>

novosti logo

Intervjui Intervjui

Goran Pavlić: Za Glembajeve je presudna Krležina marksistička pozicija

Sagledavajući glembajevski ciklus, možemo štošta naučiti o funkcioniranju kapitalizma. Uspon Glembajevih započinje time što je njihov predak zaklao i orobio jednog trgovca, a potom podigao mramorni oltar u crkvi. U uvodnom proznom fragmentu ciklusa temelj svakog bogatstva u rukama buržoazije prokazuje se kao kriminalan

Goran Pavlić docent je na Odsjeku za dramaturgiju zagrebačke Akademije dramske umjetnosti. Područja njegovog znanstvenog interesa su filozofija politike, politička ekonomija, teorije izvedbe i estetika, s posebnim naglaskom na odnosu kazališta i politike. Objavio je niz radova u znanstvenim, stručnim i kulturnim časopisima te na Trećem programu Hrvatskog radija, a u suradnji sa Sibilom Petlevski uredio je zbornike ‘Spaces of Identity in the Performing Sphere’ i ‘Theatrum Mundi – interdisciplinarne perspektive’. Prije nekoliko tjedana pojavila se njegova prva knjiga naslovljena ‘Glembajevi: dvojno čitanje’. U njoj Pavlić – reklo bi se paradoksalno, s obzirom na Krležino cjeloživotno socijalističko opredjeljenje i biografsku povezanost s vrhom našeg komunističkog establišmenta – nakon tisuća članaka i knjiga napisanih o Krleži, prvi put u našoj krležologiji Krležinom djelu prilazi iz koherentne marksističke teorijske perspektive. U tom je smislu ova knjiga granični kamen. Štoviše, Pavlić tvrdi da se Krležinim djelima iz dvadesetih i tridesetih godina, u prvom redu ciklusu o Glembajevima, ali i ‘Izletu u Rusiju’ te zbirkama eseja ‘Evropa danas’ i ‘Deset krvavih godina’, ni ne može odgovarajuće pristupiti ‘bez uračunavanja marksizma kao presudne varijable’. Metodologija ‘dvojnog čitanja’ pritom je posuđena od francuskog sociologa Pierrea Bourdieua, koji je tako okrstio svoj pristup Martinu Heideggeru.

Apsolutno nepomirljivu, pa utoliko tragičku dimenziju odnosa Leonea i oca ne generira emocionalna hladnoća, iako je i ona prisutna, nego nemogućnost izmirenja dviju kapitalističkih volja jer obje pretendiraju na isto dobro – dobit od kapitala Daniellijevih

- Ideja dvojnog čitanja podrazumijeva paralelno čitanje nečijeg opusa, kako bi se umjetničko ili filozofsko djelovanje moglo nadopuniti uvidima iz političke prakse. Bourdieu pokušava pokazati kako su Heideggerovo filozofiranje i djelovanje u okviru nacističkog projekta suoblikujuće silnice njegove karijere, a ne zasebne domene koje ne treba miješati. Na analogan način pokušavam ukazati na to koliko su Krležin angažman u Komunističkoj partiji, njegova marksistička i napose lenjinistička lektira presudni za artikulaciju umjetničkih djela, ponajprije ciklusa o Glembajevima, koje domaća filološka i teatrološka tradicija redovito ‘dezinficira’ od marksizma - kaže Pavlić za Novosti.

Razlika prema Ibsenu

Tvrdite da sve do danas nije bilo marksističkog pristupa Krleži, iako on ‘od ‘Izleta u Rusiju’ do ‘Europe danas’ ima jasnu i koherentnu marksističku poziciju’, već su društveno-politički aspekti bili ‘tek dekorativna popudbina filologiji’. Kako to tumačite – nije li to ironično s obzirom na to da smo živjeli u socijalističkoj državi?

