Iako je prošlo više od mjesec dana otkad je Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) objavila da će joj trebati milijardu dolara za borbu protiv epidemije ebole u zapadnoj Africi, do sada je obećano nešto manje od 700 milijuna. No epidemija je u međuvremenu poprimila takve razmjere da se u idućih dva mjeseca očekuje porast od 10.000 oboljelih tjedno, što će neminovno poskupjeti i troškove njezinog zaustavljanja. Svjetska banka dala je 22 posto od potrebnog iznosa, SAD 11 posto, a privatni sektor deset posto, dok je Europska unija, iako se radi o najvećoj svjetskoj ekonomiji, donirala tek šest posto od traženog iznosa.
Iako je epidemija u Gvineji, Liberiji i Sierra Leoneu izbila još u ožujku, međunarodna zajednica i WHO zarazu su počeli smatrati epidemijom međunarodnih razmjera tek u kolovozu, kada su oboljeli počeli umirati na ulicama afričkih gradova, dok su se ozbiljnije sume novca počele slijevati na račun WHO-a tek kada je bolest stigla u Europu i SAD. Budući da je tada već bilo kasno za bilo kakvu smislenu reakciju, najveći donator SAD, u kojemu su dosad zabilježena tri slučaja zaraze, problemu je pristupio militantno, kao da se radi o ratnom stanju, a ne javnozdravstvenom problemu.
SAD je u Afriku poslao tisuće svojih vojnika, mahom u Liberiju, jedinu afričku državu čija vlada nije imala ništa protiv da se u njoj smjesti sjedište američke vojne komande AFRICOM. Budući da je zdravstveni sustav zakazao i u Americi, zbog čega su se ebolom zarazile i dvije medicinske sestre koje su u Dallasu liječile prvog donosioca virusa, Liberijskog Amerikanca Thomasa Duncana, sličan pristup vlada je poduzela i u zemlji, pa je prošlog tjedna za glavnog koordinatora svih aktivnosti vezanih uz ebolu imenovala stratega Demokratske stranke Rona Kleina, čovjeka bez ikakvog medicinskog iskustva koji je direktno odgovoran predsjedničkoj savjetnici za nacionalnu sigurnost Susan Rice.
Direktor britanske ustanove za javno zdravstvo John Ashton smatra da se javnost 'mora pozabaviti skandaloznom nevoljkošću farmaceutske industrije da investira u istraživanje i proizvodnju lijekova i vakcina za ebolu'
No dok se problemu epidemije ebole pristupa kao nečemu što se može riješiti vojnom silom, a u svjetskim medijima uglavnom širi panika i broje mrtvi, ili tek u rijetkim slučajevima ukazuje na prikriveni rasizam kao uzrok zakašnjele reakcije međunarodne zajednice, u posljednje vrijeme mogu se čuti i glasovi medicinskih stručnjaka koji prstom upiru u farmaceutsku industriju kao glavnog krivca za činjenicu da nije pronađen lijek za bolest koja je otkrivena još 1976. godine. Ona je dosad u Africi izbila čak osam puta, ali u vrlo malim razmjerima, pa je tijekom 40 godina od nje umrlo 'samo' 2400 ljudi, dvostruko manje nego prilikom sadašnje epidemije.
Direktorica WHO-a Margaret Chan rekla je nedavno da cjepiva protiv ebole nema jer 'industrija vođena profitom ne ulaže u proizvode za tržišta koja te proizvode ne mogu platiti'. Thomas Geisbert, liječnik sa Sveučilišta Texas koji uz pomoć državne donacije istražuje potencijalni lijek za ebolu, izjavio je pak da farmaceutske kompanije u toj bolesti 'već godinama vide malo potencijalnog profita jer su njezine pojave male i nepredvidive, za razliku od primjerice raka ili bolesti srca, pa čak i malarije'. Stručnjak za tropske bolesti Daniel Bausch također je medijima rekao da znanstvena zajednica 'već godinama radi na nekoliko platformi koje su se pokazale djelotvornima u liječenju primata, ali farmaceutske kompanije nisu zainteresirane za ulaganje velikog novca u liječenje bolesti koja se sporadično pojavljuje u siromašnim afričkim zemljama'. Bausch je rekao i da je do sada samo jedan potencijalni lijek prošao kroz prvu od četiri propisane faze kliničkog ispitivanja, proces koji inače financiraju farmaceutske kompanije.
