U potrazi za pravdom zbog ubojstva sina, Neđeljko Blagojević prošao je sve instance hrvatskog pravosuđa. I to dvaput. Svi njegovi napori bili su uzaludni, a ovih dana, uoči 30. godišnjice nemilog događaja, stigla mu je i presuda Europskog suda za ljudska prava (ESLJP). Njome je potvrđeno kako ranije odluke domaćih pravosudnih tijela, u kojima je zaključeno da Republika Hrvatska nije odgovorna za smrt 25-godišnjeg Tihomira Blagojevića, "nisu bile proizvoljne niti očigledno neosnovane". Drugim riječima, sud u Strasbourgu potvrdio je da hrvatska država nema ništa s ubojstvom koje je 28. travnja 1995., na benzinskoj stanici uz autocestu nedaleko od Nove Gradiške, počinio tada 19-godišnji hrvatski prognanik Vlado Gavrić.
Po vlastitom priznanju, Gavrić, koji je u ratu izgubio nekolicinu bliskih osoba, danima je obilazio navedenu lokaciju jer je "došao na ideju da počini ubojstvo osobe srpske nacionalnosti". Da "slučajno ne ubije nekog drugog", prisluškivao je razgovore prisutnih, a kad je navedenog dana Tihomir Blagojević došao po gorivo, Gavrić mu je prišao sleđa i zario nož u prsa. Županijsko državno odvjetništvo u Požegi podiglo je optužnicu protiv njega 10. srpnja 1995. Međutim, suđenje nikad nije počelo jer ga je 27. svibnja 1998. pomilovao Franjo Tuđman i time u potpunosti oslobodio kaznenog progona. Pomilovanje je potpisano na prijedlog Miroslava Šeparovića, tadašnjeg ministra pravosuđa i aktualnog predsjednika Ustavnog suda, tijela koje je 22 godine kasnije, u travnju 2020., odlučilo da su niži sudovi bili u pravu kad su zaključili da Neđeljko Blagojević nema pravo na naknadu štete na ime duševnih boli za smrt sina. ESLJP se također priklonio domaćim sudovima koji su tvrdili "da se u okolnostima konkretnog slučaja radilo o izoliranom ubojstvu, a ne terorističkom aktu".
Kako su Novosti već pisale, ubojstvo Tihomira Blagojevića dogodilo se na području razgraničenja pod nadzorom UNCRO-a na kojem je, po sporazumu sklopljenom krajem 1994. između hrvatskih i krajiških vlasti, bio otvoren promet autocestom, pa su se njome mogli kretati ljudi s obiju strana. Grupa ljudi bliskih Blagojeviću iz osvete je ubrzo postavila zasjedu na cesti, otela nekolicinu hrvatskih putnika, a po medijskim izvještajima nekolicinu i ubila.
Taj incident poslužio je kao povod za pokretanje dugo pripremane akcije "Bljesak", kojom su pripadnici hrvatske vojske i policije u manje od dva dana svladali otpor Srba u zapadnoj Slavoniji. Vojna integracija dijela hrvatskog teritorija koji su dotad držale vlasti krajiške paradržave bila je popraćena zbjegom hiljada srpskih civila i brojnim zločinima koji do danas nisu istraženi. Posljedično nije utvrđen ni ukupan broj žrtava, od kojih se mnoge još vode kao nestale. Dok iz Ministarstva hrvatskih branitelja iznose brojku od 160 do 169 ubijenih srpske nacionalnosti te da je među identificiranima 45 posto civila, istraživači beogradskog Veritasa i zagrebačke Documente raspolažu s nešto većim brojem civilnih žrtava, među kojima je 56 žena, 75 osoba preko 60 godina starosti i nekolicina djece.
U hrvatskoj javnosti, prije svega političkoj i medijskoj sferi, prevladava stav kako oko "Bljeska" nema prijepornih pitanja, a tu se akciju u nacionalističkim i pripadajući im braniteljskim krugovima uporno označava kao "časnu i ponosnu", "bez ikakve mrlje". Protiv pripadnika hrvatskih snaga pred pravosuđima Hrvatske, Srbije i BiH pokrenuto je nekoliko kaznenih postupaka za zločine počinjene u "Bljesku", koji nisu odmakli dalje od faze izvida. Posljedično do danas, kad se obilježava 30. godišnjica te akcije, nema presuda za ratne zločine, a time su znatno smanjene šanse obiteljima žrtava koje su pokrenule postupke za naknadu nematerijalne štete ili, u novije vrijeme, zatražile status civilnih žrtava rata. Prema informacijama kojima raspolažemo, najmanje devet članova različitih obitelji čiji su najbliži srodnici ubijeni u "Bljesku" upustili su se u takve postupke, a dosad nijedan nije rezultirao pozitivnom presudom, odnosno rješenjem.
