>

novosti logo

Društvo Društvo

Heroji mira: Buka, bijes i privođenja

Anarhisti i pankeri kao dio antiratnog pokreta: ‘Bili smo nabrijani, ljuti, imali smo puno energije’, priča Marko Vuković, tekstopisac i gitarist antiratnih anarho-hardcore pank bendova

Previše je ljudi ranjena srca, slomljena duha i skršena tijela

smrt je postala način života, a razaranje naša današnjica…

Bijes zdravog razuma, ‘Žrtve rata’

Muzička je mainstream scena početkom rata 1991. uglavnom proizvodila domoljubne budnice, dok su rijetki pojedinci zbog kritike Tuđmanovog režima i otvorenog antiratnog stava proglašavani izdajnicima i narodnim neprijateljima. Takva je stigma dugo pratila glumca i pjevača Radu Šerbedžiju koji je, između ostalog, jedini iz Hrvatske sudjelovao na poznatom Yutelovom koncertu za mir održanom 28. srpnja 1991. u sarajevskoj dvorani Zetra. Slični masovniji antiratni koncerti tog su ljeta održani u kragujevačkom spomen-parku Šumarice, gdje je nastupilo i pulsko Atomsko sklonište (poslije će zajedno s Prljavim kazalištem svirati na HDZ-ovim skupovima), i u Livnu s čijih su ulica djeca zazivala mir. Antiratni koncert ‘Ko to tamo p(j)eva’ održan je u rujnu 1993. u Pragu i Berlinu, gdje su uz zagrebačke Vještice svirali beogradski bendovi Ekatarina Velika, Partibrejkers i Električni orgazam, što je bio prvi srpsko-hrvatski glazbeni susret nakon raspada zemlje. U Puli su Kud Idijoti s petokrakom na grudima poručivali da je ‘glupost neuništiva’ i da su ‘sreća i sloboda u lancima’, prkoseći ratu svojim strastvenim antifašizmom, zbog čega su zaradili etiketu izdajnika i zabranu emitiranja u hrvatskom eteru. Darko Rundek, bivši pjevač Haustora, kao urednik na Radio brodu, projektu koji je financirala Europska unija, plovio je zajedno s drugim umjetnicima i novinarima pomažući u uspostavi protoka informacija među tada već bivšim jugoslavenskim republikama.

Aktivan antiratni pokret u prvoj polovici 1990-ih nastao je posebno unutar pankerske i anarhističke supkulture. Jedva punoljetni mladići i djevojke svojim su angažmanom itekako nervirali nacionalističku vlast, svakodnevno razotkrivajući tragičnu bilancu njezina vladanja. Progovarali su o svim žrtvama rata, bez obzira na to kojoj strani pripadali.

- Tek sam nedavno osvijestio trenutak iz prve polovice 1990-ih, kad se nekolicina nas vraćala iz rock kluba Remetinec i kad nas je presrela policija i bez razloga privela u neku improviziranu polustanicu na Zagrebačkom velesajmu. Nisu nas htjeli pustiti doma, prijetili su da će nas ošišati. Očekivali su valjda naš otpor, no uzalud, čak sam im odgovorio da nas mogu slobodno ošišati, što ih je valjda osupnulo, nakon čega su nas pustili kući. Imali smo valjda sreće što se nismo prezivali Zec - prisjeća se za Novosti Marko Vuković, tekstopisac i gitarist anarho-hardcore pank bendova ABZŽ Normalan i Bijes zdravog razuma, koji je u to vrijeme kao 18-godišnjak postao aktivist Antiratne kampanje Hrvatske (ARK).

U sklopu ARK-a aktivna je bila i Zagrebačka anarho-pacifistička organizacija (Z.A.P.O., poslije samo Z.A.P.), koju su činili pripadnici zagrebačkih supkultura. Obavljali su uglavnom fizički dio posla, dijelila letke i slično.