Anthony Fauci, direktor američkog Nacionalnog instituta za alergije i zarazne bolesti, također je više puta izjavio da znanost već godinama ima dobrog kandidata, ali da 'kompanije ne žele razvijati lijek koji će svakih 30 ili 40 godina izliječiti grupicu ljudi'. Direktor britanske ustanove za javno zdravstvo John Ashton u dnevnom listu 'Independent' upozorio je pak da se javnost 'mora pozabaviti skandaloznom nevoljkošću farmaceutske industrije da investira u istraživanje i proizvodnju lijekova i vakcina za ebolu, nešto što ona odbija raditi jer smatra da potencijalna zarada ne opravdava ulaganje'. Ashton je zaključio da je ta situacija rezultat 'moralnog bankrota kapitalizma', a britanski zdravstveni novinar Leigh Phillips potkrijepio je njegovu tezu tvrdnjom da se cjelokupni desetogodišnji napredak u istraživanju lijeka za ebolu dogodio ili u javnom sektoru ili od strane malih biotehnoloških kompanija koje su također financirane javnim novcem. To uključuje i razvoj dosad najuspješnijeg kandidata, ZMAPP-a male kalifornijske tvrtke MAPP Biopharmaceutical, koji su financirali američka i kanadska vlada.
No kada bi se problem o kojemu ovi stručnjaci govore svodio samo na konkretan problem ebole, bio bi to optimističan scenarij. Isključivo profitna orijentiranost farmaceutske industrije poprimila je, naime, toliko zlokobne razmjere da zdravstvene organizacije sve dramatičnije upozoravaju na potencijalno katastrofalne posljedice činjenice da te kompanije već 30 godina ne ulažu u razvoj antibiotika, pa bi se kroz nekoliko desetljeća moglo dogoditi da ostanemo bez lijekova čak i za rutinske infekcije prema sadašnjim kriterijima. U travnju ove godine, Svjetska zdravstvena organizacija objavila je svoj prvi izvještaj o praćenju otpornosti mikroba diljem svijeta, u kojemu tvrdi da je ta otpornost jedna od tri najveće prijetnje ljudskom zdravlju. Ona je, stoji u izvještaju, poprimila 'alarmantne razmjere' u mnogim dijelovima svijeta, pa antimikrobska otpornost prijeti djelotvornoj prevenciji sve većeg broja infekcija uzrokovanih bakterijama, parazitima, virusima i gljivicama. U izvještaju piše i da 'postantibiotska era u kojoj uobičajene infekcije i male ozljede mogu ubiti, više nije apokaliptična fantazija nego vrlo realna mogućnost u 21. stoljeću'.
U ožujku ove godine, direktor američkog Centra za kontrolu i prevenciju bolesti Thomas Frieden upozorio je na sve češću pojavu obitelji bakterija otpornih na klasu antibiotika širokog spektra – karbapenema. Te su bakterije prvi put zabilježene 1996. godine u SAD-u, a zatim i u cijelom svijetu, a osim što su otporne na sve postojeće antibiotike i imaju visoku smrtnost, opasne su i zato što i druge bakterije čine rezistentnima. Sally Davies, savjetnica britanske vlade za zdravstvo, nešto ranije također je izjavila da nam slijedi 'apokaliptički scenarij' u kojemu će ljudi umirati od trivijalnih bolesti. Prvi izvještaj na tu temu objavila je 2011., kada je napisala da se 'u posljednjih 30 godina jedna nova zarazna bolest otkrije svake godine, no istovremeno je razvijeno vrlo malo novih antibiotika, zbog čega naš arsenal oružja ostaje praktički prazan, dok bolesti evoluiraju i postaju otporne na postojeće lijekove'. Bez antibiotika, piše Davies, osim infekcija, primjerice novog tipa tuberkuloze koji je otporan na sve postojeće antibiotike, nemoguće je liječiti i traume, srčane i moždane udare, davati intravenske infuzije i kemoterapije, obavljati transplantacije. Prema podacima američkog Centra za kontrolu bolesti, u toj se zemlji svake godine dva milijuna ljudi zarazi bakterijom otpornom na antibiotike, a njih 23.000 i umre.
