>

novosti logo

Društvo Društvo

Faktori iz šoping-centra

Mnogi najavljuju teške dane u kojima će poslije pandemije trebati vraćati dugove i istodobno oživjeti ekonomiju. Ali kad svi odu u šoping-centar, ekonomija će oživjeti sama od sebe. Pitanje je samo čiji je centar, čija se roba u njemu prodaje i tko zbraja profit

Prvo ću otići u osvetnički šoping! Ta vesela izjava jedne mlade Kineskinje, koja je obišla televizijske ekrane širom svijeta, spektakularno je obilježila ukidanje svih ograničenja u Wuhanu. Istovremeno, ona je prizemljila pitanje kojim se bave brojni intelektualci širom svijeta. Kako će se živjeti kad pandemija prestane i kakvo će biti društvo sutrašnjice? Odgovor je jednostavan. Ljudi će se truditi da se osvete za sve patnje i odricanja i to tako što će živjeti kao prije. Otići će u šoping-centar, koji je konačno opet otvoren. Umjesto dubinske promjene ponašanja, do koje će navodno dovesti bolno suočavanje s posljedicama kapitalističkog egoizma, i političari će nastaviti po starom. Njihovi postupci slijedit će interese a ne ideale, a interesi se uvijek definiraju kao nacionalni. Pritom je političku naciju (nacionalnu državu) formirao kapital u svom interesu. Metaforički rečeno, i oni će otići u šoping-centar.

Mnogi, također, najavljuju teške dane u kojima će poslije pandemije trebati vraćati dugove i istodobno oživjeti ekonomiju. Ali kad svi idu u šoping-centar, ekonomija oživljava sama od sebe. Pitanje je samo čiji je centar, čija se roba u njemu prodaje i tko zbraja profit. Zar netko misli da poslije pandemije to neće biti važno? Neki naivci na primjer sada tvrde da je kod nas zaustavljena privatizacija zdravstva i da je javno zdravstvo definitivno pobijedilo. S ponovnim otvaranjem šoping-centara i tu će se, međutim, sve vratiti na staro.

Europa je u prošlom stoljeću iskusila dva modela obnove poslije ekonomskih potresa do kakvog bi mogla dovesti i pandemija koronavirusa. Prvi poslije najveće kataklizme koja ju je zahvatila, dva uzastopna svjetska rata, i drugi nakon urušavanja sovjetskog bloka. Interes koji je stajao iza prvog bio je suzbijanje komunizma, a drugi je motivirala podjela plijena nakon propasti komunizma. Prvi se nazivao Maršalov plan, po američkom generalu i ministru vanjskih poslova (državnom sekretaru) Georgeu Marshallu, a drugi jednostavno – tranzicija. Razlika među njima bila je suštinska.

Maršalov plan imao je za cilj obnovu razrušene Europe, točnije onog njezinog dijela koji je ostao sa zapadne strane željezne zavjese. Plan se, doduše, nudio i SSSR-u, kao i njegovim satelitima, ali uz kontrolu provedbe koja je za njih bila neprihvatljiva. Tada, godine 1947., među njima je bila i Jugoslavija. Četiri desetljeća poslije, u tranziciji, nije se obnavljala ekonomija, već kapitalizam. I tu je postojao plan, koji se zvao Vašingtonski sporazum, jer su svi njegovi tvorci imali adrese u Washingtonu. Bili su to Svjetska banka, Međunarodni monetarni fond i američko ministarstvo financija. Maršalov plan osiguravao je uglavnom novac, ukupno 13 milijardi tadašnjih dolara u četiri godine, počevši od 1947. Koliko je tada vrijedio dolar? Nešto se može zaključiti po tome što su se za jedan dolar dobivale četiri njemačke marke, a jedna VW buba koštala je tisuću dolara. Trošenje novca odobravali su američki kontrolori, jer je očito i tada postajala bojazan da ga domaći političari ne usmjere u neke svoje neproduktivne investicije. Nekad se to nazivalo faraonskim ulaganjima. A razrušenoj Europi trebala su radna mjesta i proizvodnja, a ne neke suvremene piramide. Živjelo se u barakama pa i šatorima, ali obnavljala se industrija. Tako su se stvarale i potražnja i roba. Bio je to prilagođeni kejnzijanski recept, prethodno iskušan u Velikoj depresiji desetak godina ranije. Punih četvrt stoljeća poslije Maršalovog plana Europa je stalno napredovala, a onda su počeli prevladavati neki drugi interesi.

