Više od četiristo snimljenih osobnih sjećanja ljudi na ratove i druge oblike političkog nasilja od 1941. do danas, prikupljanje podataka o nestalima i ubijenima u ratu 1991. – 1995. u Hrvatskoj, pozamašna arhiva nastala praćenjem sudskih postupaka za ratne zločine – samo je dio onoga što govori o radu Documente – Centra za suočavanje s prošlošću, smještenog u sklopu Kuće ljudskih prava u zagrebačkoj Selskoj cesti.

Prošlo je punih 15 godina otkako su nekadašnji prvaci i aktivisti mirovnih organizacija iz 1990-ih osnovali Documentu: Vesna Teršelič iz Centra za mirovne studije, Zoran Pusić iz Građanskog odbora za ljudska prava, Žarko Puhovski iz Hrvatskog helsinškog odbora i Katarina Kruhonja iz osječkog Centra za mir, nenasilje i ljudska prava.

Ocjenjivanje Documente kao pristrane dolazi od svih onih koji misle da je Deklaracija o Domovinskom ratu zamjena za historiografiju i povijesne udžbenike – kaže Vesna Teršelič

- Kako je zadaća svih organizacija za ljudska prava bavljenje onima kojima se drugi ne bave, tako je i naš izazov postao tim veći: u tom dijelu obavljamo posao znanstvenih i vladinih institucija koje one nisu htjele ili nisu mogle započeti. Pronalazimo potom način da dobivene činjenice predstavimo javnosti kako bi poslužile kao materijal za daljnji dijalog. Pri osnutku Documente odlučili smo da želimo nastaviti istraživanje sudbina ubijenih i nestalih u ratu u Hrvatskoj. S druge strane, željeli smo pratiti i suđenja za ratne zločine, kao i njihovo procesuiranje. Zapravo, prvih pet godina Documente protječe u intenzivnom praćenju suđenja za ratne zločine - priča nam Vesna Teršelič, voditeljica Documente.

U to vrijeme glavni državni odvjetnik je Mladen Bajić, a zbog pristupanja europskim integracijama intenzivno se istražuju i sude ratni zločini. Hrvatska, priča dalje Vesna Teršelič, nastoji pokazati da i ona može, poput Haškog tribunala, suditi za najteže zločine. No proces se usporava nakon 1. srpnja 2013., kada Hrvatska postaje članicom Europske unije.

- Otada opada motivacija za takva suđenja, no to je također slabost Europske unije, koja nema razvijene mehanizme praćenja učinkovitosti pravosuđa od civilnih inicijativa, za čime pogotovo u Hrvatskoj postoji velika potreba - kaže Teršelič.

Prateći ovu obljetničku priču, ne možemo zaobići Documentinu pravnicu Jelenu Đokić Jović, koja suđenja za ratne zločine prati još od listopada 2007., što se poklopilo s početkom suđenja Branimiru Glavašu na zagrebačkom Županijskom sudu.

- Što se tiče dotičnog slučaja, nakon punih 12 godina još uvijek smo na početku. Premda suđenja za ratne zločine u prosjeku traju jako dugo, Glavašev slučaj najviše govori o stanju cjelokupnog društva - kaže Jelena Đokić Jović.

Documenta je jedina organizacija u zemlji koja od 2004. sustavno prati suđenja za ratne zločine u Hrvatskoj, pa je njezina arhiva na tu temu, koliko opsežna toliko teška i mučna, dostupna svim sadašnjim i budućim generacijama – da se ne zaboravi. No jače institucionalne podrške s vrha svejedno već dugo nema; zato se pamti kratkotrajna, ali krajnje štetna vladavina Tomislava Karamarka koja je financijski opustošila institucije civilnog društva.

Državno je odvjetništvo odavno obećalo da će reorganizacijom svojih podataka objaviti sve one slučajeve u kojima postoje pravomoćne presude, no one do danas nisu dostupne javnosti. Stoga i ne čudi otprije primjetan trend opadanja javnog zanimanja za praćenje suđenja za ratne zločine: od početnih devetero pravnika iz tri organizacije civilnog društva koji su monitorirali takva suđenja, ostala je još jedino Jelena Đokić Jović.

- Samo u slučaju kaznenog postupka sa suđenja generalima Rahimu Ademiju i Mirku Norcu, koji je po meni najinteresantniji jer je to jedini slučaj koji je proslijeđen Hrvatskoj s Haškog tribunala, održano je između 120 i 130 ročišta. U slučaju Glavaš održano je također preko stotinu ročišta. Pratili smo blizu 150 kaznenih postupaka, od čega se brojni i dalje vode, odnosno još uvijek nisu pravomoćno okončani - kaže Jelena Đokić Jović.

Zbog sustavnog praćenja suđenja za ratne zločine, pa čak i onih pred Haškim sudom, upozoravanja na pojedine sudske presedane i moguću pristranost postupaka, barem kada je riječ o zločinima počinjenima s hrvatske strane, Documentu su često verbalno napadali i prozivali tzv. ostrašćeni domoljubi i desnica. Optuživali su je za navodnu pristranost i povećan fokus na srpske žrtve, no dubljim uvidom u aktivnosti te organizacije takve je objede lako demantirati.

Zasad tek možemo reći da je u rh ukupno stradalo između 20 i 22 tisuće žrtava, od čega bi moglo biti između šest i osam tisuća civilnih žrtava – kaže Božica Ciboci o projektu ‘Ljudski gubici u Hrvatskoj 1991. – 1995.’ nakon što je obrađeno 65 posto državnog područja

- Takvo ocjenjivanje Documente dolazi od svih onih koji misle da je Deklaracija o Domovinskom ratu zamjena za historiografiju i povijesne udžbenike. Mi ne dokumentiramo samo sudbinu Srba ili partizana, već zločine nad različitim grupama, kao i otpor svekolikom nasilju - kaže Vesna Teršelič.

- Taj nesporazum nametnut nam je doista bezrazložno. Uostalom, tako uvijek biva s radikalizacijom političke situacije u zemlji, koja se onda prelama preko leđa cijelog niza organizacija civilnog društva. U tom smislu bilo je nekoliko valova prijetnji i ružnih medijskih napisa upućenih na našu adresu, dok je u jednoj fazi Vesnu Teršelič bilo popularno označiti metom, iako je organizacija u tom trenutku, a govorim o vremenu prije ulaska Hrvatske u EU, imala ukupno dvadeset i pet zaposlenih - govori nam Eugen Jakovčić, aktivist i medijski koordinator Documente.

Najopsežniji, najzahtjevniji i najskuplji Documentin projekt ‘Ljudski gubici u Hrvatskoj 1991. – 1995.’ započet je još 2009. godine, isprva su ga financirale vlade Norveške, Švicarske i EU-a, a traje još i danas. Prikupljaju se podaci o svim žrtvama rata koje su imale prebivalište u Hrvatskoj, neovisno o njihovoj nacionalnoj pripadnosti i statusu. Cilj je utvrditi točan broj žrtava u Domovinskom ratu, bilo da je riječ o civilnim ili vojnim žrtvama na hrvatskoj, srpskoj ili bilo kojoj drugoj strani. U svrhu prikupljanja podataka o žrtvama, istraživači Documente surađuju s raznim organizacijama, od predstavnika lokalnih vlasti (općina i gradova) preko udruga veterana, onih proisteklih iz Domovinskog rata i udruga civilnih stradalnika Domovinskog rata, do Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata, udruga Protiv zaborava, DIC Veritas te raznih drugih organizacija i pojedinaca. Na tom projektu otpočetka radi istraživačica Božica Ciboci, koja za Novosti kaže da su im u istraživanju od iznimne koristi i brojni drugi izvori – novinski članci, publikacije, razni popisi žrtava, optužnice, presude – na temelju kojih također dolaze do informacija o događajima i žrtvama.

- Metoda prikupljanja podataka je ‘od vrata do vrata’, između ostalog i po zabačenim i teško dostupnim selima, a pojedinci nas i naknadno kontaktiraju ili nam javljaju kontakte mještana koje nismo uspjeli pronaći na terenu - kaže nam Ciboci.

Pitamo je koliko su pritom susretljive državne institucije, koje bi mogle imati baze podataka o stradalima i nestalima.

- Svojedobno smo od Ministarstva zdravstva tražili podatke o žrtvama rata, međutim ondje su nas šetali od odjela do odjela, da bi na koncu došli do zaključka da ne posjeduju dokumentaciju koju smo tražili. Ipak, od koristi nam je i ‘Knjiga osoba nestalih na području Republike Hrvatske’ - kaže istraživačica Documente.

Uz formalno ispunjavanje obrasca o žrtvi, dodaje naša sugovornica, stradanje moraju potkrijepiti s još barem tri dodatna izvora, na temelju kojih se može zaključiti kako je neka osoba stradala i radi li se o direktnoj ili indirektnoj žrtvi rata.

Mnogo je zgoda na terenu, a istraživačica Documente pamti jednu s početka istraživanja kod osobe čiji su roditelji ubijeni. Nakon jednog posve formalnog pitanja u vezi roditelja, ispitanik je istraživače izbacio iz kuće – toliko je sve oko roditelja traumatično proživljavao.

