>

novosti logo

Društvo Društvo
Piše Bojan Munjin

Heroji mira: Antiratno novinarstvo

Novine protiv rata i njegovih huškača: Kao glasilo Antiratne kampanje, ARKzin je spajao radikalne teme s radikalnom vizualnošću

ARKzin je počeo izlaziti u jesen 1991. kao periodični fanzin Antiratne kampanje, da bi kasnije prerastao u mjesečnik, a onda i u dvotjednik. To je početkom 1990-ih bio valjda najusamljeniji list na svijetu što ga je pokrenula mala grupa ljudi kojima je bilo važno, unatoč svim osudama i prijetnjama, da se nervom vlastite savjesti suprotstave mržnji i nacionalizmu. Kritički tekstovi protiv rata i njegovih huškača, mirovni prijedlozi i inicijative, satirični i crnohumorni osvrti na namrgođene političare s rukom na srcu, briljantni autorski prilozi novinara iz inozemstva – bilo je prvorazredno štivo ARKzina.

- ARKzin je bio jedinstven prostor kolektivnog stvaranja, koji je izvlačio najbolje iz svakoga od nas. Radili smo unutar koordinatnog sustava rata, nacionalizma, teških kršenja ljudskih prava i prvog vala tajkunske akumulacije kapitala i naša ideja od početka do kraja bila je antiratna kampanja nenasilja, kritika nacionalizma i političkih elita te promoviranje vrijednosti civilnog društva i svake vrste alternativnih pokreta. Iznimno važna bila je ARKzinova intelektualna pozicija, suprotstavljena tadašnjem društvu koje je njegovalo izraziti antiintelektualizam - kaže njegova višegodišnja glavna urednica Vesna Janković.

ARKzin, koji je prestao izlaziti 1998., sastojao se ne samo od novinara, nego i od aktivista, teoretičara i dizajnera novih medija i u tom ‘izmjenjivanju iskustava i međusobne podrške’, kako je govorio njegov kolumnist Boris Buden, ‘omogućavalo se da se artikuliraju različiti interesi i različite medijske forme’. Tako je na primjer i potpisnik ovih redaka u ARKzinu pisao kazališne kritike, a onda je već sutradan izvještavao o spaljenim selima i masakriranim tijelima nakon Oluje, koje je zajedno s drugim aktivistima pronalazio na pustim ledinama sjeverne Dalmacije i drugdje.

Prva redakcija bila je smještena u Tkalčićevoj 38 u Zagrebu, u neuglednom i neudobnom prostoru, ali u kojem je neprestano vrvjelo ljudima. Novinari i novinarke, aktivisti i aktivistkinje gurali su se u dva mala sobička, u kojima se ljuštila farba sa zidova, ali nije im bilo tijesno – pisali su i radili ono u što su vjerovali. A to su zaista bili novinari od pera i intelektualci od težine: Boris Buden, Dejan Jović, Tatjana Tagirov, Boris Rašeta, Rada Iveković, Srećko Pulig, Milorad Pupovac, Ada Beier, Borislav Mikulić, Toni Gabrić, Srđan Dvornik, Orhideja Martinović, Obrad Savić i mnogi drugi. Grafički urednik bio je Dejan Kršić, a njegov ‘nemogući’ dizajn novina, po formuli ‘nema dizajna bez posljedica’, ušao je u anale medijske subverzije. Ukratko, kao nezavisni, alternativni, kritički magazin, ARKzin je u doba ratnog jednoumlja otvarao prostor za raspravu i spajao radikalne teme s radikalnom vizualnošću.

ARKzin je bio i prostor teorijskog promišljanja o mnogim gorućim temama današnjice, pa su u njegovoj ediciji Bastard štampane knjige Borisa Budena, Dubravke Ugrešić i Slavoja Žižeka, Marxov ‘Komunistički manifest’, ‘Društvo spektakla’ Guya Deborda i ‘Koliko fašizma?’ Rastka Močnika, koje su bile važne kao direktna politička intervencija u hrvatsko društvo 1990-ih. A vrijeme nije bilo nimalo lagano: ginulo se na fronti i oko nje, masovno su ubijani civili ‘krive’ nacionalnosti, moglo se stradati i od zalutalih metaka, naročito ako je netko, kao što je to bio slučaj s ARKzinovim suradnicima, bio proglašen ‘neprijateljem države’. Ali količina javnog blata na licima ovih medijskih aktivista i aktivistkinja bila je proporcionalna nekoj maničnoj živosti koja je tada vladala u redakciji. O toj atmosferi dobro svjedoče riječi pokojne Tanje Tagirov: ‘Ono što je od početka bilo prisutno u ARKzinu je gomila zezanja, humora, pravljenja sprdačine od ozbiljnih tema… Mislim da je to bio jedini način na koji se moglo preživjeti. Da se nismo onoliko smijali, zajebavali, lupetali budalaštine, pisali onakve tekstove kakve smo pisali, vjerojatno bismo izašli iz tog razdoblja s mnogo više trauma, koje smo svi imali.’

U doba nacionalističkog ludila, medijskog i drugog beščašća, kada se za ljubav države, urednika i bolje prodaje lagalo javnosti i čitateljima, ARKzin su bile hrabre, poštene i profesionalno prvorazredne novine. Bila je privilegija i čast raditi u njima.

1/1