Treba uvijek pažljivo s osobnim zamjenicama, a posebno s onima u množini koje ukazuju na kolektivistički profil pripadnosti onome na što se zamjenice referiraju. Smatram najosjetljivijom zamjenicu prvog lica množine, ono Mi koje se odnosi na neki nerijetko imaginaran, zamišljen entitet identitetske privrženosti.
Posebno je tako kada ideologija kreira osjećaj podrazumijevajuće pripadnosti tom nekom Mi – bilo nacionalnom, vjerskom ili rasnom, svejedno – pa potom nastaje privid u kojem složene stvari poprimaju obilježja samorazumljivih jednostavnosti. No nema, naravno, svako Mi jednak status i razinu važnosti.
Jedno je recimo zagovarati internacionalno komunističko Mi na zasadama socijalno-klasnih razlika i na konkretnim uvidima u ekonomsko-političku eksploatatorsku narav kapitalizma, a drugo je graditi Mi zajednice vjernika okupljenih oko religijskih dogmi koje se ne propituju i imaju status vječnih istina. A nije ni svako Mi potrebno optereti kriterijima strogih racionalističkih prosudbi.
Posebno je tako kada nedužna, a strastvena emocija stvara koheziju grupe. Tada treba manifestno uzviknuti – dovraga, neka bude Mi! Upravo jedno takvo Mi jest i Mi nas navijača Liverpoola – a ima nas doslovno po cijelom svijetu, na svim kontinentima – u kojem iznova uživamo proteklih nekoliko tjedana.
Osvojili smo 20. titulu prvaka Engleske, a svi koji pratimo tu ligu znamo da ona navijačima znači daleko više od bilo kojeg drugog trofeja. Lijepo je i prestižno osvojiti evropsku Ligu prvaka, ali engleska Premijer liga je ipak razina iznad. Tako smo Mi navijači slavnog i za nas najvećeg engleskog i svjetskog kluba – bez obzira gdje da jesmo, u Liverpoolu, u nekoj norveškoj provinciji, u Sisku, ili u Burkini Faso – dovedeni u ugodnu situaciju da cijelih mjesec dana lagano guštamo u osvojenoj tituli.
Od njene ovjere ubjedljivom pobjedom nad starom mušterijom Tottenhamom krajem travnja, do zvanične promocije šampiona u zadnjem ligaškom kolu 25. 5. 2025. – eto, baš se fino potrefilo da to bude na naš Dan mladosti – kada ćemo na Anfieldu ugostiti Crystal Palace, a nakon utakmice preuzeti i podignuti šampionski pehar. I pjevat će se tada po milijarditi put, ali nama nikad dosta, naša himna "You'll Never Walk Alone", a deseci hiljada navijača potom će u dugom korteu krenuti prema centru grada koji će biti sav crven.
Tko osjeća, zna o čemu pišem. Kao što zna i zašto, te kako je moguće da na trenutak osjetiš jaku bliskost i povezanost s nepoznatom starijom gospođom – snimak ju je uhvatio nakon spomenute pobjede nad Spursima 27. 4. 2025. – koja je našla kao važno i shodno izaći na prag svoga doma u jednom liverpoolskom kvartu nedaleko od Anfielda, te mašući velikom klupskom zastavom pozdraviti navijački korteo koji je pri povratku sa stadiona pjevajući prolazio pored njene kuće.
