Kažu neki da pank ove godine puni 50. rođendan. Provjerila sam kako internet slavi tu navodnu obljetnicu: nekoliko nostalgičnih članaka na stranim portalima spominje koncerte sredine 1970-ih u njujorškom klubu CBGB kao početke revolucionarne – sirovije i političnije – intervencije u dotadašnji rock'n'roll. Mogli smo možda i mi prigodničarski preletjeti hiljadu puta ispričanu historiju koja bi, zakonom žanra, vjerojatno završila na ofucanom pitanju je li pank mrtav.

Više je razloga zašto to nismo uradili. Prvi je taj da intenzivno pratimo regionalnu pank scenu i već znamo odgovor na to dozlaboga dosadno pitanje. Drugi leži u činjenici da je žanr svake glazbene historije teritorij beskrajnog mačo nadglasavanja po kojem nam se ne da gaziti. Treći i krunski razlog je taj da su svi protagonisti aktualne domaće scene kojima sam se obratila na spomen ove obljetnice slegnuli ramenima. Ostavljamo prigodničarenje i kanone drugima, mi se okrećemo sadašnjosti – nišnoj domaćoj hardcore pank sceni koja ne samo da je iznimno živa nego je i politički angažirana. O njoj razgovaramo s gitaristicom benda Ponor Lanom Vučinić, pjevačicom benda Kijamet Petrom Dražić i basistom bendova Kriva istina i Mališa bahat te vozačem Tomislavom Crnkovićem.

Svi se oni slažu da je aktualna domaća hardcore scena, gleda li se broj dobrih bendova i koncerata, iznimno jaka. U iscrtavanju njenih koncertno-festivalskih koordinata, iako krećemo iz centra, zagrebačkih klubova Attack, Močvara i Klaonica, vrlo brzo dolazimo do manjih mjesta: zadarske Nigdjezemske, riječkog Podruma, pulskog Monteparadisa. Na mapi su i klub Cezam u Čakovcu, festival Martinska u Šibeniku, Benkovac s festivalom Vlajternativa, Zabok, Sisak, Kutina.

Vučinić je odrasla upravo u Kutini, u kojoj je za nju još od druge polovice 1990-ih ključan bio klub Baraka, tada jedan od rijetkih takvih prostora u Hrvatskoj. U njemu je svirala u svom prvom bendu La Kurtizana, tada uz Schizoid Wiklerse jedini domaći ženski pank bend.

- Neobično je da je u tako malom gradu bilo ljudi koji su radili velike stvari. U Kutini su svirali i neki veliki strani bendovi, recimo brazilski Ratos de Porao i kalifornijski Ignite - prisjeća se Vučinić.

Kao svojevrsnu instituciju domaće pank scene svi sugovornici izdvajaju još jedan manji grad, danas jedini doista pankerski aktivan u Slavoniji – Županju. Tamo se od 2009. godine održava festival Sick As We Are (SAWA), dosljedno baziran na do it yourself (D.I.Y.) principu samoorganizacije.

- Puno ljudi koji nisu iz tog područja jako cijeni taj festival i ljude koji ga organiziraju. Mislim da bi ga došli podržati svake godine bez obzira na to koji bendovi nastupaju - kaže Vučinić.

Tomislav Crnković (Kriva istina, Mališa Bahat) (FOTO Privatna arhiva)

Domaća hardcore pank scena je snažno povezana i regionalno, osobito sa Srbijom. Kad sviraju u Novom Sadu, kažu moji sugovornici, osjećaju se kao doma. Beograd je, kaže Crnković, malo više orijentiran na garažnu i hardcore scenu s bendovima poput Statica i Kraha, a Novi Sad s Rebuild kolektivom i klubom Crna kuća na melodičniju pank scenu, moderniji hardcore i screamo. Osim Beograda i Novog Sada, u Srbiji su konstantno aktivni i Sombor, kolektiv Breaking the Silence u Smederevu i festival Iluzije slobode u Bečeju.

- Bendovi dolaze tu, naši tamo, čini mi se da je to zapravo jedna scena - govori Dražić.

Domaća hardcore pank scena je snažno povezana i regionalno, osobito sa Srbijom. Kad sviraju u Novom Sadu, kažu moji sugovornici, osjećaju se kao doma. Beograd je, kaže Tomislav Crnković, više orijentiran na garažnu i hardcore scenu, a Novi Sad na melodičniju pank scenu, moderniji hardcore i screamo

Hardcore scena regije trenutno se čini tako živom između ostaloga i zato što je na njoj prisutno sve više mladih, čak i srednjoškolaca. Jedan od razloga za to leži u činjenici da sve više organizatora u Srbiji i Hrvatskoj ima politiku besplatnog upada za mlađe od 18 godina. S obzirom na inflaciju, takva gesta uopće nije nevažna niti zastaje na pukoj simbolici.

