>

novosti logo

Društvo Društvo

Državi ne gori kuća

Povratničke porodice Stojaković, Đurić i Pajić iz okolice Vojnića uspjele su prije deset godina ostvariti pravo na stambeno zbrinjavanje i potpisati rješenja za dodjelu građevinskog materijala. No taj materijal nikada nisu dobili, rješenja su u međuvremenu postala nevažeća, njihove kuće su dodatno propale, a oni su uglavnom na dnu lista za novo zbrinjavanje

Koliko je ljudski život kratak u odnosu na spori državni aparat, koji bi trebao osigurati sve potrebno da se ostvare elementarna prava zagarantirana zakonom, dobro su na svojoj koži osjetili dugogodišnji statisti na listama za stambeno zbrinjavanje. Većina njih, građani srpske nacionalnosti, povratnici iz izbjeglištva, zbog strogih kriterija i zapetljanih imovinskopravnih odnosa nisu riješili obnovu svojih u ‘Oluji’ devastiranih ili porušenih kuća te su bili prinuđeni kandidirati se u sklopu Programa stambenog zbrinjavanja kao socijalna kategorija, zajedno sa mladim obiteljima i braniteljskom populacijom. U neravnopravnoj konkurenciji i uz nenaklonjene birokratske kriterije, povratnička domaćinstva, većinom samačka i staračka, na listama za stambeno zbrinjavanje redovno zauzimaju posljednja mjesta. Uzimajući u obzir da realizacija stambenog zbrinjavanja kaska za izdanim pozitivnim rješenjima i da se mjesta na listama ne pomjeraju prema naprijed, postavlja se pitanje hoće li srpski povratnici, sada već starije životne dobi, uopće dočekati realizaciju svog zakonskog prava na stambeno zbrinjavanje. Uz to, svake godine moraju obnavljati zahtjeve sa svom pratećom dokumentacijom, koju prikupljaju od mjesta svog rođenja preko svih mjesta izbjeglištva do mjesta prebivališta, što iziskuje pozamašan trud i financije.

Dolazilo je ovdje nekoliko timova stručnjaka. Sjećam se, jedni su bili 2012., još mi je muž bio živ. Hodali su oko kuće, mjerili, rekli da je opasna za život. Do danas u njoj živimo – kaže Milka Stojaković

Izgubljena po vilajetima hrvatske birokracije našla su se i brojna povratnička domaćinstva iz okolice Vojnića. Mnogi ne žele javno govoriti jer su ‘još uvijek u proceduri’, pa da se ne bi nekome zamjerili i dodatno otežali svoj ionako težak život. Uspjeli smo ipak doći do životnih priča triju porodica i bar nakratko zaviriti u njihove skromne živote.

Porodice Stojaković, Đurić i Pajić vratile su se na svoja ognjišta još krajem devedesetih godina prošlog vijeka. Bili su tada u najboljim, četrdesetim godinama svog života, njihova domaćinstva bila su brojnija, život je imao perspektivu. Sve tri porodice već su jednom, prije deset godina, uspjele ostvariti stambeno zbrinjavanje i potpisati rješenja za dodjelu građevinskog materijala, no nikada ga nisu dobili. Taj zastoj u početku se pripisivao velikoj ekonomskoj krizi, no s dolaskom Milanovićeve vlade 2011. realizacija stambenog zbrinjavanja za područja pogođena ratom totalno je zamrla. U međuvremenu, zadesile su ih brojne nedaće, teške bolesti, smrti i odlasci najmilijih. Smanjivao se broj članova u njihovim domaćinstvima, čime su prethodno izdana pozitivna a nerealizirana rješenja automatski postala nevažeća. U novoj borbi za svoja prava našli su se u još težem položaju nego prije 20 godina: njihove devastirane kuće sve više propadaju, a loši uvjeti stanovanja trajno su im uništili zdravlje. Zbog teških bolesti i staračke dobi našim sagovornicima više ništa ne znači dodjela građevinskog materijala, već su primorani tražiti njegovu organiziranu ugradnju. Ako i dobiju pozitivno rješenje, ostaje staro pitanje hoće li dočekati realizaciju jer se na listama za stambeno zbrinjavanje većinom nalaze iza mladih obitelji i branitelja.

To muči i Milku Stojaković koja u Gaćešama živi sa sinom invalidom Nenadom Stojakovićem, u kući čiji su zidovi popucali od obližnjih detonacija zaostale municije poslije ‘Oluje’. Stojakovići su se iz izbjeglištva vratili u organizaciji UNHCR-a, ali ta činjenica nije im pomogla u ostvarivanju zakonom zagarantiranih prava.

- Kuća je bila prazna, devastirana. Bez vrata i prozora. Nikakvu pomoć nismo dobili od države. Sve što imamo stvorili smo sami, svojim rukama. Još uvijek se nadam da ćemo nešto dobiti. Sada imam 64 godine, kada smo se vratili imala sam 46. Bile su to najbolje godine, puno elana, želje, snage - sjeća se Milka Stojaković.

