pol posto’, e da bi za četiri godine dospjelo na ‘šest posto’. Ovo pišemo u navodnicima, jer se citiranim iskazivanjem troška ustvari zastire pravi iznos namjerenog izdvajanja. Kad se kaže ‘pet posto’, radi se o četvrtini od ukupno 20 posto izdvajanja od plaće za mirovine, točnije to je 25 postotaka. A kad vele ‘šest posto’, to će biti punih 30 posto ukupnog mirovinskog doprinosa, pa smo već bliži jednoj trećini negoli sadašnjoj četvrtini. Prema tome, mirovinskim fondovima neće samo biti i dalje ostavljana radnička štednja da njome banke raspolažu kako ih je volja, i da kreditorski ucjenjuju državu, nego će im biti dano još više. S druge strane, otvaranjem mogućnosti za prebacivanje u prvi stup na kraju radnog vijeka priznaje se kako drugi stup uvjerljivo propada. Ono s čime se susrećemo tako sve više podsjeća na sve apsurdniji bankovni harač, dobro osiguran inovativnim ekonomsko-političkim marketingom.

Novi sudionici koji presudno utječu na dogovor pojavili su se u liku četverca koalicijsko-vladajućih partnera HDZ-a: HNS, HSLS, HDS, HDSSB. Zajedno drže deset glasajućih ruku u Saboru, no indikativno je da iza njih – mada oni kažu ispred – stoji Danijel Nestić iz Ekonomskog instituta, član radne skupine za mirovinsku reformu pri Ministarstvu rada i mirovinskog sustava. Nestić je neformalni eksponent banaka i jedan od najistaknutijih zagovornika drugog stupa, pa smo ga u tom kontekstu ovdje spominjali više puta. Pored njega, isticao se npr. Zoran Anušić, viši savjetnik Svjetske banke za mirovinske sustave. Svjetska banka, uzgred rečeno, najzaslužnija je za forsiranje drugog stupa, odnosno preotimanje javnog novca. Ona ima i druge svoje vanjske pobornike, ne samo Nestića. I ne samo u bankama i fondovima, kao što je Dinko Novoselec, bivši dugogodišnji predsjednik AZ mirovinskog fonda.

Primjerice, sad se u vezi s tim oglasio i Željko Potočnjak, profesor radnog i socijalnog prava na Pravnom fakultetu u Zagrebu. I on se poziva na Nestića, koji se uz podršku desetorice HDZ-ovih koalicijskih partnera izborio za nove oblike beneficija za banke i fondove. Naravno, to je upakovano kao prednost za sve osiguranike. Ali izbjegava se zaključak da ćemo skupo indirektno platiti efekte njihove dosjetljivosti kroz manjak u javnom budžetu. Vraćamo se zato na aspekt dodatka od 27 posto, jer je upravo to instrument kojim će se poslužiti naši financijski alkemičari, pored opisanog većeg izdvajanja od ‘pet i pol do šest posto’.

Prošlog tjedna u radnoj skupini postignut je kompromis između probankovnih zahtjeva da se dodatak osigura i za štediše u drugom stupu, u času njihova povratka u prvi, te argumenata koji opravdano govore protiv toga. Tvrdi se da je 27 posto dodatka onima u prvom stupu najobičnija diskriminacija. Ne razjašnjava se kako je uopće došlo do toga, i zašto samo njima, jer se ni ne želi da se to jasno znade. Pa nema druge nego da ponovimo: dodatak od 27 posto je kompenzacija za namjerno pogrešno obrađenu aktualnu vrijednost mirovine (AVM), obračunski parametar uveden tek krajem 20. stoljeća. Razlika u odnosu na realnu vrijednost iznosila je preko 40 posto, što će se rastezati kao budući čuveni državni dug umirovljenicima. Kad se 2007. godine pokazalo da prve dospjele mirovine regulirane po novom parametru podbacuju za 30 do 50 posto, zakidanje se više nije moglo prikrivati i donesen je Zakon o dodatku na mirovine. Ipak, on se odnosio samo na osiguranike čiji se doprinosi još nisu razdvajali na državni i bankovno-fondovski dio. Nadalje, nije automatski iznosio 27 posto, nego se godinama povećavao s početna četiri postotka. Od generacije do generacije, već prema tome koliko je koja uplatila u javni budžet nakon uvođenja AVM-a.

O izvornom smislu dodatka se više ne priča, međutim, nego se tvrdi kako su mlađi osiguranici bez njega diskriminirani. Zanimljivo, u vrijeme uvođenja drugog stupa se tvrdilo da su povlašteni mogućnošću plođenja štednje na tržištu, a sad su privilegirani oni prvi, stariji. I dalje se ne priznaje da je tržište ono koje je podbacilo, i nametnuta vjera u njega. Jer nije dodatak taj koji je napravio razliku između starih i novih umirovljenika – to je učinio drugi stup. Ali dogovorom na osnovu političkih ucjena odlučeno je da se i novima dodijeli dodatak od 27 posto na sve uplate do uvođenja drugog stupa 2001. godine, i 20,25 posto na uplate u prvi stup nakon tog momenta. Pritom nije sporno da su osiguranici drugog stupa uistinu zaslužili određeni manji dodatak, s obzirom na svoje uplate u prvi stup i s obzirom na to da se i njih tiče AVM.

No problem je što se do iznosa dolazi političkom licitacijom, ne onom nesretnom matematikom koju stalno spominjemo. Ovako možemo zaključiti samo da je jedan dodatak uveden 2007. za jednu kategoriju umirovljenika oštećenih od države, a drugi se uvodi 2018. za drugu kategoriju, oštećenu od banaka. S tim da će oba platiti država, odnosno – u krajnjoj liniji – te iste žrtve, posredno. Banke će se izvući praktički neokrznute, iako su najzaslužnije za katastrofalni ishod uvođenja drugog stupa i već 17-godišnjega njegova poslovanja. A mogli smo jednostavno ukinuti taj segment mirovinskog sustava. Ne bismo bili prvi koji to čine, pa nas ne bi zadesio ni bauk nekakve apstraktne međunarodne kazne kojim se ovih dana plaši javnost.

Štednja, prikupljena u fondovima, ne bi se mogla preoteti za druge troškove države, jer je ionako pretvorena u razna potraživanja prema državi. Ona bi se mogla predati Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje koje bi vuklo sukcesivne isplate na račun njih, i zakonski ih pretakalo u budžet međugeneracijske solidarnosti. Ali valjda još nije vrijeme da se narodu kaže za tu opciju, jer banke nikako da se namire.

1/1