Formom knjiga, sadržajem više. Naizgled razbarušeni, emotivni spomenar s arhivskim i umjetničkim fotografijama, dokumentima, turističkim razglednicama, u izmjeni crno-bijeloga i kolora. Kad se posvetite tekstovima, postaje ozbiljno. U analogijama prošloga i aktualnog, nalazimo se u limbu beskonačne lošosti.
Analitička historiografija problema, dijaloški fokusi, kreativne vizure: sve je tu strpljivo posloženo i odiše energičnom obradom. U zrelosti raznorodnih, fraktalnih interesa snažne kolektivne teme, čini se da je ova knjiga "preskočila rampu" vlastitog medija. Reklo bi se, uspjela je u transferu odgovornosti.
Marasovićevo lječilište bilo je jedinstveno po namjeni jer je vodilo računa o bolesnoj djeci. U europskom kontekstu poraća činjenica dječjih odmarališta nije bila neobična, ali nigdje u Europi nije izgrađena tako profinjeno ekskluzivna i nesebično prostrana kuća namijenjena malome broju djece
Svatko uvijek može reći da ga se ništa iz ove knjige ne tiče, ali ne može zanijekati kauzalnost događaja oko ove autentične, fantastično uspjele arhitekture – simbola epohe "nedovršenog humanizma" u transferu socijalističkog modernizma prema barbarizmu investicijskog turističkog kapitalizma. Nitko i ništa u ovoj pripovijesti o dječjem lječilištu u Krvavici ne pretjeruje, ne uljepšava, ne dramatizira. Nema nostalgije u faktima puzajuće devastacije, kao što nema kraja racionalnom humanizmu u borbi protiv totalnog poraza ideje javnog prostora. Sve je jednostavno i okrutno.
Dakle, knjiga/publikacija "(Ne) vjeruj pripovjedaču: Slučaj dječjeg lječilišta u Krvavici" u (dvojezičnom) izdanju udruge Slobodne veze (Zagreb) i Set Margins' (Eindhoven) prije svega svjedoči o iznimnom trudu svih njezinih brojnih autora uključenih u projekt Motel Trogir što od 2012. napreduje u ideji građansko-umjetničke inicijative za zaštitu i očuvanje baštine socijalističkog modernizma. Urednice izdanja Nataša Bodrožić i Antonia Vodanović sadržaj su koncipirale po kolažnom principu.
Vizualni materijal izmjenjuje se s tekstualnim, gdje se u pet cjelina pripovijest o dječjem lječilištu modelira historijski: od pregleda razvoja lječilišta i ljetovališta za djecu za vrijeme socijalizma Jugoslavije i ranije, preko kronologije života te kuće do 2000-tih i svjedočenja njezinih posjetitelja i susjeda – stanara u pripadnoj "pomoćnoj" stambenoj zgradi – do stručne analitike, dokumentiranih napora u dopisivanju s domaćim institucijama, biografije autora lječilišta Rikarda Marasovića, ali i optimizma ishoda buduće namjene u skicama studenata arhitekture.
Knjiga je nastala na temelju izložbe (kustosi su bili Bodrožić, Vodanović i Ivan Huljev) što je održana u splitskom Salonu Galić 2021. godine, a materijal o temi otad je nadrastao ambicije lokaliziranog spektra.
O toj neobičnoj kući koju je zbog genijalnosti njezina položaja u borovoj šumi nemoguće spaziti s Jadranske magistrale, javnost dugo nije znala ništa. I to unatoč tome što je njezin autor arhitekt Rikard Marasović (1913. – 1987.) bio iznimno cijenjen u domaćoj i međunarodnoj struci u projektima različitih namjena: od vojnih i zdravstvenih, turističkih i privatno-građanskih.
Knjiga koja "preskače rampu" vlastitog medija
Bio je sudionik NOB-a i čovjek od najvećeg povjerenja političkog vrha Jugoslavije i Hrvatske do 1947. kad je radio isključivo vojne projekte, a od tada autor koji je sudjelovao na većini raspisanih natječaja i vrlo često na njima pobjeđivao te je uvijek bio na elitnim političko-društvenim funkcijama. U biografskom prikazu Marasovićeve karijere u ovoj knjizi spominje se i njegov "beskompromisni karakter", zbog čega starost nije dočekao radeći negdje u arhitektonskom birou, nego se povukao da bi "gradio svoj brod".