Vašingtonski sporazum nastao je sredinom 1980-ih godina i bio je izvorno namijenjen zemljama Latinske Amerike, koje su se otimale iz stiska američkih (a i europskih) korporacija. Kad je pao Berlinski zid, u njemu je otkriven dokument koji savršeno odgovara novoj situaciji. On nije davao šansu privredi u tranzicijskim zemljama da se okuša i dokaže na tržištu (što su napravili Kinezi), već je tražio brzu privatizaciju svega postojećeg. To je značilo rasprodaju budzašto (odnosno za politički utjecaj) ili prodaju strancima, jer domaći ljudi nisu imali novca. Tražio je, zatim, potpuno otvaranje tržišta jer će se, navodno, domaća privreda samo tako, izložena punoj konkurenciji, podići na svjetsku razinu. I konačno, uvodio je tvrdo budžetsko ograničenje, navodno zato da bi zemlje živjele od svojih realnih prihoda, a privreda imala stabilne uvjete poslovanja. Ispod toga krilo se smanjenje svih socijalnih davanja, posebno za mirovine, zdravstvo i školstvo. Sva ta tri sektora izložena su žestokoj privatizaciji, a beskućnici, pučke kuhinje i socijalna samoposluživanja posljedica su iste politike. Poslije je to nazvano neoliberalnim ekonomskim modelom koji je, kako se tvrdilo, bio najbrži put u zapadno blagostanje o kakvom se godinama sanjalo u tranzicijskim zemljama. To su u prvom trenutku prihvatili i njihovi političari. (Možda je Slovenija jedina iznimka.)

Nije se dugo čekalo na rezultate. Britanski povjesničar Ian Kershaw u svojoj knjizi ‘Do nade i natrag’ piše: ‘Bruto proizvod je prvih godina tranzicije bio u padu u svim postkomunističkim zemljama. Industrijska proizvodnja u Poljskoj smanjila se 1990. i 1991. za trećinu, a bruto proizvod za petinu. Bez posla je 1992. bilo 2,3 milijuna ljudi ili 13,5 posto radno sposobnog stanovništva. (…) Slični procesi bili su na djelu širom istočne i srednje Europe. Od 1989. do 1993. albanska industrijska proizvodnja se smanjila za 77 posto, a rumunjska se samo tijekom 1992. smanjila za 22 posto. U Čehoslovačkoj i Mađarskoj je između 1989. i 1993. opala za trećinu, a usporediv pad doživjele su i baltičke države…’ Nove kapitalističke zemlje su funkcionirale uz veliki rast siromaštva i zapadni novac. Ali za razliku od Maršalovog plana, to nije bio poklon, već krediti koji su se morali otplaćivati. Ankete su pokazivale silno razočarenje stanovništva, dok su autori Vašingtonskog sporazuma mogli trljati ruke. Krupni kapital koji je stajao iza njih osvojio je novo tržište, uništio konkurenciju u tranzicijskim zemljama i stekao plijen koji je po medijevalnoj tradiciji pripadao pobjedniku. Pljačka je bila nemilosrdna i nije bila ograničena samo na tri dana, kao u srednjem vijeku. U Hrvatskoj je bila posebno žestoka jer je zemlja ušla u rat i prije nego što se osamostalila, a nekadašnji samoupravljači kojima je oteta njihova imovina do guše su nahranjeni ljutom nacionalističkom mržnjom. Novi vlastodršci, u sprezi sa stranim kapitalom, grebli su i dno zdjele.

To su odnosi uspostavljeni posljednjom ekonomskom obnovom Europe, a nije ih promijenila ni činjenica da su se pojedine zemlje postupno otimale iz kolonijalnog položaja u koji su bile dovedene. Hrvatska, štreberica neoliberalizma, najsporije, zbog čega je spala na dno EU-a. Nije pandemija donijela mentalitet uzdaj se u se i u svoje kljuse, odnosno svako za sebe. To je škola koju je Europa već dobro naučila, a onda još utvrdila gradivo u krizi godine 2008. Mogu sada filozofi, sociolozi i ini mudraci bajati koliko hoće o tome kako nas je koronavirus naučio zajedništvu i da će svijet poslije pandemije biti drukčiji. Treba samo pričekati da se otvore šoping-centri.

Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
1/1