>

novosti logo

Društvo Društvo

Heroji mira: Aktivizam pod čizmama HOS-a

Splitski aktivisti za ljudska prava poput Tončija Majića i angažirani intelektualci poput Nikole Viskovića doživljavali su razne neugodnosti zbog svojeg djelovanja 1990-ih. Majiću su HOS-ovci razbili nos, teška maltretiranja prošao je ugostitelj Miro Bogdanović, a sjedište Dalmatinske akcije razoreno je bombom za što su okrivljeni sami njeni članovi

Fotografija splitskog aktivista Tončija Majića s flasterom preko nosa, zavojem i masnicama ispod očiju nakon što su ga HOS-ovci prebili prilikom jedne od deložacija najbolji je slikovni prikaz vladavine prava 1990-ih u Splitu. Nakon što je srčano, žustro, često usamljeno, ali hrabro i ne mareći za posljedice spašavao one čija kriva zrnca nisu odgovarala službenoj politici novonastale države, Majić je danas donekle rezigniran.

Tada smo se u sjedištu Dalmatinske akcije par puta našli uglavnom sa ženama koje su bile izbacivane iz Splitske banke iz čisto nacionalnih, treba reći, rasističkih razloga - priča Nikola Visković

Devedesete u Splitu, iako daleko od ratišta, bile su nesigurne godine, obilježene porastom kriminala, deložacijama nehrvata i njihovim otpuštanjima iz državnih institucija i tvrtki, a potom i mučenjima u Lori. Rijetki su bili oni koji su se usuđivali govoriti o tome što se događa, ne okretati glavu i pomagati ljudima u nevolji. Slobodna Dalmacija odigrala je svoju ulogu do sredine 1993. kada je preuzima Miroslav Kutle, nakon čega njeno mjesto zauzima Feral Tribune. Odvjetnici koji su pomagali bili su rijetkost, a jedan od istaknutih angažiranih intelektualaca bio je profesor na splitskom Pravnom fakultetu i zastupnik u Saboru Nikola Visković. Kratko vrijeme postojala je i politička stranka Dalmatinska akcija, a od organizacija najviše su djelovali Dalmatinski odbor solidarnosti i Dalmatinski komitet za ljudska prava.

Osnivač Dalmatinskog komiteta Tonči Majić u osvit rata radio je kao novinar slovenskog Radio študenta. Početkom 1990-ih došao je u kontakt s predstavnicima stranih organizacija koje su dolazile u Split svakih nekoliko mjeseci, a ljudima je pomoć trebala odmah. Počeo je pomagati građanima koji nisu dobili domovnice, onima koji su izbacivani iz svojih stanova, ljudima koje je sistem odbijao zaštititi.

Sabor je 1991. donio novi zakon o državljanstvu koji su, kako je talijanska organizacija Beati i costruttori di pace napisala u svom izvještaju ‘Iskrivljena pravda’, hrvatske vlasti ‘upotrijebile kao instrument diskriminacije, posebno nehrvata rođenih izvan novoformirane Republike te njihovih porodica’.

– Naši političari su tvrdili da je sve to kršenje ljudskih prava stvar pojedinaca jer državne strukture s obzirom na ratne okolnosti to nisu mogle kontrolirati. Međutim, domovnice ih demantiraju jer je upravo Sabor donio zakon o državljanstvu kojim je preko noći ljude rođene van novonastale države učinio građanima drugog reda i uskratio im osnovna prava. Ako osoba nije mogla dobiti domovnicu, a to je trajalo godinu i po dana, nije imala pravo na liječenje, mirovinu, upis djeteta u školu ili vrtić – objašnjava Majić, prisjećajući se slučaja jednog građanina albanske nacionalnosti kojem je zato što nije dobio domovnicu prekinuta kemoterapija.

Atmosfera straha u Splitu širila se i drugim metodama. Spomenuti izvještaj ‘Iskrivljena pravda’ navodi da su nehrvati od ljeta 1991. otpuštani s posla u carini, mjesnim zajednicama, općinskom sudu i pošti, a poznato je više od sto slučajeva. U izvještaju se posebno izdvaja slučaj Splitske banke ‘koja je otpustila 36 svojih nehrvata neposredno nakon što je jednom bančinom direktoru poginuo sin, pripadnik Hrvatske vojske’. U jesen te godine počela su i isključivanja telefona. Više od tisuću brojeva prestalo je raditi, a tadašnji direktor pošte tvrdio je kako je riječ o kvarovima. Prema spomenutom izvještaju telefoni su se ‘kvarili’ isključivo ljudima nehrvatske nacionalnosti koji su na ponovno uključenje čekali i po godinu-dvije.

