>

novosti logo

Politika / Svijet Politika / Svijet
Piše Tena Erceg

Buđenje Libanona

Naizgled minorna odluka vlade o uvođenju poreza na razgovore putem mobilne aplikacije WhatsApp bila je okidač koji je građane Libanona izveo na ulice. Prosvjednici su u međuvremenu kao glavne zahtjeve istaknuli borbu protiv korupcije, smanjenje nezaposlenosti i ukidanje poreza koji štete siromašnima, odnosno tehnokratskih rješenja koja ne zadiru u suštinu krize

Nakon što je libanonski premijer Saad Hariri krajem listopada prošle godine dao ostavku, višemjesečni ulični neredi u kojima je iznuđen njegov odlazak bili su se smirili, pa se činilo i da su najveći socijalni nemiri u toj zemlji nakon završetka građanskog rata 1990. godine došli svome kraju. No prošle subote stanovnici Bejruta ponovno su izašli na ulice, a ovog puta okršaji s policijom oborili su rekord jer je tamošnji Crveni križ objavio da je više od 300 ljudi završilo u bolnici zbog ozljeda zadobivenih od gumenih metaka, batina i suzavca. Nešto od sukoba na svojoj su koži osjetili i pripadnici specijalne policije, koje su prosvjednici gađali kamenjem i ostacima novogodišnje pirotehnike, a u jednom slučaju koji se dogodio u poslovnom dijelu glavnoga grada pred razjarenim građanima bili su primorani skloniti se u džamiju. Nekoliko dana ranije, prosvjednici su u koordiniranoj akciji nasrnuli na poslovnice različitih banaka pa ih temeljito demolirali palicama i molotovljevim koktelima.

Libanon je treća zemlja svijeta po zaduženosti. Uz to, nezaposlenost je 25 posto, a prije izbijanja prosvjeda domaća valuta, koja je vezana za dolar, izgubila je 60 posto svoje vrijednosti

Bio je to vrhunac masovnih protesta koji su u Libanonu započeli 17. listopada na način za koji se može reći da je postao uzorak u globalnim protestima protiv neoliberalnog kapitalizma; sveopća frustracija zbog lošeg upravljanja, korupcije, siromaštva i nejednakosti eruptirala je nakon jedne naizgled minorne odluke vlade, uvođenja poreza na razgovore putem mobilne aplikacije WhatsApp. Slično kao i povećanje cijene benzina u Francuskoj, koje je prije više od godinu dana iznjedrilo pokret Žutih prsluka, ili pak poskupljenje cijene karte za podzemnu željeznicu, zbog kojega su na ulice izašli Čileanci, i Libanoncima je čašu prelila mjera koja košta tek nekoliko centi. No za razliku od Francuza i Čileanaca, libanonski su prosvjednici kao glavni zahtjev istaknuli onaj da upravljanje preuzme tehnokratska vlada koja će ekspertnim rješenjima popraviti nakrivo nasađenu ekonomiju, ali i nadići sektaške podjele na temelju kojih je nakon građanskog rata organizirana raspodjela vlasti.

Iako je takav princip upravljanja zemljom uveden još u vrijeme Otomanskog Carstva, prema mirovnom sporazumu iz 1989. godine, kojim je završio 15-godišnji građanski rat, vlast se u Libanonu dijeli na način da predsjednik države mora biti pripadnik kršćanske sekte Maronita, premijer mora biti sunitski musliman, a predsjednik parlamenta šijit. Ovaj sistem rezultirao je stanjem u kojemu se svaka od frakcija koristi korupcijom, klijentelizmom i nepotizmom kako bi se održala na vlasti, sve to, naravno, uz pomoć kontinuiranog podgrijavanja vjerskih podjela kako bi se narod lakše držao pod kontrolom.

Posljednji val prosvjeda dogodio se upravo zato što politički predstavnici ovih frakcija nisu uspjeli formirati novu vladu ni dva mjeseca nakon ostavke bivšeg premijera Haririja, unatoč tome što je predsjednik države Michel Aoun dobio podršku parlamenta za imenovanje privremenim premijerom bivšeg ministra obrazovanja Hasana Diaba. Iako je Diab sunit, čime ispunjava zahtjev iz propisane kvote, podržale su ga šijitske stranke, među kojima i Hezbolah, ali ne i sunitske stranke u parlamentu. Njegovim izborom nisu zadovoljni ni prosvjednici, koji ga smatraju dijelom iste elite koja je upropastila zemlju, pa Diab nije uspio formirati vladu do prošlog petka, nakon čega je dan kasnije izbila nova runda prosvjeda.

Tom su prilikom prosvjednici vlastima poručili da oni ‘neće biti ti koji će platiti dug’, čime su se referirali na činjenicu da je njihova zemlja rekorder po zaduženosti u svjetskim razmjerima. Preciznije, Libanon je treća zemlja svijeta po zaduženosti, iza Japana i Grčke, s obzirom na to da joj dug čini 151 posto bruto društvenog proizvoda, a prema podacima koje je objavio BBC, skoro polovica državnih prihoda odlazi samo na servisiranje kamata. Uz to, nezaposlenost iznosi 25 posto, a prije izbijanja prosvjeda domaća valuta, koja je vezana za dolar, izgubila je 60 posto svoje vrijednosti, zbog čega su cijene počele divljati, a banke uvele ograničenja na iznose novca koje građani mogu podizati s bankomata.

Prema podacima istraživačke agencije InfoPro Research, objavljenima u studenom, samo tijekom prvog mjeseca protesta deset posto firmi privremeno je ili stalno obustavilo svoje poslovanje, 40 posto ih je smanjilo plaće, a 160 tisuća radnika ostalo je bez posla. No kako napominju analitičari, libanonska financijska kriza specifična je jer više od polovice ukupnog duga čini onaj unutrašnji, u vlasništvu lokalnih privatnih banaka.