Prvih povratničkih godina bilo ih je šestero u domaćinstvu.

- Samo su se redale nesreće. Umrli su mi, redom, svekar i svekrva i na kraju 2014. moj muž Stevan, dok se mlađi sin zbog nemogućnosti zaposlenja vratio u Srbiju. Dolazilo je ovdje nekoliko timova stručnjaka, obilazili su, gledali kuću. Sjećam se, jedni su bili 2012., još mi je muž bio živ, ležao je gore u kući. Hodali su oko kuće, mjerili, rekli da je opasna za život. Nadali smo se da će se nešto napraviti dok mi je muž bio živ. Ali ništa se nije desilo. Do danas živimo u kući koja nije sigurna za život. Mom je mužu bilo teško kada je vidio da mu se bliži kraj, a da kuća nije popravljena. Da smo te 2012. dobili materijal, možda bi sve bilo drugačije - priča Milka, ne pitajući čak ni tko je kriv za nanesene im nepravde.

- Bojimo se zime. Poredamo kante kada pada kiša i po kući kupimo vodu. Sve je popucalo, gore nema crijepa… Zimi čistimo snijeg sa krova da nam ne propadne u kuću. Ne tražimo puno. Bar da promijenimo krov. Pa ne košta to državu valjda toliko. Samo nešto da nam ublaži svu nepravdu i sve bolove do kojih su doveli strašno dugo čekanje i neizvjesnost - nastavlja Milka.

Dobio ovaj, dobio onaj, dobili neki ljudi i po dva puta obnovu i prodali obnovljeni kuće, a ja koja živim u svojoj već 18 godina nisam dobila ništa – govori Anka Đurić

- Već smo iscrpljeni i umorni. Rado bismo nešto napravili, a ne možemo. Vrijeme prolazi, stišće i bolest, a mi u hladnoj kući. Treba ponovno skupljati svu tu dokumentaciju. Košta to vremena i novaca. Živimo od 900 kuna mirovine i socijalne pomoći koju sin prima zbog svog zdravstvenog stanja. Režije su nam otprilike 600 kuna, za život ostane 300. Do doktora u Karlovcu prijevoz moramo platiti 200 kuna. Osam kilometara do Vojnića nekada prepješačimo. Skoro 20 godina nisam kupila cipele. Imamo kokoške, uzgajamo bašču, pa to trampimo. Guram život. Moram. Sin ovisi o meni. Kada upadnem u krizu, u očaj, izađem iz kuće i radim nešto u dvorištu. Ali sve je teže. Bude mi nekada ono… Mislim da sada dolazi kraj trpljenju… - umorno će Milka Stojaković.

Kod Anke Đurić iz sela Radonje krov prokišnjava, strop se urušava, a pod propada.

- Kada pada kiša, u kući pljušti, a hladnoća struji sa svih strana. Jedan ćošak kuće oštećen je od udara groma. I gore i dolje grede su se razmakle. Na nekoliko mjesta pod je provaljen. Dolje u podrumu je podbočeno. Poslije svake zime ova moja sirotinja sve je gore. Odgojena sam u ovoj kućici. Nekada je ovdje bilo lijepo, toplo i sretno. Kada sam se vratila iz izbjeglištva, imala sam 44 godine i bila sam zdrava. Sada imam 62, a od lošeg života i nepravde teško sam se razboljela. Majka mi je ubijena u ‘Oluji’. Bili smo nositelji stanarskog prava, stan koji smo imali u Vojniću zapaljen je. Obnovu ove porodične kuće nikada nismo dobili - govori Anka i pokazuje nam gdje su sve zidovi popucali i gdje sve krov prokišnjava.

Rješenje za dodjelu građevinskog materijala za kuću, čiji je vlasnik, dobila je dok je bila u braku. Dok je čekala građevinski materijal Anka se razvela i time je vraćena u bubanj za stambeno zbrinjavanje.

- Mogli su automatski izmijeniti rješenje, smanjiti količinu građevinskog materijala, a ne da ponovno moram ulaziti u proceduru. Kuća se, kao i moje zdravstveno stanje, samo urušava. Svake godine bih trebala nanovo prikupljati sve papire, a jedva se po kući krećem. Zvala sam nedavno ured u Karlovcu. Upute me da zovem Zagreb, oni iz Zagreba pošalju me u Karlovac. I tako me vozaju. Neće se ni predstaviti sa kim razgovaram. Rekli su mi da sam sama kriva jer sam se razvela i mijenjala prezime. Ponižavajuće. Od broja do broja, od vrata do vrata, od Zagreba do Karlovca i nazad, a meni će se kuća urušiti. Sada su mi rekli da treba još neki papir iz gruntovnice u Vojniću i da će onda to u Zagrebu razmatrati - priča Anka.

