Novosti

Kronika

Daleko od vedrih obala

Povratnik koji je lani tri mjeseca bio zaposlen putem programa javnih radova HZZ-a: Đorđe Pajić oplovio je cijeli svijet kao Jugolinijin pomorac. No krizne 2008. godine, kad se vratio u rodni kraj, počela je tonuti nada da će dočekati kakvu-takvu mirovinu za ugodnu starost

A0jtj91iagrzyd9esweq836eaj5

Daleko je more - Đorđe Pajić 

Kada se potkraj godine sumiraju rezultati i podvlači crta, ljudima iz ruralnih povratničkih krajeva ne ostaje ništa osim gorčine, beskrajne tuge i sive besperspektivnosti. Dane i godine sve češće im obilježavaju samo odlasci i sahrane bližnjih, prijatelja, komšija i poznanika. Pozitivne, lijepe i tople uspomene i vedri događaji već dugo ne stanuju na adresama povratnika…

Ipak, u nizu loših godina prethodna se za Đorđa Pajića iz Slavskog Polja kraj Vrginmosta razlikuje po jednoj stvari neuobičajenoj za povratničke sredine: uspio je, naime, dobiti zaposlenje u mjestu stanovanja. Istina, na samo tri mjeseca i to u sklopu programa javnih radova, koje već nekoliko godina za institucije i udruge provodi Hrvatski zavod za zapošljavanje. Tako je i Đorđe preko Općine Vrginmost uspio zaraditi par mjesečnih plaća:

Fali mi još deset godina radnog staža. Teško mi pada pitanje kako ću izdržati do mirovine, pa ga i ne postavljam. Zadovoljan sam dok mogu fizički raditi - kaže 55-godišnji povratnik u Slavsko Polje kraj Vrginmost

- Dobro je, ove sam godine upisao tri mjeseca radnog staža. Javni radovi jedina su mogućnost da u svom mjestu zaradim i da pokrijem zdravstveno i mirovinsko osiguranje. Bolje mi je raditi za manju ali redovitu plaću, nego da mi netko obeća više, a da ne znam hoće li ikada toliko i uplatiti. Ne stidim se nijednog posla kad znam da će biti plaćen, ne nužno onoliko koliko bi trebalo, nego i samo dostatno da pokrijem osnovne troškove. Ne biram posao. Imam plaću i obavezu, pa imam razloga biti zadovoljan - govori Đorđe o tegobnoj egzistenciji u rubnim i povratničkim krajevima. Prisjeća se kako je prije kojeg desetljeća sve bilo drugačije.

- Po struci sam kormilar. Imao sam ludu želju da prođem svijet, a mogao sam je ostvariti samo tako da postanem moreplovac. Prije rata devedesetih kao Jugolinijin sam pomorac oplovio cijeli svijet: Južnu i Sjevernu Ameriku, Aziju, Afriku, Evropu… Ali kamogod pošao, uvijek sam kretao iz Vrginmosta - pripovijeda nam o svojim najboljim godinama čovjek koji je svoje životno kormilo držao čvrsto čak i za ratnih i izbjegličkih godina. No krizne 2008. godine i on se nasukao daleko od obećanih obala.

- U svoje Slavsko Polje vratio sam se u januaru 1998. godine. Već sljedeće otišao sam raditi u Italiju preko jedne hrvatske firme i ostao ondje puno desetljeće radeći kao brusač i građevinac, cijelo vrijeme kod jednog gazde. Išlo je dobro, bila je redovita plaća s kojom sam uspijevao školovati djecu. A onda je sve krenulo nizbrdo. Vratio sam se kući i tu sam i danas, a godine prolaze. Nakupio sam 55, čovjek sam u godinama i nisam više za lutanje po stranom svijetu, kod kuće se osjećam najslobodnije - priznaje Đorđe, koji u osami svoga rodnoga kraja broji koliko još treba potegnuti da ostvari pravo na mirovinu.

- Fali mi još deset godina radnog staža. Sveukupno ih je 17 upisano u moju radnu knjižicu. Teško mi pada pitanje kako ću izdržati do mirovine, pa ga i ne postavljam. Zadovoljan sam dok mogu fizički raditi. Kada se više pritom ne budem dobro osjećao, onda ću o tome početi razmišljati. Džaba je unaprijed razbijati glavu, jer čovjek se tako dovodi u još veću nelagodu. Bitno mi je da mogu ovaj i idući mjesec platiti osnovne obaveze - kaže.

