>

novosti logo

Europska unija je, kao Jugoslavija nekad, u stanju permanentne reforme

Dosadašnja povijest EU sugerira da će članice na kraju dogovoriti set krnjih mjera, vjerojatno na tragu povećanja budžeta i formiranja fondova za oporavak, koje će zajamčiti brži oporavak vodećih zemalja uz daljnje produbljivanje jaza prema periferiji, kaže Mislav Žitko, stručnjak za političku ekonomiju

Vođe članica Europske unije do sada su dogovorili financijski paket ‘težak’ 540 milijardi eura za sanaciju štete od pandemije koronavirusa, što neće ni približno biti dovoljno. Razgovara se o iznosima koji dosižu i 1,5 bilijuna eura kako bi se obnovile ekonomije i pokrenula konjuktura. Međutim, oko pitanja euroobveznica – koje bi značile zajedničku garanciju za dugove svih država – izbili su isti sukobi između ‘sjevernih’ i ‘južnih’ država kao i u slučaju dužničke krize prije deset godina. Vlade zemalja koje provode fiskalnu disciplinu – poput Njemačke, Švedske, Austrije ili Nizozemske - im se odupiru, iz – kako tvrde – straha da će euroobveznice dovesti do transfera novca sa sjevera na jug, dok visoko zadužene ‘rastrošne’ južne zemlje ističu da sjeverne industrijske sile vuku velike koristi od postojanja zajedničkog tržišta i valute. Uvođenje euroobveznica prije nekoliko tjedana zajedno je zatražilo devet zemalja eurozone, predvođene Italijom, Španjolskom te Francuskom, koje ukupno imaju više od 200 milijuna stanovnika.

Umjesto euroobveznica, predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen predlaže plan po kojem bi se Komisija zaduživala na financijskim tržištima, za što bi garantirale sve članice Unije. Tako prikupljen novac išao bi u fond za obnovu, iz kojeg bi se dodjeljivao pogođenim članicama. Međutim, kao i oko euroobveznica, izbio je sukob oko toga da li bi se taj novac dodjeljivao u obliku zajmova – što žele ‘štedljive’ zemlje – ili bi se radilo o bespovratnim sredstvima, što zastupaju južne države. O strukturnim razlozima koji stoje u pozadini sukoba članica EU-a Novosti razgovaraju s Mislavom Žitkom, stručnjakom za političku ekonomiju sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta.

Dosadašnji pregovori koji su, usput rečeno, još u tijeku, pokazuju da Unija nema srednje rješenje, dakle nešto između euroboveznica i Europskog stabilizacijskog mehanizma

Kako komentirate ovaj sukob u odnosu na različiti ekonomski položaj pojedinih zemalja – i navedena dva ‘bloka’ - unutar Unije?

Riječ je, očito, o istom skupu problema s kojima se EU susrela tokom Velike recesije koja je počela 2008., a koji su postali vidljivi u zaoštrenom obliku za vrijeme takozvane ‘grčke krize‘. Ideja izdavanja koronaobveznica je u stvari ista kao i prijedlog izdavanja euroobveznica prije pet, odnosno deset godina. To je jedna te ista stvar, što znači da su razlozi zbog kojih su koronaobveznice neprihvatljive za vodeće zemlje Unije isti oni zbog kojih su euroobveznice odbijene. Jednostavno, u EU nema preuzimanja dugova, Unija je izgrađena na način koji preuzimanje dugova čini prilično nevjerojatnim i u ekonomskom i u političkom smislu. Izdavanje euroobveznica nema smisla ako te obveznice neće imati najviši investicijski rejting, što znači da iza njih mora stajati fiskalni autoritet Europske unije, a to traži konkretne dogovore i aranžmane koji čak i površnom promatraču tromih i konfliktnih procesa izgledaju kao politička fantastika. Dosadašnji pregovori koji su, usput rečeno, još u tijeku, pokazuju da Unija nema srednje rješenje, dakle nešto između euroboveznica koje su neprihvatljive zemljama jezgre i Europskog stabilizacijskog mehanizma (ESM) koji zemlje periferije, ne bez razloga, doživljavaju kao političko poniženje, napad na nacionalni suverenitet i tako dalje. Iako su predviđanja nezahvalna, dosadašnja povijest Unije sugerira da će članice na kraju dogovoriti set krnjih mjera, vjerojatno na tragu povećanja budžeta i formiranja fondova za oporavak, koje će zajamčiti brži oporavak vodećih zemalja uz daljnje produbljivanje jaza prema periferiji, a to znači povećanje izgleda za novu krizu eurozone.

