Slučaj je htio da se istoga dana, u petak 2. listopada, dogodi posjet šefa američke diplomacije Hrvatskoj i predstavljanje knjige o posljednjem jugoslavenskom ministru vanjskih poslova. Kakve to ima veze? Itekako ima. Svatko tko pročita obimnu knjigu profesora Tvrtka Jakovine saznat će, na osnovi precizno navedenih dokumenata i izjava, odnosno sjećanja jednako precizno navedenih sugovornika, čovjeka o čijem životu knjiga govori u prvome redu, što je diplomacija, što je vanjska politika neke države, kako se ta politika definira i vodi, kako se formiraju, razvijaju i potiču međudržavni odnosi, ali i odnosi u skupinama zemalja. Saznat će, ukratko, kako je jedna srednje velika zemlja u godinama kada je tek kročila prema statusu srednje razvijene, znala i mogla za sebe, a u funkciji promicanja, obrane i zaštite vlastitih interesa, samostalnosti i neovisnosti, izboriti status koji joj, objektivno, ni po kojem kriteriju nije pripadao.

Jugoslavija je bila socijalistička država s jednopartijskim sustavom, dakle po tome nije mogla biti ‘simpatična’ Zapadu. A ipak, Zapad ju je pomagao preuzimajući na neki način ulogu jamca njezine samostalnosti. Jugoslavija nije bila ekonomski jaka, tek se približavala tome da postane srednje razvijena zemlja, mada je u nekim godinama bilježila impresivnu stopu rasta (čak i najveću u svijetu). Kapitalistički Zapad toj je Jugoslaviji sustavno pomagao, ne s ciljem da je kreditima baci u dužničko ropstvo i učini sebi podložnom, nego da je očuva takvom kakva je bila, što će reći u ulozi nezavisnog čimbenika međunarodnih odnosa, partnera, a nerijetko i saveznika. Jugoslavija nije bila impresivna vojna sila koja bi prijetnjom te sile pridobivala ‘prijatelje’. Naoružavali su je, međutim, i kapitalistički Zapad i socijalistički/komunistički Istok. Imala je snažnu armiju, orijentiranu isključivo na obranu zemlje (pa se zbog toga i neslavno raspala kada je bila gurnuta u unutarnje sukobe u službi politike jedne od federalnih jedinica). JNA je bila defenzivna armija i kao takva uživala je respekt i na Zapadu i na Istoku. Samo je ministar obrane jedne socijalističke zemlje posjetio podzemni kompleks protuzračne obrane SAD-a i Kanade, onaj jugoslavenski.

A sve je to bio rezultat razrađene vanjske politike koju su (mada je i tu znalo biti neslavnih izuzetaka) provodili kvalificirani ljudi, oni kojima je uvijek i u svakoj prilici na prvome mjestu bio interes države koju su zastupali. Ti bi ljudi znali čak i u Vijeću sigurnosti otvoreno prstom zaprijetiti ambasadorima SAD-a i SSSR-a, poručujući im da se ‘ne igraju’, ali bi znali i diskretno iza kulisa pregovarati i dogovarati, primati poruke i sugestije (nikada naređenja!), prenositi poruke – kada bi bili zamoljeni (upravo tako: zamoljeni). Bilo je to vrijeme kada je samo u zapadnonjemačkoj pokrajini Bavarskoj na raznim projektima radilo više od 80 tvrtki iz srednje razvijene Jugoslavije (riječ je o tvrtkama, ne o tzv. gastarbajterima), kada je američki predsjednik Jimmy Carter redovno razmjenjivao poruke s jugoslavenskim predsjednikom Titom, kada se u stranim metropolama jugoslavenske ambasadore među prvima informiralo o svim važnijim događajima. Bilo je to vrijeme diplomacije, ne samo jugoslavenske, nego svjetske.

