Beogradski vikend prosvjedi "Srbija protiv nasilja", kojima je glavni cilj rušenje koalicijske vlasti Vučićevih naprednjaka, u protekla skoro dva mjeseca koliko traju pretvorili su se u potragu za novim opozicijskim liderima i stožernom strankom koja bi mogla predvoditi opoziciju do pobjede na parlamentarnim i lokalnim izborima.
Prvi, najmasovniji prosvjedi pokrenuti su na društvenim mrežama i ponijeli su epitet građanski, ali ubrzo im je pridodano i opozicijsko obilježje jer se dio lijevo-liberalne opozicije prihvatio njihovog organiziranja i usmjeravanja. Desna opozicija ih je nevoljko podržala zbog rušenja Vučićeve vlasti, ali se distancirala od većine ideološko-političkih generatora koji se valjaju ispod površine prosvjeda.
Predsjednici opozicijskih stranaka koje organiziraju prosvjede (Đilas, Jeremić, Lutovac...) uglavnom su se držali u pozadini, a glavnu riječ na prosvjedima i u medijima prepustili su svojim doglavnicima (Tepić, Aleksić, Milivojević...) i liderima manjih stranaka iz lijevo-zelene koalicije "Moramo-Zajedno" (Lazović, Zelenović, Jovanović...). Nitko od njih nije se dosad uspio nametnuti kao neupitni lider prosvjeda i budući predvodnik opozicije na izborima.
Jedini opipljiviji rezultat koji se dosad dogodio su previranja u Narodnoj stranci u kojoj je pokrenuta inicijativa da Miroslav Aleksić preuzme predsjedničku funkciju od Vuka Jeremića. Umjesto ujedinjavanja opozicije i okupljanja oko jednog od njezinih lidera koji bi se na izborima mogao ravnopravno nositi s neupitnim liderom vladajućih Aleksandrom Vučićem, opozicijske stranke su se opet počele dijeliti oko starih i novih lidera.
Sociolog Srećko Mihailović ne vjeruje da će se opozicija uskoro okupiti oko lidera. "Sve naše partije su liderske partije čiji rejting uglavnom zavisi od rejtinga lidera. Zbog toga je izražena konkurencija između stranaka i takva liderska situacija u svakoj opozicionoj stranci onemogućava vođstvo opozicije jednog lidera", konstatirao je Mihailović u izjavi za beogradski Blic.
On smatra i da opozicijski lideri "moraju početi da se bave politikom, a politika je kompromis i dogovor. Ako nema kompromisa i dogovora nema ni lidera opozicije. U opoziciji postoje ideološke razlike. Da li je to razlog za više kolona na izborima? Pokazalo se da više kolona na izborima ne mogu da dovedu do promene vlasti", tvrdi on i zaključuje da "opozicija kopira vladajuću stranku", a zapravo bi morala "biti bolja, civilizovanija, etičnija i efikasnija od vlasti da bi došla na vlast".
Ništa slično se u srpskoj opoziciji zasad ne događa. Njezini lideri i dalje se uzdaju da će prosvjedi sami po sebi iznjedriti jake stranke i njihove lidere pa uvjeravaju javnost da će se oni nastaviti i u ljetnim mjesecima kako bi kulminaciju doživjeli najesen i prelili se na izbore koji će se održati krajem ove ili u proljeće sljedeće godine. Ako opozicija samo "kopira vladajuću stranku", pitanje je zašto se to događa i zašto dok je bila na vlasti duže od desetljeća nije uspjela promijeniti okolnosti u kojima se srpske političke stranke neće neprestano vrtjeti u istom krugu.
Odgovor je moguće potražiti u lani objavljenoj analizi američko-srpskog ekonomista Branka Milanovića "Četiri teorije o uzrocima rata u Ukrajini". Ukratko, prva, koja je i najpopularnija, "tumači ovaj rat kao sukob između demokratije i autokratije". Druga "zastupa stanovište da je rat proizvod ruskog imperijalizma". Te dvije teorije globalno su najprihvaćenije. Milanović je skloniji trećoj, a pogotovo četvrtoj teoriji. "Treće tumačenje, koje za korenima sukoba traga među izvorima aktuelnog talasa nacionalizma, polazi od istorijskih događaja u periodu 1989. – 1992. koji su doveli do pada komunizma.
Pad komunizma nije bio rezultat demokratskih revolucija, kako se često tvrdi u narativima popularnim na zapadu. U pitanju su zapravo revolucije za nacionalno oslobođenje od posredne vladavine Sovjetskog Saveza. Činilo se da imaju demokratsku formu zahvaljujući najširem konsenzusu o pravu na nacionalno samoodređenje u velikim segmentima društva oko 1989. Na taj način su nacionalizam i demokratija stopljeni u jedno, pa nije bilo lako razlikovati ih."