– Onoliko koliko sam mogao, osim javnog angažmana u tisku i Saboru, toliko sam i činio – kaže Nikola Visković, umirovljeni profesor splitskog Pravnog fakulteta koji je od 1990. do 1992. bio saborski zastupnik SDP-a i Zelene akcije Split, čiji je i osnivač.

Visković je javno progovarao o svemu što se u Splitu događalo, a bio je i jedan od osnivača Dalmatinskog odbora solidarnosti. Uz pomoć svojih kontakata među strankama zelenih u Europi osiguravao je pomoć upravo za ljude koji su izbačeni s posla, ali i izbjeglicama na ‘svim stranama’. U Bremenu je upoznao aktivisticu Andreu, koja ga je spojila s fondacijom Most nade.

Mirko Franceschi je bio jedini odvjetnik koji je pristajao braniti te ljude otvoreno. Postojalo je još nekoliko odvjetnika koji su pomagali, no nisu željeli izlaziti u javnost ni braniti na sudu - kaže Tonči Majić

– Onda je Andrea, neću joj reći prezime, tri puta dolazila u Split s novcem u gotovini što je tada bio carinski prekršaj. Novac je tada tekao sa svih strana i u zlu i u dobru. Tada smo se u sjedištu Dalmatinske akcije par puta našli uglavnom sa ženama koje su bile izbacivane iz Splitske banke iz čisto nacionalnih, treba reći, rasističkih razloga. Davali smo im po sto maraka i sve pažljivo bilježili. Išao sam s njom u Dubrovnik i Velu Luku nositi stvari za djecu u domovima izbjeglica muslimana i Hrvata. Jer oni su htjeli pomoći bez razlikovanja po nacionalnom ključu – prisjetio se Visković.

No pune ruke posla malobrojni aktivisti imali su kad su počele deložacije. Prva faza koju je Majić nazvao uzurpacijom stanova odnosila se na one stanove iz kojih su ljudi otišli svojom voljom početkom rata.

– Vojnici bi dobili informaciju da je stan prazan, upali bi i nitko ih ne bi izbacio – kaže Majić i dodaje da se događalo da vlasnici odu na kraće vrijeme, a kad se vrate nađu stan provaljen i nove stanare u njemu. Ta faza trajala je do kraja 1992. kada počinju brutalna izbacivanja, odnosno prave deložacije, što traje do veljače 1994. Uz Majića, ljudima ostavljenima na cesti bez ičega pomagali su i Dalmatinski odbor za solidarnost te inozemne organizacije poput Mosta nade iz Bremena i spomenutog udruženja Beati i costruttori di pace. U zadnjoj fazi, koja je prema Majiću trajala do zime 1994., na osnovu formalno valjanih odluka upravnih organa ili sudova iz stanova koje je stanarima dodijelila JNA izbacuju se i Hrvati.

Visković, koji je živio u kvartu Spinut, gdje je bilo puno vojnih stanova, također je na svoje oči vidio što znače deložacije.

– U to doba dogodilo se da su starom paru iz moje zgrade došli prijetiti i dali im ultimatum da isele u roku od jednog dana. Zvao sam policiju i došao je jedan dosta ljubazan policajac, pomogao im je čak da promijene bravu koju su ovi razbojnici u uniformama bili razbili. Ali više ništa nije mogao učiniti. Ovi starci su bili u panici. Predložio sam im da ja, pošto sam bio sabornik, noćim u njihovom stanu, a oni da spavaju u našem. Međutim, bili su jako prestrašeni, uzeli su autobus i otišli za Beograd. I tako je to završilo, stan je zauzet – prisjetio se Visković.

Nakon toga ga je na telefon na fakultetu nazvala novinarka Radio Splita kazavši da je čula kako ‘štiti četnike’.

– Rekao sam joj: ‘Kakvi četnici, ženo božja? To su starac i starica od 80 godina koji su morali pobjeći.’ A ona se meni čudi da čime se ja bavim. Bila je vrlo nepristojna, više se i ne sjećam kako se zvala. Takva je bila atmosfera. Neki ljudi nisu imali nikakve moralne zapreke, bili su sasvim bez moralnog kompasa – ispričao nam je Visković.

Majića su prilikom pokušaja sprečavanja jedne deložacije napali HOS-ovci. Jedan je išao štakom udariti stanarku koja nije htjela izaći. Majić mu je oduzeo štaku, pa su skočili na njega i istukli ga.

– Počeli su me cipelariti. Polomili su mi nosne kosti – prisjetio se.

HOS-ovci su ih potom izvukli iz stana i bacili na pod, a vojna policija nije reagirala nego ih je samo odvela u Loru. Dva dana nakon toga održana je konferencija za novinare koja je odjeknula u Europi, uskoro su došli i novinari iz Švicarske koji su radili reportažu iz Splita. Nakon toga, tvrdi Majić, državi više nije odgovarao takav upad u stanove.