O tome svjedoči na način što ga je nemoguće bilo ignorirati, bilo osporavati, knjiga posvećena Budimiru Lončaru, svjedoku i protagonistu, uz ostalo, i američko-jugoslavenskih odnosa, toliko različitih od ovih današnjih američko-hrvatskih. I upravo na isti dan kada je ta knjiga predstavljena javnosti, američki je šef diplomacije Mike Pompeo, boraveći u kratkom posjetu Hrvatskoj, posvjedočio u što je u današnjim vremenima degenerirala diplomacija, poglavito ona jedine svjetske supersile. Pompeo je svoj posjet iskoristio da bi na tlu Hrvatske otvoreno harangirao protiv treće zemlje s kojom Hrvatska ima i razvija dobre odnose. Nimalo uvijeno, nimalo diplomatski, a pogotovo ne dalje od očiju javnosti, Pompeo je upozorio (!) Hrvatsku da ne daje infrastrukturne projekte kineskim izvođačima jer – reče on nadmeno, a u isto vrijeme i djetinjasto – ‘oni žele samo vaš novac’. Iz toga bi valjda trebalo zaključiti kako Amerika ne želi novac od onih s kojima trguje, pa i onih koje nastoji doslovno prisiliti na trgovinu, odnosno kupnju svojih proizvoda. Kina pod uvjetima što su za Hrvatsku bili najprihvatljiviji gradi Pelješki most, o čijoj važnosti ne treba trošiti riječi. Jesu li Hrvatskoj bolje uvjete ponudile Sjedinjene Države? Nisu. Je li ih ponudila Evropska unija? Nije. Zašto Washington po svaku cijenu nastoji minirati projekt plinovoda Sjeverni tok 2? Zato što želi spasiti Evropljane od kupnje skupog ruskog plina, dok on nudi jeftiniji? Ni slučajno! Amerikanci nude svoj ukapljeni plin koji je primjetno skuplji od ruskoga i pokušajem sprječavanja dovršetka Sjevernog toka 2 nastoje otvoriti tržište za sebe, izbacujući s njega konkurenta. Dakle, i Amerikanci žele, da se poslužimo Pompeovim riječima, ‘samo novac’. Potrebno je nemalo arogancije i podosta podcjenjivanja sugovornika pa da se izgovori ono što je Pompeo izgovorio u Dubrovniku.

Na američkoj strani (ni) u ovome konkretnom slučaju nije bilo nimalo diplomatičnosti, dok se s druge strane pokazala ključna mana hrvatske diplomacije. Ona u svijetu nije uspjela stvoriti sliku zemlje koju zastupa kao respektabilnog partnera, koji zna što su njegovi interesi i koji je u svakome trenutku spreman braniti svoje dostojanstvo (bez obzira na veličinu i sve ostale atribute). Hrvatska se, svodeći svoju vanjsku politiku uglavnom na orijentiranje prema željama Bruxellesa i Washingtona (odnosi s Kinom tu se ukazuju kao začuđujuće odstupanje od te sheme), svela na državicu koja ostavlja dojam kao da joj samoj nije stalo što se o njoj misli u široj međunarodnoj zajednici. Zanemarila je odnose s tzv. Trećim svijetom; u vrijeme kada je uz njegovu potporu postala nestalnom članicom Vijeća sigurnosti, izigrala je povjerenje toga svijeta zadobiveno dobrim dijelom upravo zahvaljujući sjećanju na jugoslavensku diplomaciju i napore čovjeka koji joj je posljednji bio na čelu. Bezrezervno se priklanja svim sankcijama protiv Rusije onda kada se i u zemljama poput Njemačke javljaju glasovi respektabilnih ljudi iz politike i iz gospodarstva koji takvu politiku argumentirano dovode u pitanje.

Jeftino je proigrala kapital što ga je temeljem jugoslavenske uloge u Pokretu nesvrstanih (a zbog čega je Jugoslavija bila visoko cijenjena ponajprije na Zapadu, o čemu također svjedoči Jakovinina knjiga) imala kao jedna od zemalja sljednica bivše federacije. Zbog svega toga i nije u stanju javno odbiti trgovačko nasilništvo, zasnovano na slijepom i u današnjim prilikama neutemeljenom antikomunizmu, a na što se svelo ono što i dalje zovu američkom diplomacijom. Krajnje je vrijeme da se karte stave na stol i da se stvari nazovu pravim imenom. I u Hrvatskoj, i u svijetu.

Naravno, a dovoljno je reći samo to da su nedostaci hrvatske diplomacije izravno povezani sa stanjem na hrvatskoj unutarnjopolitičkoj sceni. I naravno da je američka vanjskopolitička agresivnost (huliganizam zapravo) posljedica toga što je Washington godinama promišljeno gradio ovisnost ako ne pojedinih država, a ono svakako upravljačkih garnitura u tim državama o sebi i svojoj politici. Ono što želimo reći jest da diplomacija nije ni grubo naređivanje, ni slijepo slušanje. Dakle, niti smije Mike Pompeo (ili bilo tko drugi) doći u Hrvatsku (ili bilo koju drugu zemlju) i govoriti ono što je govorio u Dubrovniku, niti zemlja domaćin to smije šutke otrpjeti. Na javno izgovorenu riječ mora se javno odgovoriti, umjesto što se Pompeov posjet servilno proglašava povijesnim.

Ono što današnjem svijetu pod vidom diplomacije nameću Sjedinjene Države, to nije diplomacija. Diplomacija je (bila) ono o čemu se može saznati iz knjige o posljednjem jugoslavenskom ministru vanjskih poslova, predstavljene istoga dana kada se Pompeo ‘proslavio’ u Dubrovniku. Slučajnost? Svakako, ali slučajnost koja navodi na razmišljanje.