Europske elite zasad ne znaju ni kako ublažiti ključne probleme u financijskoj i ekonomskoj strukturi

Zajednička valuta ne samo da nije dovela do ekonomskog izjednačavanja europskih država, nego je u određenom smislu – kao što objašnjava Politico – još više zaoštrila podjele na štetu pojedinih zemalja: prije uvođenja eura, talijanski BDP po glavi stanovnika bio je 1000 eura viši od prosjeka Unije. Danas je 4000 eura niži, i to unatoč – nasuprot raširenoj percepciji – politici štednje u Rimu. Što je osnovni problem u financijskoj i ekonomskoj arhitekturi EU?

Temeljni problem, s obzirom na prethodnu epizodu krize, dobro je poznat. Najjednostavnije rečeno, države koje čine EU su različite po privrednoj strukturi i konkurentnosti. Usprkos tome, one su razvojem Unije ujedinjene ili zatočene, zavisi s koje strane gledamo, unutar jednog fiskalnog, a zatim, kroz formiranje eurozone, i monetarnog okvira. Zemlje periferije se - najkraće rečeno - ne mogu ekonomski natjecati sa zemljama centra jer strukturu privrede nije moguće promijeniti u kratkom roku, a uobičajena sredstva prilagodbe nisu više na raspolaganju. Dapače, nakon prethodne krize ono što se prije pojavljivalo kao ideologija fiskalnog konzervativizma, postupno je institucionalizirano, dakle takozvane mjere štednje kojima se treba postići fiskalna konsolidacija su postepeno institucionalizirane. Iako je dosta pažnje dano problemu javnog duga, u godinama koje su prethodile krizi za mnoge zemlje problem je bio rast privatnog duga, odnosno zaduženost ne-financijskih poduzeća i kućanstava. Međutim, u mainstream medijima, tada kao i danas, stvari se uglavnom predstavljaju na način da se uzroci problema smještaju u domenu javnih financija ili populističkih raspoloženih vlada jer je na taj način lakše preskočiti činjenicu da sama konstrukcija Unije uvjetuje neravnoteže koje se povratno pokazuju kao politički sukob. Italija je dobar primjer zemlje koja je provodila mjere štednje, ali nije mogla značajnije smanjiti omjer duga i BDP-a upravo zbog slabog rasta, te je veoma izgledno da će taj omjer koji je trenutno negdje oko 135% značajno rasti, a s njime i izgledi, da se vratimo na prethodno pitanje, za novu krizu eurozone. Pri tome je zanimljivo koliko je ideologija europejstva snažna, da se čak i u lijevim krugovima teško priznaje da je disfunkcionalnost Europske unije mnogo dublja od takozvanog demokratskog deficita, iako tekući događaji to gotovo svakodnevno sugeriraju.

Kako bi se problemi u financijskoj i ekonomskoj strukturi EU-a mogli prevladati – možda uvođenjem potpune ekonomske, fiskalne i transferne unije – i što bi to u praksi značilo?

Europske elite zasad ne znaju ni kako ublažiti ključne probleme u financijskoj i ekonomskoj strukturi. Europska unija je, kao Jugoslavija nekoć, u stanju permanentne reforme, problem je međutim što su gotovo sve reforme dosad išle u krivom smjeru, gledano kroz prizmu radničkih prava i demokratskih načela. Taj je razgovor jako teško voditi, osobito u zemljama kao što je Hrvatska gdje ideologija europskih integracija predstavlja konsenzus vodećih političkih stranaka i organizacija već više od dvadeset godina. Međutim, kapaciteti zemalja periferije, to jest zemalja poput Španjolske, Italije ili Grčke nisu beskonačni, tako da je izglednije da će budućnost EU-a pokazati tijek krize, prije nego li bilo kakva osmišljena reforma.

1/1