>

novosti logo

Društvo Društvo
Piše Anja Kožul

Heroji mira: Život se svodio na aktivizam

Kod Popovače smo gledali kako odlazi nepregledna kolona. Zaplakala sam i rekla: ‘Okrenite vozila, vratite se, svima usprkos…’, rekla je Biserka Momčinović, aktivistkinja GOLJP-a i jedna od osnivačica CGI-a Poreč i Ženske mreže Hrvatske

Biserka Momčinović početak rata dočekala je u Zagrebu, nezaposlena nakon dugo godina rada u velikoj firmi. Uslijed snažnog porasta netrpeljivosti, govora mržnje, deložacija, otkaza, poziva da Srbi potpišu lojalnost državi i sveopćeg huškanja na rat, sa suprugom se 1992. preselila u Poreč. Teške povrede ljudskih prava utjecale su na to da Biserka postane članica Građanskog odbora za ljudska prava.

- Kroz aktivnosti Antiratne kampanje (ARK) upoznala sam feministkinje i njihove organizacije pa sam nakon niza zajedničkih aktivnosti u organizaciji Centra za građanske inicijative (CGI) u Poreču počela sistematski raditi na promociji i zaštiti ljudskih prava žena - kaže.

U Istri je organizirala niz tribina o ljudskim pravima; na njima se govorilo o deložacijama, o gubitku radnih mjesta, nestancima bližnjih, o otimanju imovine. Iako se u Istri moglo govoriti otvoreno o takvim problemima, Biserka se prisjeća da su često znali dobivati prijetnje.

Najbolnija sjećanja veže za akcije ‘Bljesak’ i ‘Oluju’. Poslije ‘Bljeska’ našla se u Pakracu zajedno s Veronikom Rešković i Petrom Lađevićem, gdje su u dvorištu jedne zgrade instalirali ured.

- Taj ured-dvorište je bio prepun ljudi, najviše žena koje su tražile muške članove obitelji. Vidjela sam muškarca koji je bio prepun podljeva, gledali smo kako UNHCR pomaže u odlasku ljudi u pravcu BiH. Veronika i ja smo jako protestirale, ali svi akteri su, izgleda, bili složni u čišćenju teritorija - govori ona i prisjeća se prvih dana ‘Oluje’, kada je druga velika kolona iz pravca Korduna preko Siska i Popovače silazila na autoput prema Srbiji.

- Čuli smo da kolona ide prema Popovači, sustigli smo je i pratili od izlaska na autoput. To je izgledalo jadno: poneka glavica kupusa, rezervni kotač, nešto stvari na brzinu nabacano, ljudi bez pogleda i tišina. Tu i tamo neka kola ili odbačeni traktor. Kod Popovače su stajali neki ljudi i djeca, bacali su kamenje i vikali. Mi smo se popeli na nadvožnjak i gledali kako odlazi nepregledna kolona. Stajali smo ukočeni i bez riječi, a ja sam zaplakala i rekla: ‘Okrenite vozila, vratite se, svima usprkos…’

Najteže se nosila s nestankom ljudi, pustim selima i vrućim danima avgusta, s prizorima poput onih kada po cestama hodaju napuštene domaće životinje i trče za automobilima.

- Bolno je bilo ući u kuću i vidjeti novine, recimo beogradsko Vreme, vidjeti poruku majke koja daje upute sinu da napravi zadaću i obavi još nešto. Ili u nekom selu razbacane školske knjige i otvorenu zadaćnicu u kojoj djevojčica piše na hrvatskom jeziku i latinici što bi željela biti kad odraste. Na šporetu napola skuhano jelo, uhvatila se paučina - nabraja Biserka.

Poslije ‘Oluje’ svaki vikend je s kolegama bila na području Korduna. Najteže im je bilo utvrditi tko je ostao, gdje je i da li mu je kuća zauzeta.

- Jednom smo kod Vojnića naišli na zatvoren put koji je čuvala vojska, a mi smo baš tuda trebali proći do sela u kojima je još uvijek bilo nešto ljudi. Molili smo vojnike da nas puste, a razgovor je išao ovako: Znate, mi nosimo pomoć našim ljudima, dao nam je Crveni križ nešto iz svoje rezerve. Koji su to ljudi, mi ne znamo za njih? Ma, to su naši ljudi. Imate li kakav spisak? Imamo, naravno. Dajemo im spisak, neki njihov šef čita: Aha, Dušan, Milan, Dragan, da – sve naši. A mi u glas: Da, naši. I pustili su nas - prepričava.

Bez suradnje s drugim kolegama ne bi bilo ni njenog rada, tvrdi. Ljudi okupljeni oko ARK-a, Vesna Teršelič, Zoran Pusić i Veronika Rešković, bili su njeni suborci, a kasnije, posebno u promociji ženskih prava, ističe Vesnu Kesić, Đurđu Knežević i Biljanu Kašić. Kaže da na odlazak na teren ne bi ni pomišljala bez Čanija Hasipija. Na njihove tribine u Istri dolazili su aktivisti i aktivistkinje Otvorenih očiju, Amnesty Internationala, a OXfam je podržavao rad u Karlovcu.

- Život se tada pretjerano svodio na niz akcija i aktivnosti. Ali takva su bila vremena - zaključuje Biserka Momčinović.

1/1