Majić kaže da je u početku bilo samo ‘par nas luđaka iz Komiteta, advokat Mirko Franceschi i Nikola Visković’.

– Franceschi je bio jedini od svih registriranih odvjetnika koji je pristajao braniti te ljude otvoreno. Postojalo je još nekoliko odvjetnika koji su pristajali s pravne strane pomoći, no nisu željeli izlaziti u javnost niti ih braniti na sudu. Profesoru Viskoviću koji je bio zastupnik u Saboru ljudi su dolazili tražiti pomoć, a on se nije ustručavao koristiti svoja poznanstva u Europi kako bi učinio što je mogao. Jednom je dao i honorar koji je dobio od Ferala za pomoć – ispričao je Majić.

Kratko vrijeme i Majić je bio u stranci Dalmatinska akcija koja je programski bila regionalno orijentirana, ali se uslijed nastalih okolnosti bavila i zaštitom ljudskih prava. Osnovana je u jesen 1990., a 1992. njena predsjednica Mira Lorger ušla je u Sabor. Rad stranke prekinut je nikad razjašnjenim podmetanjem bombe u splitske prostorije 1993. godine.

Od 1991. do 1993. u Splitu je zabilježeno 280 slučajeva podmetanja eksploziva i pucnjave. Miniran su i dom Veslačkog kluba Gusar, zgrada Građevinskog instituta, brojni kafići, trgovine i kuće nepodobnih vlasnika. Jedan od onih koji je prvi nastradao, bio je poznati splitski kuhar i ugostitelj Miro Bogdanović, koji se također bio pridružio Dalmatinskoj akciji. Premda rođen u Splitu, ‘krimen’ mu je bila očeva srpska nacionalnost, pa su njegovi objekti bili više puta minirani, a on premlaćivan.

‘Svatko tko je bio ugledan je bio na odstrelu. Pogotovo tko je imao kriva krvna zrnca’, posvjedočio je danas pokojni Bogdanović u intervjuu koji je dao u okviru projekta ‘Osobna sjećanja’ udruge Documenta. Prva meta bio je njegov restoran Stefanel. ‘Tu su se izredali svi od ove solinske ustaške bojne, pa do ne znam kojega prvoborca. Svi su dolazili doli. Milijun puta su mi uperili pištolj. Milijun puta sam morao dokazivati da nisam Srbin, da nisam neprijatelj… Svaka budala u ovom gradu ima veća prava nego ti. Na osnovu svoga hrvatstva je imao pravo da te maltretira, da tlači’.

Oko Dalmatinske akcije okupili su se ljudi iz svih područja Dalmacije, pretežno iz nižeg srednjeg sloja, priča Mira Lorger. Poznatih intelektualaca je nažalost bilo malo, štoviše, javno su se distancirali od te stranke lijeve orijentacije koja je brzo shvatila da je problem zaštite manjina, preciznije srpske manjine, ono čime se zapravo u tom trenu treba baviti.

– Znali smo u kakvim uvjetima radimo i da smo odabrali težak put. Vladajuća stranka nas je odmah prepoznala! Progoni i medijska blokada, blaćenje i sotoniziranje pratili su nas od samog početka. Na vlastitim smo leđima učili da zaista ‘ljudski rod ne mrzi toliko one koji čine zlo, ni samo zlo, koliko onoga tko imenuje zlo’. Pa smo na toj i takvoj politici ipak uspjeli zadobiti 16 posto glasova Dalmacije – kaže Lorger.

Koncem rujna 1993. razorene su prostorije Dalmatinske akcije, ali su za to optuženi sami članovi stranke. Kao teroristima, bila im je zapriječena kazna od tri do 15 godina zatvora. Među uhapšenima su bili njen suprug i Miro Bogdanović. Suđenje je završilo 1996. oslobađajućom presudom, tri godine kasnije svi su i pravomoćno oslobođeni.

– Međutim, isključeni smo iz javnog i političkog života, ostali bez posla, izbačeni iz stanova. Nitko nikada u državnim strukturama nije odgovarao za tu farsu od postupka, a nije se ‘proslavila’ ni takozvana ljevica – kaže Mira Lorger.

Na pitanje kako danas gleda na Split, gdje u ulici u kojoj se dogodio najveći broj deložacija danas stoji spomenik IX. bojni HOS-a, čiji su pripadnici upadali u stanove, a ispred Lore, gdje su ljudi mučeni i ubijani, stoji spomenik 72. bojni Vojne policije, čiji su pripadnici osuđeni za ta djela, Mira Lorger kaže:

– Zaobilazim te dijelove grada, ni emocionalno ni fizički ih nisam u stanju podnijeti. A poštenih i hrabrih ljudi, onih koji su smatrali i smatraju da je obaveza većinskog naroda zaštititi pripadnike manjina, bilo je mnogo.

1/3