- To stvarno funkcionira i bude koncerata s jako puno mlađe ekipe, a nama je to pravi interes. Ako si ne mogu priuštiti upad, neka svejedno poslušaju bend i upoznaju nekog. Možda dobiju motivaciju da se i sami aktiviraju - kaže Crnković.

Ovakva praksa ne čudi ako imamo na umu da je hardcore političan podžanr panka čija se etika, slažu se svi naši sugovornici, vidi i u samom načinu na koji scena funkcionira, a koji Vučinić opisuje kao solidarnost i osjećaj pripadanja široj zajednici.

- Još sam kao klinac s bendom u Koprivnici doživio tu solidarnost. Nemaš svoje pojačalo, posudiš ga od nekoga. Nemaš svoj prostor, pitaš nekog možeš li kod njih imati probe. U pank krugu sam uvijek puno češće čuo "može, nema problema, samo uzmi" nego na bilo kojoj drugoj muzičkoj sceni. Nitko nije tražio novce ni zahvalnost nego je bilo prirodno pomoći. To mi je bilo bitno i mislim da je najnormalnije i potrebno da oni koji mogu daju vjetar u leđa drugima - opisuje Crnković.

Što kroz solidarne prakse i zajedništvo, što kroz angažirane tekstove pjesama, sve je naše sugovornike politički izgradio upravo hardcore pank. Koliko god ponekad malo ljudi bilo na koncertima, slažu se, važno je da bendovi koriste prostor i priliku da prenesu poruku.

- Čak i ako ljudi dođu na koncert samo da skaču, možda će čuti nešto što im se svidi, kasnije čitati tekstove i razmišljati o njima. Neće se tu desiti revolucija, ali možda će se regrutirati dio ljudi koji ranije nisu toliko razmišljali o politici - smatra Vučinić.

I Ponor i Kijamet na hardcore su sceni poznati kao beskompromisno feministički bendovi koji sustavno podržavaju i Noćni marš zagrebačkog kolektiva Faktiv. "Kad dođe kraju krunica / Njegov je remen hostija / Njegov je đon liturgija / Vječna joj šutnja pokora", pjeva Dražić u Kijametovoj pjesmi "Kaliban i vještica". "Naše majke rođene da tuguju / Naši očevi rođeni da ratuju / Naše kćeri rođene da rađaju / Naši sinovi rođeni da siluju", stihovi su Ponorove pjesme "Naše sestre", koju na svakom koncertu poprate pozivom na rušenje patrijarhata.

Politička svijest hardcore scene nije samo mrtvo slovo na papiru, pa je na koncertima osjećaj nesigurnosti za žene, slažu se i Dražić i Vučinić, daleko manji nego na drugim mjestima za izlaske. Da još ima posla na iskorjenjivanju seksizma, ipak, jasno je iz niza internaliziranih obrazaca. Lani se čude što ne pjeva ili ne svira bas, što su standardne "ženske uloge", a Petra kaže da, iako su pohvale koje dobije za svoj vokal dobronamjerne, kuži da iza njih stoji iznenađenje jer od žene nisu očekivali takvu vrstu pravog hardcore vokala.

Statistika također govori u prilog tome da još postoje neke suptilne barijere zbog kojih nema više cura u samim bendovima. Na nedavnoj svirci u Zaboku na kojem je Kijamet svirao s još deset bendova, kaže Dražić, ona je bila jedina žena na stejdžu.

Ako su politični, bendovi na domaćoj hardcore sceni podržavaju Palestinu. Ponor na svakom koncertu razvija anticionističku zastavu, Kijamet šalje propalestinske poruke, a pjesme Koridora i Mižerije našle su se na međunarodnim kompilacijama kroz koje su se skupljale solidarne donacije

- U takvim situacijama primijetim da, kad mi dođemo na red, cure u publici priđu bliže stejdžu. Očito dožive da tada to postaje i njihov teren. Za pank gigove su klasični momenti moshanja. OK je da se divlja, ali zbog toga ipak jedan dio prostora ostaje nedostupan. Ne moraš nekome nešto direktno zabraniti ili ga ismijavati da bi se on osjećao na neki način isključen - napominje Dražić.

Petra Dražić (Kijamet) (FOTO Josip Bolonić)

Od suptilnijih, ali i dalje evidentno seksističkih obrazaca nije potpuno cijepljena ni međunarodna pank scena. Crnković to vidi u svom skoro desetogodišnjem iskustvu vozača bendova na turnejama.

