>

novosti logo

Društvo Društvo

Fašnik protiv fašista

Za razliku od nekih karnevala u Hrvatskoj, s onoga u Mainzu upućene su jasne antidesničarske poruke, prije svega AfD-u: ‘Predstavnike onih koji prosipaju svoje otrovno sjeme nacizma u javnosti treba izbaciti pred vrata parlamenata u kojima im nije mjesto. Dosta! Dosta je bilo!’

‘Demokracija će trijumfirati, a vi ovom zemljom nikada vladati nećete!’ Je li ova jasna, nedvosmislena i odlučna poruka, primjerena nekoj parlamentarnoj raspravi ili nastupu političara kandidata za neku od vodećih funkcija u državi, upućena protukandidatu iz suprotnog tabora u vrijeme predizborne kampanje? Pogrešno! Ta se poruka, upravo takva, od riječi do riječi, mogla čuti na najpoznatijoj karnevalskoj priredbi u Njemačkoj, onoj u gradu Mainzu što se odvija pod naslovom ‘Mainz ostaje Mainz i kada pjeva i kada se smije’ (‘Mainz bleibt Mainz, wie es singt und lacht’). Tu priredbu, zapravo višesatno zasjedanje karnevalskog udruženja, protkano nastupima pojedinaca, glazbenih i plesnih skupina, već više od šezdeset godini izravno prenosi i javna televizija, što znači da poruke tamo izrečene (ili otpjevane) dopiru do daleko većeg broja građana od onih gotovo tisuću što ih se okupi u dvorani Kneževskog dvorca.

Nijemci su, možda će netko reći, pomalo neobični ljudi. Svemu pristupaju krajnje ozbiljno i studiozno, pa tako i karnevalu. Karnevalska udruženja ili komiteti (nazivi variraju od grada do grada, od pokrajine do pokrajine) pripremaju se za tu jednu večer u godini praktički svih dvanaest mjeseci. I izvođači, ali i publika (koja je također kostimirana, pa pripadnici Tuđman-Kolindine garde u svojim ‘povijesnim’, a zapravo operetnim odorama među njima uopće ne bi upadali u oči). Čim je jedan karneval završen, počinju pripreme za idući. Ne samo organizacione. Pripremaju se i govornici koji, naravno, nastupaju kao izmišljeni likovi, i(li) pod maskama. Pa će se tu naći i voditelj vijesti na televiziji, i ministrant iz mjesne crkve, i čistačica iz neke državne ustanove… Svi su njihovi nastupi, odnosno govori (bilo prozni, bilo u stihovima) prilagođeni aktualnostima, onima u Njemačkoj i onima u svijetu. I koliko god da je riječ o karnevalu, nije im jedina svrha da nasmiju jeftinim štosovima (mada redovno sadrže poante što nailaze na gromoglasni aplauz okupljenih i na glazbeni tuš). Ne, svi oni sadrže i poruke, često eminentno političke. A ove je godine u Mainzu niz poruka bio upućen na adresu desničara, točnije Alternative za Njemačku (AfD), stranke radikalne desnice, bliske nacističkim idejama i idealima, otvoreno ksenofobne i antiimigracijski raspoložene. I sve su te poruke bile primane s neskrivenim odobravanjem.

Upravo te antidesničarske poruke upućene s karnevala, poruke što pokazuju da Nijemci znaju biti itekako ozbiljni i kada se smiju, zavrjeđuju pozornost i izvan granica Njemačke. One naime pokazuju da je njemačko društvo (možda i prije političara koji upravljaju državom) shvatilo da treba prestati deklamirati već izlizanu parolu o opasnosti što prijeti demokraciji od ‘radikalne ljevice i desnice’ i da je krajnje vrijeme za okretanje prema jedinoj stvarnoj opasnosti za demokraciju, a to je desni ekstremizam, manifestiran kroz antisemitizam, antiislamizam, suverenističku ideologiju, ukratko kroz ekstremni nacionalizam sveden na parolu: dobar je samo onaj tko je ‘moj’ (dakle pripadnik mojega naroda, kakav bio da bio), svi drugi su (i opet, kakvi bili da bili) manje vrijedni, predodređeni da budu sluge, diskriminirani i segregirani. Nijemci su se kao društvo (svi političari još nisu) otrijeznili, i to definitivno, nakon napada na sinagogu (dvoje mrtvih, a masakr je spriječen samo zahvaljujući masivnim drvenim vratima što su odoljela hicima) i pokolja u gradiću Hanauu (devetero mrtvih). U oba slučaja sve što je otkriveno o počiniteljima nedvojbeno je upućivalo na zaključak da pripadaju ekstremno desnom dijelu populacije koji se hrani idejama poput onih što ih zastupa AfD, stranka-pokret izrasla na podlozi otpora dolasku izbjeglica iz Afrike i s Bliskog i Srednjeg istoka. Tako da se sada, ali tek sada, i organi gonjenja i tajne službe (Služba za zaštitu ustavnog poretka, Savezni kriminalistički ured) okreću desnom ekstremizmu kao realnoj opasnosti za demokraciju u Njemačkoj (dok kršćanski demokrati, iako osuđuju ispade desničara, i dalje ustrajavaju na zabrani bilo kakve suradnje sa strankom Ljevica, samo zato što je proistekla iz nekadašnje vladajuće i jedine partije DDR-a).