Samo osječki ŽDO vodi šest slučajeva ratnih zločina počinjenih u prvim danima svibnja 1995. na području zapadne Slavonije, među kojima i onaj u selu Medari nedaleko od Nove Gradiške. Tog 1. svibnja, oko šest sati ujutro, hrvatski vojnici ubili su 22 civila od njih 24 koliko ih se zateklo u selu. Najstarija žrtva, Rade Čanak, imao je 88 godina, a najmlađe, Dragana, Gordana i Goran Vuković, sedam, osam, odnosno 11 godina. Iako informacije Ministarstva obrane, objavljene na njihovim službenim stranicama, pokazuju koje su točno jedinice HV-a bile na glavnim pravcima napada na tom području – a riječ je o 81. gardijskoj bojni, Petoj gardijskoj brigadi te dijelovima Prve, Druge i Treće gardijske brigade – počinitelji zločina do danas nisu procesuirani. Iz osječkog ŽDO-a odgovoreno nam je da se čitav slučaj i dalje nalazi "u fazi izvida".
Bivša škola u Medarima (FOTO Tamara Opačić)
Zbog toga su jedini postupci koji se vezano uz ovaj zločin trenutno vode pred hrvatskim tijelima oni koje su pokrenule obitelji žrtava. U tom kontekstu najpoznatiji je slučaj sestara Radmile i Mirjane Vuković, kojima su u Medarima ubijeni otac Milutin (50), majka Cvijeta (45) i mlađa sestra, spomenuta sedmogodišnja Dragana. Tragičnu sudbinu svoje obitelji Radmila i Mirjana izbjegle su samo zato što su tog dana bile kod rodbine u Bosni i Hercegovini. Sestre Vuković još su u rujnu 2006. pred Općinskim sudom u Novoj Gradiški pokrenule postupak za naknadu štete uzrokovane usmrćivanjem najbližih srodnika. Zahtjev im je nakon tri godine odbijen, uz obrazloženje da je riječ o ratnoj šteti "za koju RH, odnosno tužena ne odgovara".
"Čak i da su tužiteljice uspjele dokazati da im šteta koju su pretrpjele nije posljedica ratnog čina, odnosno ratne štete, zahtjev istih je zastario", navodi se na kraju presude kojom je sestrama Vuković naloženo da nadoknade troškove parničnog postupka u iznosu od 24.500 kuna. Kako zbog niskih primanja nisu bile u mogućnosti platiti taj iznos, Općinski sud im je obiteljsku kuću u Medarima u najmanje dva navrata stavio na dražbu. Radmila i Mirjana Vuković su zbog svega podigle ustavnu tužbu, u kojoj su se pozvale na neučinkovitu istragu zločina, no ona im je prošle jeseni odbačena.
Pred Ustavnim sudom još uvijek se nalazi tužba koju je u ožujku 2021. podnijela Gordana Vukelić, čiji su roditelji Nikola (68) i Nada Popović (64) također ubijeni u Medarima. Njihovi posmrtni ostaci ekshumirani su tek 2010. iz masovne grobnice u selu Trnavi, a analiza DNK uzoraka završena je tri godine kasnije. Gordana Vukelić u lipnju 2012. DORH-u je podnijela zahtjev za mirno rješavanje spora, a kako joj je isti odbijen, pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu uskoro je podnijela tužbu za naknadu štete. Tokom postupka je dogurala do Vrhovnog suda, koji je odbio reviziju ranije negativne presude.
"Prvostupanjski, drugostupanjski i Vrhovni sud zauzeli su stajalište da je nastupila zastara štete sukladno Zakonu o obveznim odnosima koji propisuje da potraživanje naknade štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik saznao za štetu i osobu koja ju je počinila, a u svakom slučaju zastarijeva za pet godina od kad je šteta nastala. Međutim, kazneno djelo ratnog zločina ne zastarijeva, te je stoga prvostupanjski sud, utvrdivši da su roditelji podnositeljice nedvojbeno ubijeni od strane pripadnika Hrvatske vojske, trebao izravno primijeniti čl. 377. st. 1. Zakona o obveznim odnosima", navodi se u ustavnoj tužbi koju je u ime Gordane Vukelić podnijela odvjetnica Slađana Čanković.
Čanković, koja je zastupa veći broj civilnih žrtava rata, objašnjava nam kako je na stranke u takvim postupcima stavljan prekomjeran teret jer se od njih tražilo da same dokažu kako su im nematerijalnu štetu prouzrokovali pripadnici oružanih snaga RH. Također, dodaje, sudovi su odbijali takve zahtjeve u slučajevima kad počinitelji nisu bili osuđeni za ratni zločin i svoja obrazloženja gradili na presumpciji da se radi o ratnoj šteti, za koju država inače ne odgovara.
