Europska komisija odobrila je hrvatskoj vladi novo jednokratno subvencioniranje Uljanika i 3. maja u iznosu od 300 milijuna kuna, tj. do polovine od 600 milijuna potrebnih za deblokadu škverskih računa, zaostale plaće i pokretanje jedne kritične gradnje za stranog naručitelja. Državna financijerska volja s ovom svrhom nije bila upitna, ali u početku jest ona njezina strateškog partnera Tomislava Debeljaka, vlasnika Brodosplita i kupca Uljanika koji je najprije izjavio da ne želi preuzeti teret zatečenog duga. Potom su ga iz Vlade uvjerili da onda ipak ne planira clean start, jer za Uljanik neće biti više nikakvog starta, nego će sve otići konačno u propast. Nije poznato je li Debeljaku obećano nešto novo zauzvrat da bi popustio, ali činjenica da to ne znamo nije neki problem, jer još nismo sasvim upoznati ni sa sadržajem njegove ponude za otkup Uljanika. Svejedno znamo dosta toga što ima veze s novonastalom situacijom i što ima smisla ponavljati dokle god situacija u hrvatskoj brodogradnji uporno ide nadolje, a to na moru znači prema dnu, pri čemu ne govorimo o podmornicama.

Zna se primjerice da je državna revizija utvrdila kako Debeljak nenamjenski troši stotine milijuna kuna javne potpore za Brodosplit, i zna se da je proizvodnja velikih brodova u tome škveru, otkako je on vlasnik, katastrofalno oskudna. Njegov partnerski profil upotpunjen je nedavno dodatnom izuzetnom referencom: Grad Split nad njim provodi ovrhu zbog milijun i pol kuna nagomilanog duga za komunalnu naknadu. Pa država očito ima u vidu samo kratkoročni predah, jer s takvim partnerom ne može računati na bilo što trajnije valjano, osim što ni nju za brodogradnju nije briga već gotovo tri desetljeća.

No ovaj smo put posvjedočili i demontaži još jednog političkog mita, onog o nedodirljivim pravilima igre u Bruxellesu, dok sve ispada dostupnim predmetom pregovora. Samo je pitanje tko i kako zastupa interes ove strane, a bolji primjeri zemalja kao što su Poljska i Italija pokazuju da su baš svi ishodi mogući.