- Vozio sam jedan berlinski queer feministički bend. U Ljubljani su svirali sa slovačkim bendom čiji su članovi pričali samo sa mnom. Uporno sam im govorio da sam vozač i da trebaju pričati s bendom, a oni su ih uporno ignorirali jer su žene ili trans. Slično je bilo i s američkim bendom Flower, čija pjevačica vodi praktički sve vezano za bend, ali smo na turneji naišli na jednog starijeg organizatora koji se prema njoj odnosio kao prema curici koja ne zna ništa - opisuje Crnković.

Snažna konsolidacija oko problema seksizma, kaže Crnković, u kontekstu Europe karakteristična je uglavnom samo za Njemačku, u kojoj se u klubovima puno snažnije ističu politički stavovi i direktnije se reagira u neugodnim situacijama. Međutim, ta ista radikalna hardcore njemačka scena posljednjih je godinu i pol dana potpuno politički podbacila i osramotila se svojom podrškom Izraelu. Zbog toga puno bendova, kaže Crnković, u zadnje vrijeme zaobilazi Njemačku.

- Ima klubova koji su čak razvili nebulozne ugovore koje bi bend trebao potpisati, a u kojima piše da neće imati propalestinske izjave ili obilježja ili da se slažu s tim da Izrael ne vrši genocid. Ne govorim o mainstream klubovima nego o političkim skvotovima. Nešto OK klubova još ima u Berlinu kao velikom gradu u kojem imigranti i došljaci rade koncerte, ali recimo Hamburg, Leipzig i Nürnberg su otpisani. Do bojkota dolazi s obje strane - govori Crnković.

Vučinić nam opisuje situaciju u kojoj su trebali nastupati u Austriji s jednim austrijskim bendom.

- Kad su shvatili da smo propalestinski i anticionistički bend, rekli su da ne žele svirati s nama, a mi smo uzvratili jednako. Klub je zauzeo neutralan stav, što nama nije bilo prihvatljivo. Mi smo tada na Instagramu naglasili da u ovakvoj situaciji toga nema. Ubijaš, braniš dolazak humanitarne pomoći, napadaš bolnice i kampove u kojima su smještene žene i djeca. To nije rat, nego genocid i tu nema neutralnosti. Mi smo politički angažiran bend koji je uvijek na stranih potlačenih - ističe Vučinić.

Ako su politični, čini se svima, bendovi na domaćoj hardcore sceni podržavaju Palestinu. Ponor na svakom koncertu razvija anticionističku zastavu, Kijamet šalje propalestinske poruke, a pjesme bendova Koridor i Mižerija našle su se na međunarodnim kompilacijama kroz koje su se skupljale solidarne donacije. Glasan je i bend Modern Love Story. Osim što na mrežama izražavaju podršku Palestini, nedavno su simbol srca, koji je do sada stajao na mjestu slova "o" u drugoj riječi njihovog imena, zamijenili logom PFLP-a, Narodne fronte za oslobođenje Palestine.

- Nekad očekujem da će na palestinske poruke na koncertu reagirati cijela dvorana, a dođe pljesak samo dijela ljudi. Zbog onih koji su tu možda naprosto samo radi muzike mislim da je još važnije da bend pošalje neku poruku, a podrška Palestini je trenutno pitanje broj jedan antifašizma danas - govori Dražić dodajući da se na toj priči prelamaju svi drugi politički stavovi.

Eto odgovora na pitanje što domaća hardcore scena radi umjesto da slavi 50. rođendan svjetskog panka. Ona svojom muzičkom i drugarskom praksom, usudila bih se reći, očitava malu političku bukvicu kako široj muzičkoj branši, tako i dijelu naše ljevice. Svaki prostor je bitan, svaka prilika je bitna, a rezignacija je luksuz koji si ne možemo priuštiti.

- Mislim da je uobičajeno da kako scena stari, njeni prostori postaju malo ciničniji: "Sve je to malo blesavo, ionako se ništa neće promijeniti." Ali to je stav koji nikako ne bismo trebali prihvatiti u starijoj dobi. Ako ne zadržiš nadu, postaješ reakcionar, prelaziš na drugu stranu i igraš za onoga koji potlačuje. Situacija u svijetu se zaoštrava, ljudima je loše, pa i tim ciničnim ljudima je loše. Koja je onda svrha odustajanja? Ako se ne možeš nadati da nešto može biti bolje, zašto bi uopće živio? - ističe Dražić za kraj.