Prvog svibnja 1995., oko šest sati ujutro, hrvatski vojnici ubili su 22 civila od njih 24 koliko ih se zateklo u Medarima. Najstarija žrtva, Rade Čanak, imao je 88 godina, a najmlađe, Dragana, Gordana i Goran Vuković, sedam, osam, odnosno 11. Počinitelji do danas nisu procesuirani
- Do svojevrsnog preokreta dolazi krajem 2021. kad je ESLJP u predmetu Baljak protiv Hrvatske prelomio i istaknuo da se radi o nedostižnom standardu dokazivanja, odnosno da ako, primjerice, RH tvrdi da se radi o ratnoj šteti koju nisu počinili pripadnici hrvatske vojske to treba sama dokazati. Uz to, u slučajevima u kojima nema kaznene presude, domaći sudovi su tvrdili da je nastupila zastara. U slučaju akcije "Bljesak", ona bi po takvom tumačenju nastupila već 2000., a obično su se tužbe podizale tek od 2003. godine, kad je na snagu stupio Zakon o odgovornosti RH za štetu uzrokovanu od strane pripadnika oružanih snaga – govori Slađana Čanković i dodaje da je većina tužbenih zahtjeva za naknadu štete podizana i prije preokreta koji je nastupio nakon spomenute presude ESLJP-a.
Takav je slučaj s tužbom koju je podnijela obitelj Desanke (70) i Petra Vukotića (76). Oboje su preživjeli logore u Drugom svjetskom ratu, a 1. svibnja 1995. ubijeni su u selu Paklenica zajedno s najbližim rođacima, Pantelijom (77) i Vericom Kovačić (68). "Kada su nas nakon nekoliko dana pustili da odemo u selo, žena i ja smo, riskirajući neku minu, ušli u kuću mojih rođaka gdje su njih četvero likvidirani. U prostoriji gdje su ubijeni svi prozori su bili čitavi, dakle nije bilo tragova eksplozivne naprave. Prilikom identifikacije i preuzimanja DNA rečeno mi je da je lubanja mog oca razbijena", ispričao je svojevremeno Novostima njihov sin Dušan Vukotić, koji je i sam izgubio spor protiv RH.
Istu sudbinu pred hrvatskim pravosuđem doživjela je majka Mile (46) i Đorđa Bošnjakovića (39) ubijenih 1. svibnja 1995. u selu Smrtići, te srodnica Nenada Ostojića (52) iz Okučana koji se od 2. svibnja iste godine vodi kao nestala osoba. Dok je u prvom slučaju sud na kraju majci žrtava naredio da plati 11.750 kuna parničnih troškova, u potonjem su oni narasli na 33.500.
Od 2. svibnja 1995. vodi se kao nestala osoba - Nenad Ostojić
Krajem 2023. godine Vlada je donijela odluku o otpisu takvih troškova, međutim iz Ministarstva pravosuđa odgovorili su nam kako ne raspolažu obrađenim podacima o dosad utrošenim sredstvima u te svrhe. Slađana Čanković pak kaže da je riječ o odluci koja dobro funkcionira u praski i da je u tom smislu već zabilježeno nekoliko isplata obiteljima žrtava koje su ranije bile prisiljene plaćati visoke troškove, ali i da se takva rješenja donose poprilično sporo.
Iznimno sporim tempom donose se i rješenja o mogućem stjecanju statusa civilne žrtve, što je u Hrvatskoj omogućeno od 2021. godine. U više navrata pisali smo kako civilne žrtve srpske nacionalnosti u tom procesu nailaze na prepreke i da je dobrom dijelu njih, pogotovo u slučajevima u kojima ne postoje pravomoćne presude za ratne zločine, takav status odbijen u prvom stupnju.
Isto se dogodilo Nevenki Dmitrović, čija je 20-godišnja kći Zora prvog dana "Bljeska" stradala kod sela Benkovca. Ubijena je 1. svibnja 1995. na putu prema Okučanima, tokom pokušaja povlačenja srpskog stanovništva iz zapadne Slavonije prema Bosanskoj Gradiški. Zora se u koloni kretala u trgovačkom kamiončiću u kojem je bilo još pet osoba. Vatru, koja je uskoro otvorena na njih, preživjela je jedna mlada žena s dvoje djece smještena u stražnjem dijelu vozila. Posmrtni ostaci troje stradalih još nisu pronađeni, pa se Zora Dmitrović do danas vodi kao nestala osoba. Zbog još jednog razočaranja koje je doživjela, njezina majka odlučila je kako neće uložiti žalbu na prvostupanjsko rješenje kojim joj je odbijen zahtjev za stjecanje statusa civilne žrtve rata.