Brojni su razlozi zbog kojih je libanonska ekonomija dovedena u sadašnje stanje, a jedan od osnovnih je onaj da je Refik Hariri, prvi poslijeratni premijer, također i sam biznismen kao i velik broj članova kasnijih vlada, godinama ekonomiju pogonio poticanjem rasta građevinskog i nekretninskog sektora, koji su se financirali kreditima domaćih banaka. Dug države najviše je rastao upravo u prvoj poslijeratnoj dekadi, tijekom 1990-ih, a čak 700 tisuća od ukupno šest milijuna Libanonaca u tom je periodu uzimalo stambene kredite.

Budući da su Hariri i njegova klika bili direktno poslovno uključeni u gigantske projekte infrastrukturne obnove razrušenog Bejruta, vlada je različitim subvencijama poticala pumpanje građevinskog balona, koji je nakon pucanja rezultirao s devet milijardi dolara vrijednim neprodanim luksuznim nekretninama. Refik Hariri, otac u listopadu smijenjenog Saada, ubijen je, inače, u atentatu 2005. godine, nakon čega je u Libanonu osnovan specijalni međunarodni sud na kojemu se istražuje upletenost u atentat Hezbolaha, ali i sirijske vlade.

Najavljujući novi kabinet, premijer Diab rekao je da ‘pozdravlja pobunu jer je ona ujedinila ljude i probila barijere između sekta i religija’. Međutim, prosvjednici sada pozivaju na generalni štrajk

Političke elite, u najkraćemu, u potpunosti su ukorijenjene u bankarskom sektoru i velikim tržišnim monopolima, koji su u poslijeratnoj obnovi favorizirali bogate, a rezultat toga je jedna od najvećih stopa ekonomske nejednakosti na svijetu, uz bok Brazilu, Rusiji, Južnoafričkoj Republici i SAD-u.

Nakon što su iscrpljeni resursi lokalnih banaka, vlada se okrenula zaduživanju u inozemstvu, a 2018. u Parizu je održana međunarodna konferencija na kojoj je dogovoreno da će nekoliko zapadnih zemalja i institucija, prije svega Francuska, pod čijim je Libanon patronatom, iznaći dodatne pozajmice u zamjenu za provođenje politike štednje.

Uz pucanje nekretninskog balona, uslijed različitih vanjskopolitičkih okolnosti posljednjih godina značajno su se smanjili i iznosi novca koje redovito šalju libanonski gastarbajteri u zaljevskim monarhijama, a koji tradicionalno čine jednu petinu BDP-a. Polovica od 400 tisuća libanonskih radnika u inozemstvu radi u Saudijskoj Arabiji, no stanje se drastično promijenilo nakon skandala s kraja 2017. godine, kada je Saada Haririja privremeno zatočila saudijska vlada, u jednoj od svojih geopolitičkih igara protiv Irana. Nakon toga događaja, kao i pada cijene nafte i nove saudijske ekonomske politike koja predviđa postupno smanjenje broja stranih radnika, remitende od libanonskih gastarbajtera u toj zemlji smanjile su se s 50 na samo sedam posto, čime je zemlja ostala bez značajnih prihoda. Zamijećen je i pad prihoda od turizma, a milijun i pol sirijskih izbjeglica koji su godinama živjeli u Libanonu izvršilo je dodatni pritisak na rastegnuti proračun i zapuštenu infrastrukturu.

Unatoč velebnim građevinskih projektima za lokalnu elitu, javna infrastruktura dotrajala je do te mjere da većina stanovnika ima vlastite generatore, kojima se mora služiti tijekom čestih redukcija struje. Libanon je također i zemlja koja se, kada je u pitanju hrana, s čak 80 posto oslanja na uvoz, pa je zbog devalvacije libanonske funte hrana izrazito poskupjela, a Svjetska banka predvidjela da bi se uslijed krize hrane stopa siromaštva mogla popeti i na 50 posto. Porasle su cijene osnovne žitarice bulgur, kao i voća, povrća, šećera i kave, zbog čega su se mnogi stanovnici samoorganizirali i pokrenuli akciju sadnje na neobrađenim parcelama zemlje.

U utorak navečer, tri dana nakon jedne od najnasilnijih epizoda od početka protesta, Hasan Diab objavio je da je ipak uspio formirati novu vladu, a u njoj će sjediti 20 ministara, među kojima i šest žena, a ministara će biti za trećinu manje nego u onoj prethodnoj. Vladu su podržali Slobodni patriotski pokret predsjednika Aouna, čiju bazu najviše čine kršćani, te šijitske stranke Amal i Hezbolah, no ponovno je izostala podrška sunitskog Pokreta za budućnost bivšeg premijera Haririja, što je praktički garancija za nastavak trvenja.

Najavljujući novi kabinet, premijer Diab rekao je da ‘pozdravlja pobunu jer je ona ujedinila ljude i probila barijere između sekta i religija’ te obećao da će vlada raditi na ispunjenju zahtjeva prosvjednika koji se odnose na neovisno sudstvo, borbu protiv korupcije, smanjenje nezaposlenosti i ukidanje poreza koji štete siromašnima, dakle uobičajena tehnokratska rješenja koja ne zadiru u suštinu krize. Iako je rekao i da će u novom kabinetu sjediti i ‘stručnjaci’, protestne skupine ponovno su organizirale demonstracije i u većim gradovima postavile barikade te pozvale da se diljem zemlje organizira generalni štrajk.

1/3