>

novosti logo

Društvo Društvo
Piše Anja Kožul

Heroji mira: Mir još treba graditi

Početkom 1990-ih dobili smo otvorenu prijetnju od osječkog suca Petra Kljajića zato što smo pružili otpor nasilnim deložacijama, rekla je Katarina Kruhonja, liječnica i aktivistkinja osječkog Centar za mir, nenasilje i ljudska prava

Za Katarinu Kruhonju, liječnicu i mirovnu aktivistkinju iz Osijeka, rad s ljudima prije rata značio je brigu o bolesnima i o njenoj obitelji. Kada je sa svog balkona koji je okrenut prema Tenji gledala odsjaj metaka, negdje u julu 1991., još uvijek je mislila da su to samo ‘čarkanja’. Kruhonja je naglo osvijestila odgovornost za moć koju imaju pojedinci. Naredni mjeseci su za nju, kaže, bili hiperaktivistički. Pokušala je pokrenuti inicijativu s kolegama liječnicima, medicinskim sestrama i svećenicima da preko barikada idu u okolna mjesta u mirovne pregovore. To nikad nije zaživjelo, a Josip Reihl-Kir je na takvoj misiji ubijen, podsjeća ona.

- Otišla sam u kasarnu JNA u Osijeku provjeriti točnost glasina da u Tenji ima zarobljenih ranjenih policajaca, podjednako se bojeći oficira i javnosti u mom gradu - govori ona.

Kruhonja je s mirovnim radom započela kada je upoznala pokojnog filozofa Krunoslava Sukića, s kojim je kraj 1991. provela u skloništu, razmišljajući kako je do rata moglo doći i što mogu učiniti. Iz tog promišljanja nastao je Centar za mir, nenasilje i ljudska prava.

- Grupa je rasla postepeno, posredstvom osobnih kontakata do 1995. imali smo preko stotinjak članova. U velikoj mjeri prevladavale su žene, najčešće učiteljice. Funkcionirali smo po principu bazične demokracije – imali smo plenarne sastanke na kojima smo razgovarali, promišljali i dogovarali sljedeće korake - objašnjava Katarina.

Zbog toga što su se javno zalagali za miran završetak rata, suprotstavljajući se kršenju ljudskih prava građana srpske nacionalnosti, optuživani su da su na srpskoj strani i etiketirani su kao jugonostalgičari. Dobili su otvorenu prijetnju od osječkog suca Petra Kljajića zato što su pružili otpor nasilnom izbacivanju iz stanova. Poručio im je da paze što rade, jer su ‘dečki na lancu i samo što ne napadnu’.

Danas smatra da je najvažnije govoriti o procesu normalizacije i pomirenja koji je bio težak za stradale i oštećene. Katarina i njene kolege pomagali su ljudima da se pripreme za ponovni susret. Nevjerojatno je, kaže, kako su oni koji su odlučili sudjelovati u tom procesu pronalazili kreativne odgovore na nastalu situaciju. Tako su, primjerice, članovi Centra za mir i prognanici iz okolnih mjesta došli na ideju da se pokušaju sresti sa svojim sumještanima, prijateljima i članovima obitelji koji su ostali na teritoriju koji je tada bio pod srpskom kontrolom i zaštitom UNPROFOR-a. Posredstvom kvekera i medijatora Adama Curela poslali su 30-ak pisama u Baranju kojima su pozvali na susret u Mohaču, gdje je uskoro nastao međunarodni projekt ‘Kuća susreta’, koji je vodio Peace Bridge iz Švicarske. Više mjeseci su pripremali susret Hrvatica prognanih iz Tenja i Srpkinja koje su ostale u tom mjestu.

- Sastanak s prognanicama organizirali smo u Osijeku, a za žene koje su ostale u Tenji radionice je vodio međunarodni volonter Charles Tauber. Kada smo prognanice pitali što će im pri prvom susretu biti najteže, rekle su da osjećaju strašan otpor, čak fizički osjećaj mučnine kad zamisle da će čuti srpski govor, ekavicu. Pripremali smo ih tako što su u krugu čitale ulomke iz knjige na ekavici. Srpske žene su Charlesu na isto pitanje odgovorile kako su pod užasnim pritiskom Željka Ražnatovića Arkana i njegovih ljudi bile skutrene u svojim kućama, jedva da su s ikim komunicirale. Rekle su da ne znaju kako će razgovarati. Njih se pripremalo tako da su na radionici međusobno razgovarale - prisjeća se ona.

Kruhonja naglašava da je potreba za izgradnjom mira u hrvatskom društvu i dalje očigledna. Postoji cijeli niz prilika gdje je nužno i moguće raditi na miru u Hrvatskoj, a za primjer uzima obilježavanje ‘Oluje’.

- Nije pitanje da li nego kako slaviti vojnu pobjedu kao nacionalni praznik. To ima smisla ako je u funkciji izgradnje mira, ako slavimo završetak oružanih sukoba i postavljanja uvjeta za mir koji se nadograđuje, učvršćuje, razvija… Dok to nije smisao i poruka proslave, nemamo što slaviti, nego imamo itekako što raditi. Spirala nasilja još nije prekinuta - zaključuje Katarina Kruhonja.

1/1