Milanović tvrdi da "nijedna teorija koja podrazumeva da je zvezda vodilja revolucija 1989. bila demokratija ne može objasniti činjenicu da su se sve komunističke etničke federacije raspale. Da je demokratija bila glavna revolucionarna sila, ne bi bilo potrebe za rušenjem takvih federacija nakon što je demokratizacija jednom obavljena". Osim toga, "teorija o demokratskoj prirodi revolucija 1989. ne može objasniti izbijanje sukoba i ratova u rasformiranim komunističkim federacijama.
Ne može objasniti ni zašto su 11 od 12 takvih sukoba, uključujući i rat u Ukrajini, bili etnički sukobi oko granica. Ovi sukobi nisu povezani s tipom unutrašnjeg političkog ustrojstva ili načina vršenja vlasti (demokratija protiv autokratije), već s bitkama za teritorije, nacionalizmom i željom manjina u 'pogrešnim' državama da dobiju sopstvenu državu ili se pripoje nekoj od susednih. Te elementarne činjenice gotovo se ne pominju u dominantnim narativima. Za to postoji dobar razlog: ove činjenice se kose s pojednostavljenim 'demokratskim narativom'".
Milanović se stoga okreće četvrtoj teoriji koja "postavlja ključno pitanje koje sve ostale teorije zanemaruju: otkud talas nacionalizma koji je doveo do raspada etničkih federacija? Odgovor treba tražiti u ekonomiji i ustavnom ustrojstvu komunističkih federacija. Kao što je dobro poznato, komunisti su želeli da reše ne samo ekonomske probleme kapitalizma, već i etničke probleme koji su vekovima opterećivali istočnu Evropu.
Uopšteno govoreći, primenjivali su austro-marksistički pristup koji je evoluirao od zalaganja za ličnu autonomiju do zagovaranja prava na nacionalno samoodređenje". Potom dodaje: "Zašto komunističke federacije nisu uspele da reše etničko pitanje pokazalo se 70-ih godina 20. veka. Glavni razlog bio je ekonomski neuspeh da se sustigne razvijeniji zapad.
Kako je ovaj neuspeh postajao sve očigledniji, jedini način za različite frakcije komunističke elite da se izbore za legitimitet u sistemu jednopartijske vlasti bio je da se predstave kao barjaktari i zaštitnici nacionalnih interesa republika. U odsustvu tržišnih odnosa, uz arbitrarno formiranje cena, svaka republika je mogla da tvrdi da je druge republike eksploatišu. Tako je pripremljen temelj za širenje i prihvatanje nacionalističkih ideologija koje su na kraju razorile ove zemlje."
Milanović na kraju zaključuje: "Da bismo razumeli rat u Ukrajini moramo se vratiti u istoriju. Tekući događaji su proizvod delovanja dva faktora: prvi je neuspeh u ekonomskom razvoju bivših komunističkih zemalja, a drugi politička organizacija koja je republičkim elitama omogućila da ekonomske neuspehe gurnu pod tepih odbrane nacionalnih interesa."
Po Milanoviću je ishod poznat: "Legitimizacija nacionalnog interesa donela je legitimizaciju nacionalističkih ideologija i želju da se ostvari nacionalna nezavisnost, proizvodeći tako talas nacionalizma koji je pokretao i pratio revolucije 1989. Pokretačka sila tih revolucija bila je ista u etnički homogenim i etnički heterogenim zemljama: nacionalizam. Ali u prvoj grupi zemalja nacionalizam se stopio s demokratijom, dok je u drugoj grupi, zbog nerešenih teritorijalnih pitanja, doveo do sukoba i ratova."
Srbija nije izuzetak. I u njoj još traje nacionalistička revolucija čiji su korijeni nikli kad i u ostalim bivšim socijalističkim zemljama. Nacionalizam se u međuvremenu proširio s istoka Europe i u njezin zapadni dio i iluzorno je očekivati da će se srpska nacionalistička revolucija u takvom okruženju uskoro ispuhati, pogotovo u uvjetima neriješenog kosovskog i drugih balkanskih teritorijalnih pitanja koje već desetljećima raspetljavaju brojne europske i svjetske političke babice.
Dio tog nacionalističkog revolucionarnog vrtloga su i prosvjedi, pa se u njemu vrte i vladajuće i opozicijske stranke, čekajući da im se dogodi fingirana ili stvarna demokracija kao što se dogodila bivšim socijalističkim zemljama koje su u međuvremenu postale članice Europske unije.