Šira javnost je, dakle, za Marasovićevu kuću u Krvavici prvi put doznala relativno nedavno, 2016. godine u epizodi "Tajanstveni objekt u borovoj šumi" televizijske dokumentarne serije "Betonski spavači". Autori te serije su pak o arhitekturi "što podsjeća na prizemljeni svemirski brod" doznali od arhitektice Mirande Veljačić, koja je u arhivi vojne luke Lora pronašla zagubljenu dokumentaciju o dječjem lječilištu i potom objavila analizu u časopisu Oris.
Početkom 2000-tih počinje agonija. Zgrada je "demilitarizirana", što znači da ju vojska više ne čuva i ne održava. Iz nadležnosti MORH-a prešla je u ruke državne agencije idiotskog imena Club Adriatic: jednog od onih fantomskih poduzeća kojima je jedini zadatak bio da "dobivaju na vremenu"
Unatoč tome što se Marasovićevo lječilište u Krvavici bez dileme smatra jednim od kanonskih djela moderne arhitekture u Hrvatskoj, ono je bilo nepoznato i stručnoj javnosti. Logika takve enigme nije čudna jer je lječilište sagradila jugoslavenska vojska. Kroz čitav svoj aktivni život, ono je ostalo sakriveno: nikad nije ucrtano u urbanističke planove i katastar, nego je na njegovom mjestu na karti bio ucrtan bijeli kvadrat.
U sklopu mreže socijalnih odmarališta po konceptu javnog zdravstva dostupnom svakom sloju socijalističkog društva, Jugoslavenska narodna armija je tijekom 1950-ih i 1960-ih gradila turistička odmarališta za djecu iz čitave Jugoslavije, koja su ondje organizirano, ali bez roditelja, provodila ljetne praznike. Marasovićevo lječilište bilo je, međutim, jedinstveno po namjeni jer je vodilo računa o bolesnoj djeci, najosjetljivijoj socijalnoj kategoriji. U europskom kontekstu poraća činjenica dječjih odmarališta nije bila neobična, ali nigdje u Europi nije izgrađena tako profinjeno ekskluzivna i nesebično prostrana kuća namijenjena malome broju djece.
U podnožju Biokova između Baške Vode i Makarske, na upadljivo turističkom dijelu obale, u malom mjestu Krvavica, 1. maja 1965. otvoreno je dječje lječilište za plućne bolesti. Općina je vojsci dala teren za gradnju i taj je u nekoliko godina gradnje potpuno promijenjen. Do izgradnje tog vojnog objekta namijenjenog djeci, žitelji Krvavice su rijetko silazili do mora: jedino onda kad su na obali "pekli sol". Vojska je regulirala tok potoka na terenu, sagradila prilaznu cestu i lučicu. Tako je divlji teren postao prekrasna plaža okružena borovom šumom iz koje su se diskretno nazirali obrisi Marasovićeve arhitekture.
Povjesničar arhitekture Maroje Mrduljaš, koji u "Betonskim spavačima" ima ulogu pouzdanog vodiča, u namjeri da najkraće opiše zapanjujuću ljepotu Marasovićevog rada veli da je ovdje riječ o "tipologiji bez presedana". "Ne postoji niti jedna kuća slična ni prije ni kasnije", govori Mrduljaš dok nas kamera uvodi u kružnu auru zgrade koja se gostoljubivo otvara posjetiteljima. "Čitava se kuća može obići a da se ne sretne niti jedna stepenica", nastavlja Mrduljaš i zatim se obraća Mirandi Veljačić, s kojom obilazi interijer. "Ulazna rampa", dalje će on, "prekrasna ulazna forma. Nema puno rampi u hrvatskoj arhitekturi, a to je ultimativni modernistički element". I tako dalje.
Status zaštićenog kulturnog dobra, ali ne i zaštita od propadanja (Foto: Matko Begović/PIXSELL)
Inzistiramo na citatima iz "Betonskih spavača" jer su njegovi autori odradili najveći dio istraživačkog posla oko zanemarenog modernističkog Marasovićevog dragulja, na što se, naravno, oslanjaju i istraživači ove publikacije. Uostalom, zaslugom Mirande Veljačić i male grupe istraživača iz udruge Platforma 9,81, Dječje lječilište u Krvavici je 2012. dobilo preventivnu, a 2015. godine i trajnu konzervatorsku zaštitu. Naravno, tim činom "konzervacije" postojećeg stanja zapuštene, ali u temeljima ipak očuvane arhitekture u status kulturnog dobra, započela je nova epoha u kojoj Marasovićeva fragilna kuća dobiva priličan broj neprijatelja.
