>

novosti logo

Piše Nikola Bajto

Desnica odlučuje

Inicijativa ‘Narod odlučuje’ loše je kamuflirani pokušaj izbornog inženjeringa u korist desničarskih ekstremista. Oba se referendumska pitanja svode na jedno, stvarno pitanje: Jeste li za to da o formiranju vlade i donošenju proračuna odlučuju Zlatko Hasanbegović i Željka Markić?

Promijeniti Ustav tako da zastupnici nacionalnih manjina više ne bi mogli odlučivati o parlamentarnoj većini i tako da bi što više ljudi kao što su Zlatko Hasanbegović ili Željka Markić moglo ući u Sabor, osnovna je ideja referendumske inicijative ‘Narod odlučuje’. Njeno je prekrajanje izbornih pravila putem referenduma sračunato na to da oslabi politički centar u korist ekstremne desnice.

Ta ekstremna desnica danas ima dva jasno profilirana krila, nacionalističko i ultrakonzervativno, koja unatoč privatnim razilaženjima i konkurenciji među organizacijama udruženo djeluju na podrivanju osnovnih postavki liberalne demokracije, kao što su zaštita ljudskih i manjinskih prava. Jedno krilo predvodi revizionističke akcije, drugo kampanje za retradicionalizaciju društva, ali to je samo pragmatična podjela uloga. Često ih, kao na nedavnim protestima protiv Istanbulske konvencije, možemo vidjeti zajedno.

Otkad su prije pet godina zajednički predstavljali referendumsku inicijativu za uvođenje homofobne definicije braka, Hasanbegović i Markić prešli su put od novih do prepoznatljivih lica te desnice. Tih godina jedna od njenih strategija bila je ideološka podrška radikalizaciji HDZ-a koja je krenula dolaskom Tomislava Karamarka na čelo stranke. Desničarske strančice dobile su tada mjesto unutar Domoljubne koalicije, Hasanbegović je ušao u HDZ i postao ministar kulture, a ultrakonzervativne organizacije infiltrirale su se u tijela vlasti i razne radne skupine. Pogodovala im je pojava Mosta kao tobože centrističke, ali za njihove ciljeve vrlo propusne platforme, zbog konzervativnosti kruga oko Bože Petrova.

Početak sporog odmicanja HDZ-a od tih struktura bio je poziv Andreja Plenkovića zastupnicima nacionalnih manjina da se priključe parlamentarnoj većini koju je ujesen 2016. formirao s Mostom, uz istovremeno odbijanje da ponovno imenuje Hasanbegovića ministrom kulture. Zastupnici manjina, a tu je važna uloga SDSS-a kao srpske stranke, već ranije su davali podršku HDZ-u Ive Sanadera i Jadranke Kosor, onda kada je ta stranka vodila proevropsku politiku. U finišu pregovora o pristupanju Evropskoj uniji, kada je HDZ-ova vlada ovisila o njihovoj podršci, bili su izloženi napadima i pritiscima iz SDP-a da je sruše, no kod njih je prevladao razlog, koji je podržavao i dio tadašnje opozicije, da je za Hrvatsku važnije zaključiti pregovore nego raspisati prijevremene izbore. Kada je Kukuriku koalicija Zorana Milanovića dobila izbore 2011. godine, zastupnici manjina su uskoro ponovno postali partneri vlasti. Iako nisu bili ključni za formiranje većine, donijeli su dodatnu sigurnost koaliciji koja se našla na žestokom udaru probuđene desnice. Tada su protiv njih krenuli napadi Tomislava Karamarka, koji je izjavio da HDZ više nikada neće ići u koaliciju sa SDSS-om, a nakon izbora 2015. pokrenuo je i operaciju rasturanja te manjinske stranke kojoj je oteo jednog zastupnika, Mirka Raškovića. Vlada koju su formirali Karamarko i Petrov bila je nakon dugo vremena prva u kojoj nije participirao dio zastupnika manjina, a brzo se pokazalo da je to bio put u ekstremizam.

