"Futbolín je izumio Finisterre i nemoj da ti itko kaže drugačije", skoro pa prijeteći mi veli prijateljica iz Madrida. Ne voli igrati stolni nogomet, ali voli dobru priču. Pa pređimo odmah na priču! Alejandro Campos Ramírez rodio se 1919. "na kraju svijeta" u Fisterri, na stjenovitoj galicijskoj "obali smrti". Odrastao je na svjetioniku, u familiji radio-telegrafista, s devetero braće i sestara. Kasnije je, daleko od zavičaja, prezime promijenio u Finisterre.
Otišao je prvo od kuće u Madrid kao tinejdžer, s 15 godina. Školovao se i radio razne poslove, bio bauštelac i plesač. Posebno ga je zanimala poezija, u slobodno je vrijeme uređivao i na madridskim ulicama prodavao književni časopis "Paso a la Juventud" ("Korak do mladosti"). Kuća u kojoj je živio bombardirana je 1936. kad su Francove fašističke snage napale Madrid. Finisterre je ozlijeđen izvučen iz ruševina, a kasnije se oporavljao u Barceloni. Tijekom liječenja je vidio mnogo djece, ali i odraslih drugova koji se radi ozljeda nisu mogli baviti sportom. Sinula mu je ideja i dao se u izradu prvog stola za stolni nogomet, od borovine i čeličnih šipki. Pronašao je stolara koji mu je pomogao konstruirati stol i izrezbariti figure. I ranije su postojale neke verzije stolnog nogometa u drugim zemljama, ali Finisterreov futbolín prvi je uveo realistične figure kojima se i danas igra (ili roštilja, ako ste jedna od tih) po čitavom svijetu.
Na nagovor prijatelja patentirao je stolni nogomet u Barceloni 1937., a uz njega i pedalu koja muzičarima omogućuje da pokretom noge okreću stranice partitura. Ubrzo nakon toga bio je primoran pobjeći u Francusku, a zatim je četiri godine proveo u zatvoru u Maroku prije nego što se otisnuo preko Atlantskog oceana. Živio je u Meksiku i Gvatemali, koje su tada bile među rijetkim zemljama svijeta koje su priznale Republiku kao legitimnu španjolsku vladu.
U Meksiku je objavio više od 200 knjiga latinoameričke publicistike i poezije te djela španjolskih prognanika, osobito Galicijana. Trudio se oko djela koja su komercijalni izdavači izbjegavali, a posebno se zalagao za objavljivanje poezije pjesnika Leóna Felipea koji je postao simbol španjolskog egzila. U tom mu je periodu kapnulo i nešto para od stolnog nogometa, a imao je priliku svoj izum testirati i s Che Guevarom ("imamo sličan stil igranja", jedino je što je o tome kazao).
Dok je živio u Gvatemali, u zemlju je iz Meksika prenosio povjerljive dokumente republikanaca. Nakon vojnog udara 1954. oteli su ga Francovi agenti i utrpali u avion za Madrid. U avionu je otišao na WC, zamotao komad sapuna u papir i izašao uz povike "ja sam španjolski izbjeglica" i prijetnje da će raznijeti avion. Avion je prisilno sletio u Panamu, a Finisterre ponovno bio na slobodi. U Španjolsku se vratio tek nakon Francove smrti. Zadnja je desetljeća života (umro je 2007.) ondje proveo baveći se Felipeovom pjesničkom ostavštinom. Pisao je eseje o njegovoj poeziji, nagovarao izdavače da tiskaju njegove zbirke, predao sve što je imao vezano uz njegov rad Felipeovom rodnom gradu Zamori.
Gradsko vijeće 2003. je obećalo otvoriti muzej posvećen Felipeu. Obećano se nije ostvarilo pa se Finisterre preselio u Zamoru i tamo vodio posljednju bitku, prosvjedovao jer poezija koja je sačuvala antifašističku misao propada u vlažnim kutijama. Više od (stolnog) nogometa, bilo mu je važno da opstanu pjesme otpora. Pjesme koje se i danas šire pamte u Južnoj Americi negoli u Španjolskoj, i kojih je sedam u bilježnici imao i Che Guevara kada su ga zarobili. Sličan stil igranja, bit će da je do toga.
Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma
