Kada smo prošle godine, nekoliko dana prije božićnih blagdana, posjetili kontejnersko naselje u Petrinji, nitko od stanovnika tog privremenog naselja nije odbio razgovor za novine: uvjereni kako je to njihov posljednji Božić u kontejneru, sugovornici su nam potanko objašnjavali kako provode dane u druženju i međusobnom pomaganju, očekujući proljeće ili, u najgorem slučaju, jesen – kada su se namjeravali vratiti svojim, obnovljenim kućama.
Posjetivši ih ovih dana, kad su već dobrano zagazili u treću zimu svojih muka i nedaća, primjećujemo već na prvu da se njihov odnos prema novinarima duboko promijenio. Svega je njih troje pristalo na šturi razgovor, a samo je Milja Slijepčević dopustila da objavimo njezino ime i prezime.
- Razgovarat ću s vama samo zato što vas otprije poznajem. Prije nekoliko godina pisali ste o bespravno podignutoj crkvi usred mog dvorišta u Gornjoj Bačugi, iako ni tada od toga nije bilo neke vajde. Nakraju je taj objekt srušio potres, a mi od Sisačke županije nikada nismo uspjeli dobiti naknadu zbog uzurpacije našeg zemljišta. Tako mislim da ni sada neće biti koristi od vašeg pisanja. Lani je ovdje, u "privremenom" naselju, umro moj suprug Stevan, više jednostavno nije mogao izdržati veliku nevolju koja nas je snašla. Stoga sam našu kuću u Bačugi nedavno sama obišla: stoji jednako kao i onog dana, sva ispucana i naherena. Sad znam da ni ja neću doživjeti povratak. Kuću još nisu ni počeli rušiti, a kamoli podizati novu. Slobodno zapišite da ništa od toga neće biti, nema ničeg od obnove – ne krije Mira posvemašnji gubitak nade da će se doskora opet naći pod svojim krovom. Dok obilazimo naselje, jedna nam sredovječna žena u prolazu dobacuje.
Od obnove ništa – Mira Slijepčević (Foto: Vladimir Jurišić)
- Džaba se ovuda šuljate, nitko vam ništa neće reći. Ljuti smo na sve, pa i na vas novinare. Svi dođu i odu, a od toga nikakve koristi – kaže nam, uspješno izbjegavši svaki nastavak komunikacije. Nestaje iza prvog ugla, a mi čujemo tek poruku promršenu kroz zube već stisnute od hladnoće, 'pitajte bolje Plenkovića i Milanovića'. Nailazi i muškaraca s novinama u ruci.
- Ja vam neću ništa reći, jer mi je već svega dosta, a mogao bih imati i neprilika ako razgovaramo, kaže. Uspijevamo ga nekako uvjeriti da mu nećemo objaviti ni ime ni fotografiju.
- Ne bih volio da ljudi koji upravljaju ovim naseljem nešto krivo shvate. Oni se zaista trude olakšati nam život na svaki mogući način i jako smo im na tome zahvalni. Ali ovo ovdje nije naš dom: čekamo obnovu svojih kuća iz dana u dan, no nada je sve manja i manja. Obnova ide presporo, iako ovamo dolaze ministri i visoki dužnosnici, tajnici i župani, gradonačelnici i načelnici. Obilaze naselje poput izložbenog prostora ili zoološkog vrta, kažu riječ-dvije, pa odu. O tim posjetima vi novinari pišete nadugačko i naširoko, a mi tu ulazimo u već treću zimu – kaže nam, pa okrene leđa i nestane u jednom od kontejnera.
Voditelja petrinjskoga kontejnerskog naselja Pavla Kardaša nije bilo teško pronaći. U njemu je gotovo cijeloga dana, jer se o tehničkom održavanju tih privremenih objekata mora brinuti do najsitnijih detalja.
- Ovdje je u ovome trenutku oko 170 stanovnika. Neki su s vremenom otišli rodbini ili prijateljima, neki pak odselili u druge gradove. Ima i onih koji su umrli ovdje. Sigurno je samo jedno: nitko još nije otišao odavde u svoju obnovljenu kuću - kaže za početak.
Sa svinjama u štali – Stevo Vilić (Foto: Vladimir Jurišić)
- Ulazimo, evo, već u treću zimu od potresa. Trudimo se da stanovnici kontejnera što lakše podnesu boravak u ovom naselju, pa posebnu pozornost posvećujemo održavanju uređaja za hlađenje i grijanje objekata. Do sada, nasreću, s time nije bilo problema. No, ne možemo riješiti problem s vlagom za kišnih dana, jer para kondenzira i nakuplja se u unutrašnjosti kontejnera. To, doduše, prestane s prestankom padavina. Prije neki dan su nas obišli neki političari, ali neću to komentirati previše, moje je da održavam naselje. No pogledate li koliko je kuća obnovljeno u Zagrebu, bit će vam jasno i sve oko obnove Banije, prisjetite se samo one izreke 'daleko od oka, daleko od srca'. Ipak, još vjerujem da će se stvari pokrenuti. Mislim da puno toga zapinje pri utvrđivanja vlasništva objekata za obnovu - smatra Kardaš. Napuštajući Petrinju, zaustavljamo se u Majskom Trtniku, gdje kraj kontejnera smještenog uz rub ceste zatičemo Stevu Vilića.
- Kuća mi je potpuno devastirana, opasno je u njoj boraviti, no kontejner sam čekao gotovo dva mjeseca; ne pitajte kako smo supruga i ja preživjeli te hladne zimske dane! Nasreću, nismo se teže razboljeli. A što se obnove tiče, zahtjev i svi potrebni papiri već zamalo dvije godine leže u nečijoj ladici, valjda negdje u Glini. Istina, ovog je ljeta svratio do nas neki inženjer, pa nešto mjerkao, zapisivao i otišao. I to je sve od te obnove. U kontejneru nemamo uvjeta za život, u njemu samo prespavamo, a preko dana budemo u pregrađenoj štali: pola meni i ženi, pola svinjama. Postavili smo peć, pa čekamo obnovu. Malo nam smeta svinjski vonj, no sada je svinjokolja, pa ih "selimo" na tavan. Valjda će onda biti bolje. Vidim da ta obnova nikako ne ide, ali se sve ipak nadam da je ovo naš posljednji Božić u štali – zaključuje Stevo.
Precizni podaci o katastrofi
Na internetskim stranicama Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine svakodnevno ažuriraju podatke o obnovi kuća na Baniji: tako se navodi da je petrinjski ured zaprimio 3.433 zahtjeva za obnovom, sisački 1.207, a onaj u Glini 860. Isto tako, potanko se navode brojevi i informacije o nekonstrukcijskim obnovama i samoobnovljenim kućama, kućama koje se obnavljaju konstrukcijski i onima koje su uklonjene. No onima koji već treću godinu čekaju ponovno useljenje u svoj dom pažnju privlači tek jedan jedini podatak, onaj da je na Baniji do danas nakon potresa podignuto svega šest – 6, da ne bude zabune! – šest novih kuća. Nažalost, ostali vrlo precizni i prilično sistematizirani internetski podaci Vladinih tijela i ureda od slabe su koristi postradalima.