SDP i HDZ, svaki s interesom u svojem trenutku, a zbog ličnih razloga i bivši predsjednik Ivo Josipović, napadali su SDSS i zastupnike nacionalnih manjina kao političke trgovce, što je jezik koji je sada preuzela ekstremna desnica. No manjinski zastupnici, koji jesu surađivali s obje strane političkog spektra, činili su to zbog svojeg položaja u hrvatskom društvu i političkom sustavu, gdje su igrali važnu ulogu stabilizatora umjerenih politika. Osam zastupnika nacionalnih manjina, bez obzira na međusobne razlike, čine mali blok koji je dosad uspješno funkcionirao kao brana ekstremizmu. Taj mali blok bio je oslonac Plenkoviću u pomicanju HDZ-a prema centru kod raskidanja koalicije s Mostom i formiranja nove većine s HNS-om, kao i prilikom razlaza s Hasanbegovićem i Brunom Esih, a onda i nedavnog razlaza s Hrastom. Da je taj proces pomicanja HDZ-a puno sporiji od očekivanja dijela zastupnika manjina govori i ovogodišnje odvojeno komemoriranje žrtava Jasenovca, ali oni će pokazivati strpljenje bude li taj proces vidljiv, strahujući da HDZ ne skrene tamo kamo ga je vodio Karamarko.

Manjine su prirodna meta ekstremista, a zastupnici manjina, upravo zato što su brana ekstremizmu, realna smetnja njihovom napredovanju. Željka Markić pokušala je već 2014. provesti referendum kojim bi se smanjenjem izbornog praga, preferencijalnim rangiranjem kandidata i većim učešćem tzv. dijaspore kroz elektronsko glasanje povećale šanse ekstremnih desničara za ulazak u Sabor. Sada, kada ih Plenković postupno udaljava, oni mu žele oduzeti oslonac prema centru, predlažući dodatno referendumsko pitanje kojim bi zastupnike nacionalnih manjina lišili mogućnosti odlučivanja o formiranju vlade i donošenju proračuna. Kako im referendum ne bi u cijelosti propao, to pitanje postavili su odvojeno od prvog seta mjera, svjesni da je riječ o redukciji prava manjina i diskriminaciji njihovih zastupnika koju bi Ustavni sud mogao zabraniti. No oni će kampanju za prikupljanje potpisa voditi upravo s tom sviješću o izazivanju antimanjinskog i posebno antisrpskog raspoloženja, dok će demagogijom iz prvog seta mjera pokušati zbuniti i privući još jedan dio birača. Bez obzira na uspjeh inicijative i stav Ustavnog suda, tom štetnom kampanjom će se poslužiti da izvrše mobilizaciju svojih pristaša. Nastavit će zamarati društvo svojim akcijama za koje očigledno imaju dovoljno resursa.

Uz eksplicitno antimanjinsko drugo pitanje, prvo referendumsko pitanje s pet mjera kombinacija je njihovih ciljeva i kamuflaže. Isključivo preferencijalnim rangiranjem kandidata želi se oslabiti moć stranačkih vrhova da modeliraju politike. Smanjenjem praga s na četiri posto stvoriti veća propusnost za marginalne stranke. Dopisnim i elektronskim glasanjem izmiješati glasove birača u zemlji s glasovima onih koji žive izvan nje, a koji pretežu u korist desnice. Ujednačenje izbornih jedinica sa smanjenjem broja zastupnika na 100 do 120, a manjinskih s osam na šest, trebalo bi zvučati kao racionalizacija, ali argument organizatora da Njemačka ima četiri puta manje zastupnika po glavi stanovnika još je jedna manipulacija. EU članice usporedive veličine, a to su Danska, Finska, Irska i Slovačka, imaju podjednak ili znatno veći broj zastupnika od Hrvatske.

Pojedini elementi tog pitanja mogli bi biti dio neke smislene reforme izbornog sustava, ali ova referendumska inicijativa to nije. Ona je loše kamuflirani pokušaj izbornog inženjeringa u korist desničarskih ekstremista. Oba se njihova referendumska pitanja svode na jedno, stvarno pitanje: Jeste li za to da o formiranju vlade i donošenju proračuna odlučuju Zlatko Hasanbegović i Željka Markić?

1/1