- Umorna sam od životnih poraza, ali ne predajem se. Bila sam u nadi, dobit ću obnovu, pa onda građevinski materijal. Dobio ovaj, dobio onaj, dobili neki ljudi i po dva puta obnovu i prodali obnovljeni kuće, a ja koja živim u svojoj kući već 18 godina nisam dobila ništa. Jako se sekiram. Sama, bespomoćna, bolesna, nepravda, to se više ne može podnijeti. Najteže od svega jeste to da ne mogu spavati. Spavam samo dva sata dnevno, i to uz tablete za smirenje i spavanje - otvoreno će Anka.

- Ne smijem zimu dočekati bez 15 metara drva za ogrjev. Čim riješim dug za drva od prošle godine, već dolazi sljedeća zima. I tako ukrug. Kada saberem svoj život, čista nula. Poštenje je najkraći put do siromaštva. Ali, hvala bogu, još sam na nogama. Ima i od gorega gore. Gore može biti da mi se sruši krov ili da potonem u pod - strahuje od svojih koraka po kući Anka Đurić.

Dugim, vijugavim makadamom kroz Svinicu Krstinjsku dolazimo do kuće Čedomira i Remzije Pajić. Zadnja kuća u selu okružena je lijepo uređenim vrtom i cvjetnjakom. Poslije je, kažu, samo groblje. Poslije godina čekanja, obećanja i birokratskih pogrešaka, Čedomir i Remzija zasukali su rukave, ispraznili svoje račune i sami između devastiranih zidova svoje kuće, među kojima su do tada obitavale samo susjedove ovce, stvorili minimalne uvjete za život. Ali decenije odricanja, nesigurnog života i hoda po rubu egzistencije koštale su ih zdravlja, a građevinski materijal od države još nisu dočekali.

- U našem slučaju rađena je promjena lokacije za dodjelu građevinskog materijala, od čega smo planirali napraviti kuću na našoj parceli, blizu ceste. Ali napravljena je administrativna pogreška koja nas je koštala zdravlja. Nisu usaglasili projekt koji se vodio na staru, devastiranu kuću i ugovor o darivanju materijala na novoj lokaciji. Umjesto da isprave tu pogrešku, godine su prolazile, a nama se život urušavao. U međuvremenu se naše domaćinstvo smanjilo i opet smo bačeni u žrvanj izbora pod drugačijim kriterijima, u neravnopravnoj konkurenciji sa socijalnim kategorijama mladih obitelji i branitelja. Ovih su dana opet zvali iz Zagreba da dostavimo neku dokumentaciju koja im fali - teško razumljivim govorom, što je posljedica moždanog udara, objašnjava Čedomir.

- Kada smo dobili to pozitivno rješenje, bili smo zdravi. Bilo nas je više u domaćinstvu. Djeca su otišla svojim putem, stari roditelji umrli. Ostalo nas dvoje, dokle, ne znamo. Gledamo propadanje svake vrste i borimo se protiv njega u unaprijed izgubljenoj bici. Nismo mogli sjediti, čekati i živjeti u šatoru. Navikli smo na rad, na dostojanstven život. Tada smo još bili fizički jaki. Da smo dobili građevinski materijal zajedno sa potpisanim rješenjem, sve bi bilo drugačije, mogli smo nešto živjeti. Ovako smo se samo borili. Sada nas je izdalo zdravlje. Oboje imamo teška oboljenja. Moždani udari, tumori… Već petu godinu živim sa bocom kisika. Osamnaest sati dnevno moram biti na aparatu za kisik. Nepodnošljivo - priča Remzija.

Tek je prošle godine ostvarila invalidsku mirovinu, a Čedomir prije dvije godine. Na njihovim leđima nagomilale su se sve ovdašnje nevolje.

- Kćerka nam je poginula 1991. Naš sin devedesetih, kao dijete iz mješovitog braka, nigdje nije bio prihvaćen. Najviše smo se zbog kćerinog groba vratili kući. Kako nisam rođena u Hrvatskoj, bez obzira na to što sam većinu života živjela u Vojniću, morala sam proći sve stroge režime kako bih dobila hrvatsko državljanstvo. Bilo je razdoblja kada nismo imali šta jesti. Život se istrošio, a država upravo to čeka i odugovlači, da onda više nemaju obavezu ostvarivati ljudska prava. Mislim da bi bilo bolje da smo ostali u izbjeglištvu, pa čak i po cijenu da smo kćerin grob preselili onamo, jer zdravlje nema cijenu. Ali mi smo veliki borci za život. Veselja i optimizma ipak je negdje ostalo, na dnu gorke čaše. Zbog djece - govori Remzija.

Nadamo se da će naši sagovornici dočekati ne samo pozitivno rješenje o ugradnji građevinskog materijala, već i njegovu realizaciju, jer njihova djeca ne nasljeđuju to pravo, čime se stavlja točka na bilo kakvu obavezu Hrvatske za obnovu ratom devastiranih kuća.

1/3