Kompradori investicijskog turizma na elitnim lokacijama Jadranske obale u tihom dosluhu s državnim institucijama održavaju suspens ove arhitekture, ne krijući interes da je se pošto-poto "nekako riješe" prodajom. Otprije znamo da status kulturnog dobra u trajnoj zaštiti nije "toliko trajan" da ga prikladnija politička konstelacija ne bi mogla satrati u korist turističke depandanse s pripadnom lučicom, plažom i borovom šumom. U knjizi se predlažu raznolika rješenja prenamjene ovog zapuštenog mjesta: u javne medicinske i ponovno namijenjene djeci, ili u kulturno-umjetničke svrhe. Dokumentirani su dopisi na kojima je nemoć zdravorazumske retorike i apela prema socijalnim aspektima urbanizma u Hrvatskoj nažalost postala inherentan znak, čitav novi žanr.
Antagonisti javnog prostora trkači su na dulje političke staze: zato predlažemo da (ponovno) pogledate epizodu "Betonskih spavača" gdje i Mrduljašev rezignirani sugovornik, protagonist bolje prošlosti Lječilišta u Krvavici, iznosi uvjerenje da motive užasno devastirane modernističke arhitekture poput ovog Marasovićevog "svemirskog broda u borovoj šumi" treba svakodnevno prikazivati, u udarnom terminu Dnevnika HTV-a, ne bi li se na taj način potaknuo javni revolt, kolektivni sram, okretanje glave, bilo kakva reakcija.
"Puno toplih pozdrava iz Krvavica" – razglednice i arhivski materijali iz kolekcije povjesničara i arheologa Ivana Huljeva, jednog od autora u publikaciji
U cinizmu sveopćih aktualnosti, ovakva je ideja običan moralizatorski kič, zar ne? Zato je bolje držati se golih fakata, čija je kronologija dostupna i u "Betonskim spavačima", ali je mnogo detaljnije obrađena u ovoj publikaciji/knjizi. Važno je, dakle, znati da je plućno lječilište za djecu Jugoslavije svoju originalnu namjenu (zapravo nadstandard respiratorne rehabilitacije po ondašnjim, a kamoli suvremenim standardima) zadržalo kratko, svega do 1973. godine, kada ono postaje vojno odmaralište. Jednim dijelom zato što su se plućne bolesti prorijedile, a medicina napredovala, drugim jer je Jugoslavija 1970-ih ulazila u drugačiji režim ekonomije.
Lječilište u Krvavici iz primarne zdravstvene prelazi u turističku namjenu, usput polako razvijajući planove za turistifikaciju šireg područja. Vojna i radnička odmarališta na Makarskoj rivijeri više nisu "samoodrživa" pa se ljeti prenamjenjuju u komercijalni turizam, iako se izvan sezone koriste za rehabilitaciju vojnika i svih drugih socijalnih kategorija. Tako je do 1991., kad je JNA, prema svjedočenju svjedoka tadašnjih događaja, zgradu iz Krvavice napustila neoštećenu. Za vrijeme rata 1990-ih ondje stanuju prognanici, a koristi se i za smještaj i obuku specijalnih vojnih jedinica.
Početkom 2000-tih počinje agonija. Zgrada je "demilitarizirana", što znači da ju vojska više ne čuva i ne održava. Iz nadležnosti MORH-a prešla je u ruke državne agencije idiotskog imena Club Adriatic: jednog od onih fantomskih poduzeća kojima je jedini zadatak bio da "dobivaju na vremenu". Tako od 2002. galopira divljačka devastacija zgrade. Državni ured za upravljanjem državnom imovinom (DUUDI), šampion manipulativnog cinizma hrvatske političke elite od 2011. kad je osnovan, 2016. godine tvrdi da se zbog "neriješenih vlasničkih pitanja" tu ne može puno učiniti.
Što se pak može ili mora učiniti znaju mnogi, a glasno izgovara Joško Roščić, nesmjenjivi načelnik Općine Baška Voda ("osam mandata s kratkim prekidom") iz redova HZD-ove kombinatorike. Uoči lokalnih izbora, možda će biti zanimljiv još jedan citat iz "Betonskih spavača". Roščić 2016. godine kaže: "Ja ne mogu reći da je to ružno, da to nije lijepo vidjet. Ali određeni investitori koji su ovdje dolazili zaključili su da bi njima najjednostavnije bilo sve to porušiti i graditi ispočetka. Zašto ne? Ljudi moji, ne postoje svete krave! Rušili su ljudi ono što su radili Rimljani, Grci. Nije to nešto vrijedno toliko, staro je tek pedesetak godina. Nije taj beton toliko vrijedan da ga treba štititi."