- Ne živi se više. Što se živjelo, živjelo se, od života više nije ostalo ni ‘ž’, a svojedobno sam, sa samo 29 godina, i kuću sagradio, pa u nju, pred sam rat, uselio s dvoje djece i nezaposlenom suprugom. Nema tu danas puno filozofije, nego uhvatiti se posla. Kad mi tko što ponudi, odradim, samo da se nešto plati. Snalazim se ovako i onako, na sve moguće načine, samo u kriminal nisam zakoračio. Sve su to fizički poslovi, zidanje, žbukanje, pripremanje drva, sve što majstori neće jer od takvog posla nema zarade. Kroz život sam naučio sve raditi, na selu se mora tako. No ondje, gdje imam kuću i gdje želim živjeti, nemam mogućnosti za zaposlenje raditi. Dok je po selu bilo staraca, još se i moglo odraditi nešto na crno, no i njih je sada sve manje i manje. Uglavnom se živi od zemlje i stoke, ali kad se ne uspije prodati prase ili tele, bude teško. Nas je u obitelji bilo petero djece i moj je otac volovima obrađivao 17 rali zemlje, dok ja imam traktor i sve priključke za njega, a obrađujem samo bašču. Smiješno, ali istinito - kaže Đorđe Pajić.

Naš sugovornik nastavlja uspoređivati bolje prošle dane i sivu svakodnevnicu svog sadašnjeg života.

- Otkako sam bez stalnih izvora prihoda, mnogočega sam se odrekao. Nemam više auto, pa ne mogu kamo hoću i kad hoću. Dok sam radio, sve sam si mogao priuštiti. Tokom devetogodišnjeg boravka u Italiji, nisam ništa ušparao, ali sam bar djecu školovao. Čak ni kuću sagrađenu u mladosti nisam obnovio i uredio. Sada živim u kući koja je u ostavinskoj raspravi iza roditelja pripala bratu, iako je moja svega 350 metara udaljena. Prođem kraj nje svakoga dana i tada mi dođe da zaplačem: od 2008. godine nisam uspio ništa iole vrednije kupiti, nijedan kućanski uređaj. No tako je, kako je - kaže čovjek koji je nakon toliko truda i znoja uloženog u izgradnju boljeg sutra postao tek brojka na dugačkom popisu onih koji još čekaju stambeno zbrinjavanje.

- Ljudske su želje velike, a mogućnosti male. Ja sam se sa svim tim u životu već pomirio, vidio sam da ništa više ne mogu ostvariti. Pa sam se Bogu zahvalio, zamolio samo da me zdravlje posluži, jer gladan i žedan neću biti. Izgledam stariji nego što jesam, ali me starost ne plaši. Samo samoća. Djeca su mi razlog za život. Dođu dva-tri puta godišnje, kad uspiju. No čujemo se skoro svaki tjedan - govori nam Đorđe Pajić koji se nada da će i ove, 2017. godine, biti pozvan u program javnih radova.

- Trebali smo raditi šest mjeseci. Nakraju su ispala samo tri mjeseca, uz obećanje da ćemo nastaviti na proljeće. Vidjet ćemo, želio bih svake godine raditi na javnim radovima, ali zakonski to ne smijem, moram pauzirati najmanje godinu dana. Nema, naravno, ni tu mogućnosti uštede: pola plaće ode na kućne troškove, a ostane štogod za neplanirane situacije koje se uvijek dese. Čim nema priljeva novca na osnovi konstantnog rada, nema ni ušteđevine. Ali osim povremene zarade, javni radovi i na drugi način razbiju moju crnu svakodnevnicu: imam razloga ujutro ustati, otići na biciklu do Vrginmosta, osam sati raditi i ne razmišljati o problemima, družiti se s ljudima. U tome dan prođe, a i kada se vratim kući, mogu o nečemu pozitivnom misliti. Kada čovjek radi, bolje je volje, osjeća se korisnije i manje ga muče crne misli - zaključio je nakraju našeg razgovora nekadašnji moreplovac iz Slavskoga Polja.

Kronika

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više