Profitna orijentiranost kompanija poprimila je toliko zlokobne razmjere da zdravstvene organizacije sve dramatičnije upozoravaju na potencijalno katastrofalne posljedice činjenice da one već 30 godina ne ulažu u razvoj antibiotika
U tekstu objavljenom 2012. u 'Washington Postu', član radne skupine za otpornost bakterija Američkog društva za zarazne bolesti Brad Spellberg rekao je da je svijet 'posljednjih 60 godina bio izvan opasnosti jer su kompanije stalno razvijale nove generacije lijekova, no danas je drugačije jer se one više ne trude biti korak ispred'. Slično kao kod ebole, i antibiotici se smatraju neisplativim lijekovima, jer razvoj jednog novog lijeka u pravilu košta između 500 milijuna i milijarde dolara. No antibiotici se koriste samo nekoliko puta u životu, za razliku od visokoprofitnih lijekova za kronične bolesti, pa čak i onih za depresiju i erektilnu disfunkciju. Takvi lijekovi koji se uzimaju dugotrajno proizvođačima donose deseterostruko veću zaradu nego što iznosi ona od antibiotika. Budući da se ne uzimaju kao dugotrajna terapija i da su, kako je 2008. reklo Američko društvo za zarazne bolesti, 'uspješniji od drugih lijekova, pa zato nisu poželjni', 2012. godine samo su četiri od 12 najvećih farmaceutskih kompanija uopće razvijale nove antibiotike. Od 1945. do 1968. godine proizvedeno je 13 obitelji antibiotika, no nakon tog razdoblja razvijene su samo dvije nove klase. Američka Agencija za hranu i lijekove odobrila je 2011. jedan antibiotik za 'bolničku bakteriju', iste godine kada je najveća svjetska farmaceutska kompanija Pfizer zatvorila svoj pogon za proizvodnju antibiotika u Connecticutu i otpustila 1200 ljudi.
Posljednjih godina sve se češće događaju i nestašice cjepiva koja se već desetljećima rutinski daju djeci. I u ovom slučaju razlog je njihova neprofitabilnost, jer za razliku od dugotrajnog uzimanja lijekova za kronične bolesti, najčešće je tek jedna doza cjepiva dovoljna za doživotnu zaštitu. U Americi se manjak cjepiva počeo bilježiti još 2003. godine, pa je vlada izradila web-stranicu na kojoj se može pratiti njihova dostupnost. Tamo piše da se manjak vakcina događa često, ponekad na većoj razini, a ponekad lokalizirano, zbog toga što 'proizvođači napuštaju tržište ili se događaju problemi u proizvodnji ili su zalihe nedovoljne'. Tako je primjerice 2010. zabilježen manjak cjepiva protiv ospica, zaušnjaka i rubeole, jer je kompanija Merck objavila da 'neće ponovno pokretati proizvodnju' cjepiva za te tri bolesti. U svijetu se konstantno bilježe manjkovi cjepiva protiv različitih bolesti, primjerice protiv bjesnoće u Australiji i gripe u Kanadi. Ove godine GlaxoSmithKline najavio je smanjenu proizvodnju cjepiva protiv vodenih kozica, a tijekom 2012. i 2013. godine ista kompanija proizvodila je manje cjepiva i za difteriju, tetanus, hepatitis B i dječju paralizu.
U Hrvatskoj je pak nakon stečaja Imunološkog zavoda upozoreno na manjak antitijela koja se daju prilikom rizika od tetanusa, pa je organiziran interventni uvoz, no te supstance, upozorili su stručnjaci, nedostaje i na svjetskom tržištu.
