Dubrovnik je prilično zgodna pozornica ne samo za Hamleta, Skywalkera ili Rimca nego i za prezentaciju raznih značajnih momenata šire hrvatske stvarnosti. Razlika je u tome što se prvi javljaju uz fanfare, laserske mačeve i aute zakačene o helikoptere, a druge iščitavamo u političkoj i medijskoj tišini kojom su pomno zataškani. Svi ti jadranski i kontinentalni biseri postoje samo radi popratne uloge onome što nazivamo metropolom i njezinim okruženjem, dakle sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Centralizacija kojom je ova zemlja armirana još od rata u međuvremenu je normalizirana i pošteđena suvišnih pitanja, da se ne poremeti hijerarhija forsirane idile.
Zato je moguće svakodnevno u domaćim informativnim emisijama gledati i slušati dramatične raporte o kretanju brojeva iz turističkog sektora, i vjerovati da se u tim mjestima ne dešava baš ništa drugo ni općenito bitno. A itekako se i tamo zbiva onaj punokrvni život što ga prepoznajemo u biološkim karakteristikama, ali i onima društvenim, pa svejedno nema odjeka. Uzmimo za primjer tri novija dubrovačka slučaja, po jedan iz područja stranačkog, zatim seizmološkog, na koncu i socijalnog, uz objektivnu pripadnost nekakvom državnom kontekstu.
Prvo, stranka Most obilježena je dandanas pozicioniranjem u odnosu na HDZ, gdje se naglašava odmak, a u pravilu negira bliskost, kamoli mogućnost koaliranja. Ipak, baš je u Dubrovniku nedavno HDZ obnovio vlast zahvaljujući vijećničkom glasu tamošnjega vodećeg mostovca Mara Kristića. Drugo, malo potom je isti kraj drmnuo ozbiljan potres s epicentrom u Crnoj Gori, odmah pokraj granice s RH, u nizu sličnih koji su tih dana ljuljali tlo sve od Albanije. No premda je dubrovačka oblast najtrusnija u ovoj zemlji, o tom se potresu i naročito o izgledima da se podrhtavanja nastave prema sjeverozapadu u našim medijima nije moglo čuti gotovo ništa.
Treće, problem sezonskih radnika u turizmu Dubrovnika, a u velikoj mjeri su posrijedi temeljito prešućeni dnevni migranti iz Bosne i Hercegovine, s aktualnom je pandemijom pao iz zadnjeg u zadnjiji plan. Nemojmo pritom gajiti iluziju da tome pridjevu nema i superlativa u najzadnjijem, jer je već očito da ni ta populacija ne može biti toliko društveno isključena koliko je političari i mediji mogu gurnuti dublje u sjenu. Ovdje u punijem smislu postoji samo Zagreb i poneka srodna eksklava u razmjernoj mu blizini, a sve nam je drugo postalo kao ono što na Lovrijencu redovno za turiste konstatira goreprozvani nesretni danski kraljević, dabome – šutnja.
