Dragan Živadinov voli za sebe reći da ima dva života i jednu smrt – koju je već izrežirao. Prvi je obilježen prakticiranjem retrogardizma u teatru, a drugi – aktualni – razvijanjem koncepata i procesa postgravitacijske umjetnosti. Kad nam je 1991. na petosatnoj noćnoj press konferenciji u zagrebačkoj Galeriji suvremene umjetnosti detaljno najavio svoju 50-godišnju predstavu "Noordung:: 1995-1945", priznajem, nisam se vidjela kako za tri i pol decenije doista izvještavam za novine o trećoj reprizi. I sam je Živadinov u međuvremenu mnogo puta izjavio da u tom času, kao ni godinama kasnije, nije imao nikakve materijalne osnove na kojima bi se mogao nadati realizaciji svog plana. Zato ga je odmah, pošteno, i nazvao – mitom. A taj mit u ponešto skraćenoj verziji glasi otprilike ovako: premijera će se održati 20. aprila 1995. u Ljubljani, s početkom u 22 sata. U njoj će sudjelovati osam glumaca i osam glumica (taj broj, doduše, u nekim verzijama varira). 20. aprila 2005. bit će prva repriza – u isto vrijeme, na istom mjestu, s istim glumcima. Reprize će se nizati točno svakih deset godina, peta će biti i posljednja. Kad netko od glumaca umre, njihova tijela bit će zamijenjena simbolom, a njihove verbalne dionice, u identičnom trajanju, melodijom (za glumicu) ili ritmom (za glumca). Ubrzo će u mit kao sinonimi za simbole ući sofisticiraniji pojmovi: tehno apstrakt, umbot, mehatron. U svakom slučaju, do 20. aprila 2045. svi će glumci biti mrtvi, živ će biti još samo Živadinov, koji će nakon te zadnje izvedbe njihove supstitute instalirati kao satelite 36.000 kilometara daleko Zemlje, u ekvatorijalnoj orbiti – u koju će se 2. maja 2045. baciti pa tako i sam umrijeti.
Projekt je posvećen Hermanu Potočniku Noordungu, slovenskom inženjeru rođenom u Puli, jednom od pionira astronautike, autoru knjige "Problem vožnje svemirom" (1929.), čije su ideje o naseljavanju svemira navodno inspirirale Kubricka na snimanje "Odiseje". Mitologiziranu priču o Noordungu – kao i brojne njene mitski rizomatske okrajke koji zahvaćaju kozmonautiku i svemirska prostranstva, ali podjednako fizičke i duhovne iteracije ljudskog u zemaljskom svijetu, poput umjetnosti, znanosti, filozofije, religije, politike – Živadinov prepričava decenijama između repriza, u formi izvedbenih predavanja koje naziva informansima. U tim prilikama nas primarno obavještava o razvoju koncepata postgravitacijske umjetnosti, odnosno o procesima kulturalizacije svemira i kozmifikacije umjetnosti, na kojima radi sa svojim najužim timom – scenografkinjom, kostimografkinjom, dizajnericom umbota te dramaturginjom prostora Dunjom Zupančič i dizajnerom digitalnih konstrukcija Mihom Turšičem. Naravno, uvijek nam ponovi i mit o 50-godišnjoj predstavi koja je de facto teatarska materijalizacija postgravitacijske umjetnosti.
Sama predstava nastala je prema dramskom tekstu "Ljubav i država" zagrebačkog pisca Vladimira Stojsavljevića Vakija. Riječ je o središnjem dijelu "Elizabetinske trilogije", pisane 1980-ih, a ukoričene tek 2007., u kojoj autor kroz prizmu konstruiranih biografija Marlowea, Shakespearea i Jonsona tematizira odnos vlasti i umjetnika, tj. države i teatra – unutar turbulentnih stotinjak godina (kazališne) povijesti u Engleskoj, uoči i nakon 1642., kad puritanski parlament zatvara javna kazališta u Londonu te zabranjuje glumačku profesiju i ljubav prema kazalištu. Živadinova je Vakijev tekst zaintrigirao dok je još bio u rukopisu, a on sam u retrogardističkom životu, jer prikazuje kako se ljubav i država sastaju u kompleksnom trokutu s umjetnicima i kakvi god se odnosi tu generirali, umjetnost ih sve nadživi. Kad se razgrnu koncepti, mitovi i podaci, to otprilike i jest glavni smisao njegovog 50-godišnjeg teatarskog projektila.
"Artoovac, lijevi anarhist, euroforik izgrađen na helenizmu, judaizmu, kršćanstvu i antifašizmu", kako se sam deklarira, ima sreću da ga realnost sustiže, odnosno za sada surađuje s njegovom mitotvornom projekcijom budućnosti. Verzije i realizacije mita diskretno variraju i adaptiraju se u datim okolnostima, ali s kursa se ne skreće. Premijera je 20. aprila 1995. bila u Ljubljani. Zahvaljujući novim poznanstvima s akterima svemirskih programa, prva repriza 2005. odigrana je u Kozmonautskom centru Jurija Gagarina pored Moskve – u modelu Međunarodne svemirske stanice. Do druge reprize 2015. Živadinov je sa svojim timom u Vitanju pored Celja uspio izgraditi Kulturni centar evropskih svemirskih tehnologija (KSEVT). Iako je zbog financijsko-administrativnih razloga i konceptualno-političkih razlika u međuvremenu odande izmješten, ipak je na istoj lokaciji uspio uglaviti treću reprizu. Ovog aprila, svemir mu je u režiju ubacio i svekršćanski Uskrs. Za jednog radikalnog ateista i okorjelog enciklopedista – duhoviti dobitak.
