Prije tjedan dana, u noći od petka na subotu, od 15. na 16. srpnja godine 2016. turska je armija, jedan njezin dio svakako, krenula u državni udar, obznanjujući kako to čini ‘da bi ponovo uspostavila demokraciju i ljudska prava’. Pokušaj puča nije uspio i stotine i tisuće uhapšenih čekaju u zatvorima suđenja, a vođama najvjerojatnije prijeti i smrtna kazna (ta i sultani su svoje protivnike nemilosrdno likvidirali!) koju je Turska, doduše, ukinula, ali ju je spremna (da li Turska, ili Erdogan, to je pitanje o kojemu bi se moglo raspravljati) ponovo uvesti.
Sam predsjednik izjavio je, siguran u podršku zapadnih demokracija, jer on kao ‘demokratski izabrani predsjednik’ svakako pripada njihovome krugu, kako je pokušaj državnog udara ‘božji dar koji će mu omogućiti da do kraja očisti oružane snage’. I tu počinju pitanja oko onoga što je na prvi pogled jasno, a razmotre li se stvari malo podrobnije, postaje sve prije nego jasno – a možda ipak i kristalno jasno. Turska ima tradiciju vojnih udara, još od dvadesetih godina prošloga stoljeća. Oružane snage što su se smatrale nekom vrstom izvršitelja političkoga testamenta Kemala Ataturka, osnivača moderne turske države, intervenirale bi svaki puta (nimalo nježno, treba i to reći) kada bi procijenile da je došao u opasnost sekularni karakter države, ili pak da vladajuća garnitura nije sposobna voditi državu putem koji će joj osigurati prosperitet (Ataturkovim putem).
Turska je podijeljena zemlja i nije pretjerano govoriti o dvije Turske: kemalističkoj (koja se povlači) i islamističkoj (koja napreduje)
Pa je tako Turska samo između 1960. i 1997. imala četiri vojna udara, a među onima koji su se (kao potencijalno opasni islamisti, dakle protivnici sekularnoga karaktera države) nakon jednoga našli u zatvoru, bio je i sadašnji predsjednik Tajib Erdogan. Ne čudi stoga što je taj novovjeki sultan, kako ga sve češće nazivaju mnogi analitičari, kao jednu od svojih primarnih zadaća shvatio ‘čišćenje’ oružanih snaga, odnosno sustavno smanjivanje njihove uloge u društvu i državi, uz bespogovorno micanje (pa i bacanje u zatvor) onih visokih oficira koje je smatrao opasnošću za svoj kurs polagane, ali stalne islamizacije zemlje. Demokratski svijet pri tome mu je zdušno aplaudirao, kao što će učiniti i u noći neuspjelog državnog udara, uporno naglašavajući kako je Erdogan ‘demokratski izabrani predsjednik’ i jednako tako uporno zaboravljajući što je taj isti ‘demokrat’ poduzimao ne bi li, pa i otvorenom represijom, suzbio stvarnu demokraciju u svojoj zemlji, uključujući i slobodu javne riječi i javnoga okupljanja.
Sva je prilika da će i Evropska unija, i Sjedinjene Države, uz mlako izraženu rezervu, prihvatiti i vrlo izgledna smaknuća vođa neuspjeloga puča. Jer, demokracija je u pitanju (kao da nije i onda kada je Erdogan guši?). Upravo zbog toga, kao i zbog izjave turskoga predsjednika o ‘božjem daru’ što će mu omogućiti čišćenje oružanih snaga, valja se zapitati što se zapravo i zašto događalo u Turskoj u noći od petka na subotu prošloga tjedna. Sve je počelo kao po planu za klasični državni (vojni) udar iz polovice prošloga stoljeća – vojska na ulicama, blokirane ključne komunikacije, proglas o zaštiti demokracije, preuzimanje državne televizije. No, pri tome se ‘zaboravilo’ neutralizirati čovjeka kojega se htjelo maknuti s vlasti, a uz to i smetnulo s uma da su prošla vremena kada je bilo dovoljno ugasiti ili preuzeti državnu radio-televiziju. Onoga časa kada se Erdogan mogao u programu turskoga CNN-a (!) obratiti preko smart-phonea svojim pristašama i pozvati ih na ulice i trgove, puč je propao.
Bit će nakon toga i pucnjave, i bombardiranja, i mrtvih (nekih tristotinjak) i ranjenih (više od tisuću), ali civile koji su u prvim satima udara aplauzima pozdravljali vojnike na tenkovima, zamijenit će bijesna gomila koja je opkoljavala vojna vozila, izvlačila iz njih vojnike (prema nekim izvorima i ubijala) i predavala ih policiji koja se, nakon početnog oklijevanja, stavila na Erdoganovu stranu – kao, uostalom, i dio oružanih snaga. Sama činjenica da pučisti nisu ni pokušali zarobiti, ili na bilo koji način neutralizirati Erdogana (mada će on kasnije tvrditi da su bombardirali mjesto u kojemu su pretpostavljali da je na odmoru), čini legitimnim pitanje: nije li cijela priča pomno inscenirana (bez da je većina sudionika toga bila svjesna), kako bi se na pravi način mogao iskoristiti ‘božji dar’ o kojemu Erdogan govori s pravim užitkom. Dodatni argument za takvo pitanje je i smjenjivanje (kao prvi korak?), odmah u subotu, gotovo tri tisuće sudaca i državnih tužitelja. Odakle saznanja o njihovim aktivnostima, ako ih je i bilo, kada su napravljeni popisi ‘pristaša puča’?
Pitanja za sada ostaju bez odgovora. Ignorirati ih se ne može. Ono što se sa sigurnošću može, to je pretpostaviti kako će se stvari dalje odvijati. Oružane snage definitivno će biti obezglavljene i stavljene u službu predsjednika koji ne krije svoje sklonosti prema islamizmu, kao ni svoje ‘sultanske ambicije’, kako u samoj Turskoj, tako i u svijetu. Evropa, a i SAD, suočit će se s još samouvjerenijim i u svojim zahtjevima neumjerenijim turskim predsjednikom koji će nastaviti ucjenjivati u kontekstu izbjegličkog problema, ali i prijetiti prekidom pregovora o članstvu u EU, ukoliko se ne udovolji njegovim zahtjevima (a što nikako ne bi odgovaralo Sjedinjenim Državama, s obzirom na tursku ulogu u NATO-u). Malo je također dvojbi oko toga hoće li Erdogan svojom politikom i dalje pridonositi destabilizaciji Bliskoga istoka. Demokratski izabrani predsjednik (kao da u ne tako davnoj prošlosti nije bilo notornih diktatora koji su došli na vlast demokratskim izborima?) nastavit će ogorčenu borbu protiv Kurda i sasvim sigurno neće oklijevati upotrijebiti silu protiv nezadovoljnika koji bi se usudili izaći na ulice – poput njegovih pristaša koje je on sam pozvao da to učine.
Turska je podijeljena zemlja i nije pretjerano govoriti o dvije Turske: kemalističkoj (koja se povlači) i islamističkoj (koja napreduje). Bez obzira da li se u noći između prošloga petka i subote odvijao puč, ili tek ‘puč’, činjenica podvojenosti ostaje. Uz to i nestabilnost Erdoganove vlasti, ma kako se to nakon svega što se dogodilo moglo činiti paradoksalnim.
Kako su ono nekada zvali Otomansko carstvo? Da – bolesnik na Bosporu. Unatrag tjedan dana, rekli bismo, taj izraz ponovo postaje aktualan.
