>

novosti logo

Kronika Kronika

Čuvari velikana u teškom periodu

Golema brončana skulptura partizana u Martinovićima nekim je čudom preživjela devedesete, a potom i zatiranje svakog spomena na borbu protiv fašističkog zla. Obol čuvanju spomenika daju preostali mještani

U posljednjih trideset godina u Hrvatskoj je potpuno uništeno ili ozbiljno devastirano tri hiljade spomenika, spomen-ploča i drugih obilježja posvećenih antifašistima i civilnim žrtvama Drugoga svjetskog rata, a nasilne ‘domoljubne metode’ rabe se u režiji pojedinih, mahom lokalnih moćnika i danas. Prođete li banijskim ili kordunskim selima, gotovo je nemoguće pronaći spomen Narodnooslobodilačkoj borbi i žrtvama fašizma koji nije dobrano načet vandalizmom, barem tako da su ispisana imena uklonjena zajedno s pločama ili pak, uslijed nebrige, posve izblijedjela.

No, krenete li od Gline prema jugoistoku, do Martinovića, nakon desetak kilometara ceste uz njezin će vas rub dočekati brončana skulptura partizana čvrsto smještenog na postolju, a uz nju mramorne ploče s uklesanim imenima poginulih i ubijenih ljudi iz spomenutog sela. Svega stotinjak metara od tog, sa svih strana svijeta dobro vidljivog prisjećanja na tragediju Drugog svjetskog rata, žive 66-godišnji Radomir i 61-godišnja Dušanka Martinović, neslužbeni čuvari neuništenog obilježja.

- Spomenik je podignut i svečano otkriven 1959. na inicijativu mještana i uz pomoć lokalnog odbora Saveza komunista Hrvatske. Premda sam tada bio jedva petogodišnjak, sjećam se tog dana: cijelo je selo s nestrpljenjem iščekivalo svečani događaj, posebno mi klinci koji smo slutili da će na tom velikom okupljanju biti muzike, hrane i kojekakve zabave za sve, pa i nas najmlađe. No mene je moj ćaća odlučio ostaviti zaključanog u kući, sa suhim objašnjenjem da djeca nemaju na takvim događajima što raditi. Pa tako, eto, po tome pamtim nešto čemu sam nisam prisustvovao - prisjeća se Radomir.

Brončani je partizan, baš poput kakvog lika iz Ćopićevog romana ‘Ne tuguj, bronzana stražo’, ponosno stajao usred sela sve do devedesetih, a ni tada, kad je započelo svako zatiranje sjećanja na zajedničku borbu naroda protiv zla fašizma, nije pao. Kako je skulptura u prirodnoj veličini odraslog čovjeka, nisu se na nju namjerili ni skupljači sekundarnih sirovina, jer toliku grdosiju nije lako neopaženo skinuti s postolja čak ni pod okriljem noći.

Svoje objašnjenje o tome zašto spomenik nije uništen ili uklonjen ponudio nam je susjed Martinovićevih Dušan Božić.

- Ja ti, brate moj, mislim da našeg partizana nisu srušili samo zato što su imena žrtava latinicom uklesana u mramorne ploče: da je bila ćirilica, otišao bi naš junak na otpad. Jer kojigod uništeni spomenik vidio, bilo je na njemu bar nešto od ćirilice, a ona i danas kod pojedinaca znade izazvati bijes i mržnju. Pored toga, nije baš da je naš brončani velikan nakon Oluje ostao neokrznut; kad su nakon ulaska Hrvatske vojske horde pljačkaša haračile napuštenim selima, dobio je on desetak metaka, što u glavu a što u prsa junačka! No, čim smo se vratili iz izbjeglištva, zakrpali smo ih gipsom i zamrljali crnom bojom da se više ne vide - objašnjava nam.

Premda i sam u teškoj borbi za golo preživljavanje sa svega devet stotina kuna mjesečne socijalne pomoći, Božić nalazi vremena da zajedno s Radomirom i drugim rijetkim preostalim stanovnicima nekoć ustaničkog sela pokosi prostor oko spomenika. Konačno, svatko od njih pronalazi ime nekog svog bližeg ili daljnjeg rođaka na dugom tužnom popisu žrtava.

Radomir i Dušanka nisu izbjegli svoju ratnu odiseju: 5. kolovoza 1995. pobjegli su glavom bez obzira iz svoje kuće pred zaglušujućom grmljavinom topova. Višednevno putovanje završeno je u Stjepojevu kraj Beograda, gdje su skrivajući se u grmlju, jedva izbjegli deportaciju na Kosovo. U tom su mjestašcu nekako preživjeli tri godine, pa se pogonjeni nedaćama i nostalgijom za Banijom vratili svojoj, u međuvremenu temeljito devastiranoj i popljačkanoj kući.

Valjalo im je krenuti ispočetka. Nasreću, kuća je brzo obnovljena uz pomoć norveške vlade, njihova mlada država im je dala kupaonsku opremu, a Radomir se uspio izboriti s administracijom za tisuću kuna invalidske mirovine, unatoč punih 17 godina predratnog radnog staža u sisačkoj Željezari. Dušanka još nije ostvarila nikakvo pravo na penziju ili socijalnu pomoć, pa njih dvoje doista jedva spajaju kraj s krajem.

- Nikad od nikoga ništa nismo dobili, a sada više i ne tražimo. Zadnji put kad sam to učinila loše sam se provela, pa se više ne želim ponižavati. Bila sam, naime, otišla u glinski Centar za socijalnu skrb da im kažem kako s hiljadu kuna doista ne možemo preživjeti, posebno stoga što sam ja već dvaput operirana, što imam artritis i liječničku potvrdu o 60-postotnoj invalidnosti; dežurna me službenica samo odmjerila od glave do pete pa otpilila riječima ‘Pomoć možeš dobiti samo ako si u invalidskim kolicima, a kako vidim da možeš hodati, ništa od toga’. Kad sam to čula, odlučila sam zauvijek zatvoriti vrata ne samo tom nego svim drugim državnim uredima i kancelarijama! Ne pada mi na pamet bilo što moljakati bahate i nadmene činovnike - kaže nam Dušanka.

Usprkos svim današnjim nedaćama. Dušanka i Radomir pronalaze vremena i volje da redovito obiđu spomenik tik do svoje kuće. Pokose ondje travu, odsjede malo pokraj neuništivog partizana, prisjete se bolje prošlosti, pa u znak pažnje ostave pokoji cvijet ispod imena žrtava.

Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
1/2