- Najpotresniji su razgovori s roditeljima koji su ostali bez djece, u mnogim slučajevima jedinaca - kaže Božica Ciboci.

Od početnih osam istraživačkih timova, trenutno imaju svega jedan do dva terenska tima, što je dijelom uvjetovano smanjenjem interesa za financiranje tog obimnog projekta. Iako postoje razni popisi i procjene, dosad su obradili oko 65 posto državnog područja, pa bi bilo nezahvalno govoriti o konačnim brojkama.

- Zasad tek možemo reći da je na području RH tijekom posljednjeg rata ukupno stradalo između 20 i 22 tisuće žrtava, od čega bi moglo biti između šest i osam tisuća civilnih žrtava, koje nikome nisu bile prijetnja i stoga zaslužuju posebno poštovanje. Procjenjuje se da je na hrvatskoj strani stradalo između 12 i 14 tisuća žrtava, a na srpskoj oko osam tisuća žrtava. No uz Hrvate i Srbe, u ratu su stradali i pripadnici mađarske, češke, albanske, romske i drugih manjinskih skupina - kaže Božica Ciboci, koja vjeruje da će ovaj popis pridonijeti smanjenju političke manipulacije u vezi broja žrtava i načina njihova stradavanja.

Upravo su spomenute civilne žrtve u posebnom fokusu Documente. Pune dvije godine njihovi su zaposlenici i volonteri radili s civilnim žrtvama rata, ali vlada taj problem zakonski nikada nije riješila.

- Osobno sam razgovarao sa stotinjak takvih obitelji koje smo intervjuirali. Koliko je civilnih žrtava rata nitko ne zna, pretpostavlja se oko četiri do šest tisuća u Hrvatskoj - kaže Eugen Jakovčić.

S tim u svezi podsjeća na možda zaboravljen detalj, no koji je u bitnom obilježio 15 godina rada Documente. Naime, proces rušenja vlade Zorana Milanovića, odnosno prosvjed ratnih veterana ispred Ministarstva branitelja i podizanje šatora u Savskoj ulici započeli su nakon njihovog skupa u Vukovaru koji se ticao upravo prava civilnih žrtava rata, a koji je otvorio tadašnji zamjenik ministra branitelja Bojan Glavašević, čiji je otac Siniša Glavašević ubijen na Ovčari.

- Na tom skupu se pojavljuju ključni ljudi za cijeli šatoraški pokret koji vrijeđaju Bojana Glavaševića. Dotad nisam bio čuo da se nekoga kome je netko ubijen u ratu na takav način javno vrijeđa i ponižava. Mi smo to otrpjeli, makar su time željeli opstruirati skup koji je govorio o civilnim žrtvama rata, pri čemu je najviše stradalih Hrvata. Otada kreće šatoraška priča - govori Jakovčić.

Domeće da su im dolaskom Karamarkove vlade doslovno zatvorena vrata ministarstava, pa civilne žrtve rata nestaju s mape interesa vlasti i javnosti. Ne spominje ih se čak ni temeljem Zakona o pravima žrtava seksualnog nasilja za vrijeme oružane agresije na RH, gdje je postojala komisija koja se njima bavila.

U zadnjih 15 godina kroz male urede Documente prošlo je više od 300 suradnika, volontera i zaposlenika, koji svoj status danas mogu zahvaliti regionalnim projektima. Najglasnije odjekuje projekt Inicijative za REKOM, koju je pokrenuo beogradski Fond za humanitarno pravo, a kojoj je primarno osnivanje Regionalne komisije za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima i drugim teškim povredama ljudskih prava počinjenim na teritoriju nekadašnje SFRJ od 1. januara 1991. do 31. prosinca 2001. godine. Nevjerojatno je da Hrvatska, kažu u Documenti, čijih je državljana etničkih Hrvata jako puno stradalo u ratu, ni kao članica EU-a ne podupire tako važnu inicijativu. Trenutno se u Documenti razvijaju i druge platforme i projekti poput ‘Lica otpora’, a pokušavaju snimiti i svjedočanstva nekolicine preživjelih svjedoka fašističkih logora, što je nužno, prema riječima Vesne Teršelič, upravo zbog činjenice da se neofašizam pojavljuje ne samo u Hrvatskoj, već i drugdje u Europi – u Italiji, Poljskoj, Mađarskoj…

Za kraj, kako shvatiti riječi Eugena Jakovčića da postoji opravdani strah da se nasilje i rat mogu uvijek ponoviti. Možda upućuju na daljnju potrebu za organizacijama poput Documente čija je vizija – suočavanjem s prošlošću do održivog mira – i dalje toliko različita od politikantstva raznoraznih huškača.