E, sad, što smo vidjeli u trećoj iteraciji? U suštini isto što i na premijeri, a opet dosta drugačije. Naime, na putu prema svom kraju u čistoj apstrakciji, 50-godišnja predstava kontinuirano radi na redukciji – teksta, tijela, prostora, vremena... Plan reduciranja ispisan je i u programskom letku. Unazad deset godina radilo se na tome da "prisutnost glumaca postane sve više i više informatizirana, ekranizirana i znakovna", u istom smjeru ide i u idućih deset. U zadnjoj dekadi "predstava prelazi u autonomni, emancipirani, strojno vođeni sistem", a 2045. "izvodi se bez neposredne ljudske prisutnosti" i "postaje algoritamski ritual". Ili, zaključno, povratak korijenima, krug se zatvara: "Ljudsko, reducirano je na informacije, na genetski podatkovni tok (data-dada) djeluje kao autoimuna reakcija avangarde."
Jak emotivni naboj, kako na sceni, tako i u publici, proizveo je i zadnji prizor – kad u predstavu, uz pomoć kolega, u kolicima ulazi već više godina bolesni Marko Mlačnik te u ulozi Shakespearea, s vidnim i čujnim naporom, izgovara završnu repliku predstave: "Želim probuditi nadu da će svijet biti drugačiji"
U odnosu na prije deset godina, u postavi je još jedna glumica manje. Tada je najdirljiviji moment predstave bila izvedba mehatrona koji je, u gotovo prirodnoj veličini, zamijenio Milenu Grm (preminulu 2011.), dok je muški pjevački zbor Domen izvodio njezinu glasovnu ljubavnu pjesmu iz Rezije "Lepa moja Rožica". Ove godine je afektivna tenzija kulminirala u sceni u kojoj kraljica Elizabeta I., u izvedbi Maruše Oblak – nakon monologa u kojem je napala Shakespearea i glumce jer se ne klanjaju državi kako ona misli da bi trebali – ipak zanijemi na plesnu izvedbu personalizirano dizajniranih dronova, odnosno Milene Grm i Ive Zupančič (preminule 2017.), kako ih je u njihovoj posthumnoj i postgravitacijskoj iteraciji za ovaj put zamislila Dunja Zupančič. Jak emotivni naboj, kako na sceni, tako i u publici, proizveo je i zadnji prizor – kad u predstavu, uz pomoć kolega, u kolicima ulazi već više godina bolesni Marko Mlačnik te u ulozi Shakespearea, s vidnim i čujnim naporom, izgovara završnu repliku predstave: "Želim probuditi nadu da će svijet biti drugačiji."
Osim što funkcionira kao konceptualna bomba, "Projektil Noordung" je i oda ljudskoj krhkosti, smrtnosti i prolaznosti. A kad je o tome riječ, važno je spomenuti predstavu "Biokozmizem:: izreka", s kraja 2019., koju je Živadinov režirao i izveo skupa s teško bolesnim Markom Breceljom i već ozbiljno načetim Mlačnikom. Brecelju u čast zapjevalo se i sad u Vitanju, uz pomoć lokalnog vokalnog sastava, a u sklopu ritualizirane ceremonije ulaska na izvedbu treće iteracije i nakon nje.
Živadinovu je, naime, od supstituiranja izvođača (umbotima kao antidotom za neumitno), možda još i važnije supstituiranje sjećanja na njih, jer uvjeren je da "bez sjećanja, nema civilizacije". No važno mu je i zajedništvo za života. Zato je i osmislio, kao podžanr informansa, povremene javne obrede s glumcima 50-godišnje predstave, koji služe tome da se u desetogodišnjim pauzama održi kontinuitet bivanja skupa, a s obzirom na to da je uvijek moguće da između dvije reprize netko umre, svaki takav susret je potencijalno i obred rastanka. Najpoznatiji među njima izveden je 15. prosinca 1999. u paraboličnom avionu Iljušin-76 MDK, na visini od 9.000 metara. Pod naslovom "Gravitacija nič / Biomehanika Noordung", u povijest je ubilježen kao prva cjelovita teatarska predstava izvedena u bestežinskom stanju.
I za kraj, vratimo se na mit. Ako ste se pitali zašto baš 20. april: zato što je tad rođen Hitler, a ideja je bila da se odstrani mrlja s tog datuma i da je se zamijeni drugim važnim događajem. A zašto 2. maj? Kao svojevrsni protest protiv ukidanja 2. maja – koji je u Jugoslaviji bio neradni dan, nakon Praznika rada. Projektantovim riječima: "Prvi maj je bio za slavljenje, a drugi za praznovanje, uživanje u praznini."
