>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Elitna kolumna

Neznana političarka je moje izvannacionalno pisanje o antičkim pjesnicima, o ticama i ribama, o vulkanima i alpinistima koje je, da mi prosti, razumljivo hrvatskom čitateljstvu, pa bogme zanimljivo čak i hrvatskom izdavaštvu, proglasila elitnim. Njoj je elitno ono što nije kroatocentrirano, pa joj je nepotrebno

Sretnem, u centru Zagreba, prijatelja, pjesnika M. Nisam ga sreo sam, sa mnom je bila i Sanja, drugarica moja životna, ovo napominjem za slučaj da neko posumnja u riječ koja me pokrenula da ovo napišem. Kaže, dakle, pjesnik M, kako je nedavno sreo jednu političarku (ime mi nije htio reći, jedino je kazao da je ljevičarka) i s njome je, riječ po riječ, došao na temu list Novosti, pa mu je ta političarka rekla da ona ne bi objavljivala one tekstove u rubrici Maksimir i Mirogoj. Jer su joj, rekla je, previše elitni.

Taj pridjev elitni razlog je što ovako odgovaram na primjedbu nepoznate počiniteljice ljevičarke. Za čitanje mojih tekstova ne treba elitno obrazovanje. Tamo gdje navedem poneku pjesmicu na grčkom ili na latinskom ili na ruskom, u pravilu navedem i prevod, te čitalac ne mora znati jezik originala. Moji tekstovi nemaju fusnota, nemaju ni bibliografije. Moj tekst razumije čitalac koji zna čitati, ne treba mu da je za to morao studirati hermeneutiku ili semasiologiju. Ovo mogu izreći, jer mi i pisma i poruke čitalaca koje sam dobio za četiri godine postojanja ove kolumne to potvrđuju. I usmene poruke ljudi koje sretnem ili čujem preko telefona. Tamara Opačić, urednica web-portala ovoga lista, velikodušno mi je nekoliko mjeseci slala brojke o čitanosti mojih tekstova, ove se kreću u prosjeku između tri i pet hiljada za online izdanje. Ima preko dvije godine otkako mi je više izdavača ponudilo da tekstove iz ove kolumne priredim u knjigu, a jedan mi je predložio da ih objavimo u dva toma. Da u jednom tomu budu maksimirski, a u drugom mirogojski tekstovi. Bez dorada, jedino da pripazim na ponavljanja. Meni to sve govori protiv elitnosti koja je motivirala neznanu političarku da pred pjesnikom M., inače uglednim članom književničkih i akademskih zajednica, o moju tastaturu okači etiketu od koje se, evo, branim.

Primjedaba sam imao na svoje tekstove, nije da nisam. Ali su one bivale između pridjeva neobično i drukčije. Nisam ni od koga čuo da ih zbog toga ne bi trebalo objavljivati. Da je političarka čitala Martijala, možda bi se sjetila kako on odgovara jednom svom kritičaru: moje je da epigrame pišem, a tvoje je da ih preskačeš!

Objašnjenje za političarkinu etiketu nemam, imam slutnju. Političarka ne podnosi kolumne koje izlaze iz okvira nacije. Jer za nacionalnu stvar valja sužavati stvarnost, e da bi bila preglednija i da se ne bi rasplinula. Političarka me, slutim, ne bi označavala elitistom ni kad bih pisao, recimo, o hrvatskoj jezičnoj diktaturi, o nasilju nad riječima, o teroru jezikoslovnih hrvatskih nasilnika. Kad bih sve to uspoređivao sa sličnim slučajevima i primjerima u svijetu, trudio se da to bude lingvistički minuciozno, terminološki obavezano i obvezatno, opet ne bi to zvala elitizmom. Ne bi, jer bih se u tekstu bavio hrvatskom stvarnošću. Kad bih, na primjer, napisao i opisao kako zagrebački električni tramvaj zlostavlja i terorizira putnike tramvaja neprestanim upozorenjima, glupim do nepodnošljivosti: ‘Poštovani putnici, ne zaboravite se registrirati ZET-elektroničkom karticom!’ Ili neodredivo glupav iskaz: ‘Karta je valjana tek ako je registrirana na za to predviđenom uređaju!’ Koji je, i gdje je taj ‘za to predviđeni uređaj’? Ili ono: ‘sljedeća je postaja!’ Volio bih upoznati Hrvata koji svome djetetu kazuje tu rečenicu. Ovako je pamte samo stranci, domaći je ismijavaju. Kad bih napisao kako sam jednom prilikom ponudio 50 kuna vozaču tramvaja broj 5 da isključi taj teror, i kako mi je vozač rekao da ne može, jer ne smije, političarka me ne bi etiketirala za elitnost. Njoj se zahtjev za isključivanjem zvučnog maltretiranja ne bi pričinio elitnim.