Govornici na karnevalu u Mainzu dalekovidniji su, prema svemu sudeći, od (nekih) političara, ali i od pravosudnih vlasti koje nikako da nađu osnovu za zabranu AfD-a, čiji poslanici u međuvremenu sjede u svim pokrajinskim parlamentima, ali i u Bundestagu. S govornice u Mainzu njima je nedvosmisleno poručeno i da im tamo nije mjesto i da – zašute. Citat: ‘Predstavnike onih koji prosipaju svoje otrovno sjeme nacizma u javnosti treba izbaciti pred vrata parlamenata u kojima im nije mjesto. Dosta! Dosta je bilo! Kada bi samo jednom minutom šutnje odali počast svakoj od milijuna žrtava masovnih ubojstava, morali bi šutjeti nekoliko desetljeća.’ I još: ‘Poručimo im: nikada više naša djeca neće za vaše sulude ideje ginuti na svjetskim ratištima, dok ćete vi čučati metrima ispod zemlje u Führerovom bunkeru.’ Ova potonja poruka jasna je aluzija na maloljetnike koje su nacisti mobilizirali i tjerali u smrt u posljednjim mjesecima Drugoga svjetskog rata (odavno izgubljenog!), dok se Hitler sakrivao u podzemnom bunkeru svoje rezidencije (Reichskanzlei) u Berlinu, gdje će i počiniti samoubojstvo. No ona pokazuje još nešto: da su pripadnici i pobornici AfD-a prozvani i prepoznati kao nastavljači i obnovitelji nacizma. I to je posve jasno rečeno. Još jedan citat: ‘Nakon više od 70 godina u Bundestagu sjede opet predstavnici desnih radikala, no – demokratski izabrani, kao što je bio slučaj i s Hitlerom godine 1933., mada su gotovo svi prethodno čitali njegovu knjigu ‘Mein Kampf’. Naknadno, naravno, nitko je nije čitao.’ Drugim riječima: kada je Hitler dolazio na vlast, svi su se pravili kao da im nije jasno s kime imaju posla, a itekako im je bilo jasno. Zato, nemojte se danas ponašati kao da vam nije jasno tko je i što je AfD, da ne biste jednoga dana govorili: ne, nismo mi to tada znali!

Očekivano, desničari se pozivaju na demokraciju (kojoj rade o glavi) pa su uvrijeđeno reagirali zbog toga što su bili isključeni s karnevala u Mainzu, što nitko od njihovih predstavnika nije bio pozvan na karnevalsku večeru, tumačeći to kao (‘opet jednom’) ignoriranje onih gotovo 13 posto Nijemaca koji su im dali svoj glas. No kakvo je njihovo poimanje demokracije najbolje je posvjedočio predstavnik Alternative za Njemačku koji nije odolio napasti, a da odmah ne zaprijeti: ‘Već se veselim prvome slučaju kada će AfD sudjelovati u vladi, pa ćemo odmah inicirati raskidanje ugovora o javnim radiotelevizijskim institucijama, a pojedince iz ZDF-a (drugi program javne televizije) pretvoriti u tužne klaunove.’ Ako nekoga takav izričaj neodoljivo podsjeća na način izražavanja pojedinih ‘uvaženih zastupnika’ u Hrvatskom saboru, nimalo nije pogriješio.

Karnevali u Hrvatskoj nisu se odmaknuli daleko od jeftinih viceva, od izrugivanja karikaturalnim prikazivanjem, mada se i riječki meštar Toni, i samoborska Sraka trude da karnevalske povorke i priredbe pretvore u što atraktivnije turističke manifestacije (što osobito uspijeva Rijeci!), kojima neće nedostajati i poneka politička žaoka. No događalo se da se takve političke žaoke pretvore u manifestacije povampirenog desničarenja (spomenimo samo primjer spaljivanja lutke što je prikazivala tadašnjeg predsjednika Srpskog narodnog vijeća). Ljevica, ukoliko je u Hrvatskoj uopće ima, kao da nema pristupa ovdašnjim karnevalima ili se boji oglasiti na njima, da ne bi bila prozvana kao – ljevica. Jer biti u Hrvatskoj ljevičar, i to istinski ljevičar, još je uvijek grijeh. Hoće li na takvome gledištu išta promijeniti poziv novoizabranog predsjednika da se one koji razmišljaju drugačije prestane zbog toga etiketirati kao one koji nisu domoljubi, to tek ostaje da se vidi.

Inače, Mainz je (još iz onih davnih vremena ‘mraka’) grad prijatelj glavnoga grada Hrvatske. Do toga se prijateljstva u vrijeme socijalizma naglašeno držalo. Sada, reklo bi se, manje. No možda bi bilo dobro u Zagrebu pročitati jedan njemački komentar karnevala u Mainzu i nešto iz toga naučiti. Evo citata: ‘Ako izuzmemo činjenicu da je karneval u Mainzu oduvijek bio političniji od onoga u drugim gradovima, taj karneval je odraz trenutnog duha vremena. U doba kada čovjek ima osjećaj kao da cijelim svijetom vladaju luđaci, bitno je stvari postaviti na mjesto koje im pripada. A ima li tu išta boljega od tvrdih predavanja iz Mainza koja su znatno više od samo guranja prsta u rane.’

Karneval na kojemu će netko bespoštedno gurnuti prst u otvorene rane hrvatskoga društva, na kojemu će postaviti stvari na mjesto gdje pripadaju, takav karneval još čekamo. Rane se dotle šire. I hoćemo li jednoga dana govoriti: nismo mi to znali? A jesmo, znali smo i znamo. Ali…

1/1