- Bili smo nabrijani, ljuti, imali smo puno energije. Dodatno, naš angažman putem ARK-a sačuvao je kakav-takav kontinuitet anarhističkog organiziranja i političke misli u Zagrebu te pružio utočište i poligon određenom broju ljudi koji su osjećali potrebu da budu aktivni - kaže Vuković.

Naš je sugovornik idejni začetnik anarho-pank vinilne kompilacije ‘Preko zidova nacionalizama i rata’, zamišljene kao alat međusobnog povezivanja ljudi iz Slovenije, Hrvatske, Srbije i Makedonije. Iz tog pothvata proizašle su kasnije dvije zajedničke turneje hrvatskih i srpskih bendova. Ploči je prethodio istoimeni bilten, zajednički projekt anarhističkih i slobodarskih grupa s područja bivše Jugoslavije, koji je u veljači 1994. tiskan u talijanskom Trevisu i dijeljen u svim ex-Yu republikama, ali i vojnicima na ratištima.

- Bendovi u kojima sam svirao za mene su bili isključivo politički projekti, jer svirati nikad nismo naučili. Sjećam se da je tiraža albuma šibenske Nule tada premašivala one Hladnog piva i Majki, zato što je ta priča imala uporište u zajednici i aktivistima, a ne u izdavačkim kućama i klubovima. Politički establišment uglavnom nije imao doticaja s pokretom anarho-panka, osim ponekad, i da, tada su to doživljavali kao šaku u oko - ističe Marko Vuković.

Tih se godina iskalila cijela generacija ljudi čiji rad se nastavlja u različitim političkim i aktivističkim inicijativama.

- Dostigli smo to da budemo lučonoše u jednom zajebanom vremenu, na isti način kao što to danas rade neki drugi, noseći se s novom stvarnošću koja nije ništa blaža prema sirotinji i isključenima - zaključuje Vuković.

Marko Strpić, utemeljitelj knjižare-antikvarijata i izdavačke kuće Što čitaš?, u jesen 1991. ugledao je koncertni plakat s potpisom Antiratne kampanje i odmah upoznao brojne istomišljenike s kojima je debatirao o tome kako izbjeći vojsku, zbog čega je nacionalizam ideološko sranje, što se može učiniti protiv rata u vrijeme rata…

- U formativnim godinama sve mi je to bilo itekako važno. Sredinom 1993. napravio sam svoj prvi fanzin, a putem fanzina i pisama probijali smo komunikacijsku i medijsku blokadu, stvarali nove kontakte širom bivših republika i obnavljali stare, u čemu su pomogli oni koji su ostali aktivni i normalni, a bili su stariji od nas. Srećom, nisu svi podlegli nacionalističkom ludilu - govori za Novosti Marko Strpić.

Koliko je Tuđmanov režim bio represivan govori i slučaj nikad održanog pank koncerta u Kuglani u Samoboru 31. listopada 1995., kad su policijski specijalci prije koncerta upali u dvoranu i počeli tući publiku, a represija je nastavljena i na ulicama Samobora: na kraju je privedeno 104, a teško ozlijeđeno sedmero tinejdžera. Specijalci su čak, po svjedočenjima nekih, zapucali na mlade koji su se razbježali kroz obližnje kukuruzište, ali srećom nitko nije stradao.

- Bilo nam je jedino bitno pružiti otpor nacionalizmu, militarizmu, ratnoj logici, patrijarhatu, mržnji i strahu, uništavanju ljudskih života na svaki zamisliv način. Kad me netko danas pita imam li još koji plakat iz tog vremena, kažem da nemam jer smo i zadnji zalijepili. Ništa se nije arhiviralo i to je sigurno muka za historičare, ali nismo sve to radili zbog arhiviranja. Osim toga, jasno je da nije vrijeme da otpor strpamo u muzeje i zbornike, jer danas je nacionalizam jednak, ako ne i veći problem nego 1991. Normaliziran je do te mjere da po tom pitanju između ljevice i desnice gotovo da nema neke razlike. I tu ne mislim samo na stranke - kaže Marko Strpić.

1/2