Ni kad bih napisao kako je hrvatska lektorska zajednica nasilno promijenila terminologiju svakodnevnog života, sporta i razonode, i kako nikakva otpora tome nasilju nije bilo. Recimo, jugoslavenska reprezentacija je u košarci bila po pet puta prvak svijeta i Evrope, bila i pobjednik Olimpijskih igara, u toj reprezentaciji i veliki i najveći igrači su bili Hrvati. I treneri. Devedesetih godina je jedan od osnovnih košarkaških termina ‘lična greška’ nasilno izbačen iz hrvatskih života i zavedena je ‘osobna pogreška’. Nijedan se od šampiona hrvatskih, bilo trenera bilo igrača, nije pobunio, čak ni osvrnuo na to razbojništvo. Ni Hrvatski košarkaški savez nije pisnuo, ni mastodontski Leksikografski zavod se nije mrdnuo iz svoga slasnog hrkanja u Frankopanskoj ulici. Šutnja je u nacionalizmu najsigurnije sredstvo konformiranja. Oni koji su ličnu grešku (i mnoge druge pojmove) zabranili, lako bi uvjerili svoje poslušnike da su te njihove zamjenbenice hrvatske riječi od praiskona. Političarka me ni pod slučajno ne bi smjestila ni u kakvu elitu ni za ovakvu tvrdnju. Jer bi takvo pisanje njoj potvrđivalo ljevičarsko šuškavo opozicionarstvo, a imala bi i slatkast dokaz da je hrvatsko društvo pluralno.

Ili, kad je, a tome ima podugo, hrvatska jezikoslovna bratija proskribirala riječ zaliv. Šta proskribirala, proglasila ju je srbizmom. A Srbija nema nijednog zaliva, a gdje Hrvatska ima ono što joj jezikoslovna bratija zagrebosredišnjički propisuje kao, molim lijepo, standardnu hrvatsku riječ, zaljev, naime u Istri, Primorju i Dalmaciji, to se ondje zove zaliv. Ali ako kažeš da Hrvatska nema zaljeva, već ima samo zaliva, a da Srbija nema ni zaljeva ni zaliva, onda možeš fasovati optužbu da mrziš sve hrvatsko.

Mogao bih o tome pisati u kolumni iz broja u broj. Izjavljujem pod punom odgovornošću da bolje znam jezik od svakog hrvatskog lektora. Ali neću da pišem. Pisao sam, ali više neću. Jer nema nikakvoga smisla. Stvar je otišla predaleko. Hrvatska jezikoslovna zajednica trampila je slovlje za jezik. Razlikovni rječnik, pravopis, knjiga koja je važnija od ustava, ‘stvaralačko udaljavanje’ hrvatskoga od srpskoga, fakultetske katedre pretvorene u nacionalističke propagandne utvrde. Progon imenica lice i ličnost. Sad je ličnostosobnost. Psihologija osobnosti. Hitnost je žurnost. Privreda je gospodarstvo. Tu i tamo se još drži privredno pravo, uskoro će biti gospodarsko. Džumbus uz tamburu, za koju elitni nacionalistički muzikolozi tvrde, preko radija i preko televizije, kako je tek sa osamostaljenjem hrvatske države doživjela slobodu. A svaka škola je za titovine imala tamburašku sekciju. To se ne kazuje, jer ako kažeš, ne razumiješ ni samobitnost ni kotač povijesti. Zato muzički i muzikološki zavodi, muzičke akademije, muzičari i tamburaši šute.

Kladim se da ta neimenovana političarka ljevičarka ni kolumne Borisa Dežulovića i Viktora Ivančića ne smatra elitnim. A da je ona, nekim čudom, ja, smatrala bi ih elitnima. Dugo bi bilo da to pokazujem, ova je rubrika ograničena ovom stranicom.

Pa opet, dobrohotnog čitaoca molim da bude blag prema meni zato što napismeno odgovaram neznanom nekome. Nelagoda što to činim, slabija je od želje da odgovorim. Odgovarati napismeno, i to javno, na usmene primjedbe drugih, rečenim ne javno, već u četiri oka, svakako nije znak otmjenosti, nije čak ni pristojno.

I tako to. Neznana političarka je moje izvannacionalno pisanje o antičkim pjesnicima, o ticama i ribama, o vulkanima i alpinistima koje je, da mi prosti, razumljivo hrvatskom čitateljstvu, pa bogme zanimljivo čak i hrvatskom izdavaštvu, proglasila elitnim. Njoj je elitno ono što nije kroatocentrirano, pa joj je nepotrebno. A da umije, pa da hoće, da uzme, npr. tjednik Die Zeit (izlazi svakog četvrtka) možda bi se razelitila, kad bi tamo ugledala silu tekstova koji s njemačkom nacijom nemaju nikakve veze, već se bave teorijom fusnote, heraklitovskim nasljeđem, neuropsihijatrijskom praksom po pitanju paranoje ili matematičkim problemima. Slutim kako bi uzdahnula i rekla nešto kao, ah, ali to je Njemačka, njima se tamo može, a nama se ne može, gdje smo mi, a gdje su oni.

1/1