Ironično svakako jest. Plauzibilna interpretacija, koju je na promociji knjige iznio i David Šporer, pretpostavlja zasićenost marksističkim diskursom u svim segmentima javnosti tijekom socijalističkog perioda. Kao gesta odmaka od interpretativne inercije, književno-teorijski i književno-kritički krugovi posežu za uvriježenim tropima buržujske analitike gdje koncept genija i autonomija književnog polja figuriraju kao neupitni, transhistorijski parametri mišljenja o književnosti. Izrazitu političku i poetičku konzervativnost građanske filologije, koja se od 1945. nadalje grozila emancipatorskih potencijala socijalizma, također nije uputno zaobići. Ali ta se tema tek treba istražiti.

Interpretatori su Krležu kulturalizirali, depolitizirali i čistili od socijalizma, pretvarajući ga u građansku figuru. Kod Stanka Lasića riječ je o individualnom subjektivitetu i moralnoj odgovornosti, dakle o etici, a kod Branka Gavelle o građanskim sentimentima i otporu kulturnoj zaostalosti provincije. Sistemskih društvenih problema nema nigdje. Kako komentirate ta tumačenja – je li Krleža, kako tvrdi Vasilije Kalezić, bio ‘konzervativni građanski intelektualac koji se kitio marksističkom frazeologijom’?

Krleža je bio izrazito kompleksna ličnost s diferenciranim, katkad i proturječnim stavovima o važnim pitanjima. Njegova izrazita konzervativnost u pitanjima moderne umjetnosti, koju je suštinski osporavao, ili angažmana – tadašnjom frazeologijom tendencije – u književnosti pružila je obilje materije za temeljite napade slijeva. Iz socijalističke perspektive već Krležin ključni esej ‘Predgovor ‘Podravskim motivima’ Krste Hegedušića’ sadrži jako puno materijala za osporavanje, prvenstveno inzistiranje na konceptu genija. No ni Gavella ni Lasić ne dotiču se u bitnom tih dimenzija. Gavella ističe provincijalni glib Zagreba i trajnu težnju Krleže da se oslobodi tih ‘organski nametnutih okova’ i u tome nudi ključ za razumijevanje njegova opusa. Lasić pak u svojoj pretencioznoj pseudohegelovskoj ambiciji stvara čitav analitički sustav kako bi ‘dokazao’ podosta banalnu tezu: da se Krleža moralno kompromitirao sudjelujući u socijalističkoj vlasti. Tema jest vrijedna pažnje iz moralističkog rakursa, ali ne zavređuje par tisuća stranica inkvizicijskog isljeđivanja.

Iako se Krleža nakon ekspresionističkih drama poput ‘Kraljeva’ ili ‘Kristofora Kolumba’ vratio skandinavskoj psihologiji, pozivajući se na Lukácsa ukazujete na to da je u građanskoj drami ‘psihološki zaokružen lik nemoguć’, pa ‘aktantski primat preuzima klasni antagonizam’?

U govoru pred osječku premijeru drame ‘U agoniji’ 1928. Krleža najavljuje svoj konačni povratak ibsenovskoj, kvalitativnoj dramaturgiji. No za razliku od Ibsena, koji tek u dijelu, iako najznačajnijem, svog opusa likove stvara tako da ih ‘psihološki objektivira’, a iz čega onda proizlaze tenzije među likovima pa i tragični ishodi, kod Krleže je situacija znatno složenija. Likovi Leonea i Ignjata u ‘Gospodi Glembajevima’ ili Olivera i Urbana u ‘Ledi’ nisu psihološki antipodi. Dapače, na psihološkom su planu vrlo srodni i tragika njihova odnosa ne proizlazi suštinski iz nepomirljive suprotstavljenosti jasnih i konzistentnih karaktera, nego iz njihove okovanosti kapital-odnosom. Ma kako raspoloženi bili ili kakva god duševna nagnuća dijelili ili se po njima razlikovali, nenadilazivi sukob odvija se oko pitanja imovine: vlasništva nad nekretninama i ubiranja rente ili pak posjedovanja dionica i ubiranja dividende. U toj konstelaciji kapital-odnos ima interpretativnu prednost pred bilo kojim emocionalnim odnosom.

Glembajevima prilazite uz pomoć Marxovih kategorija rada, vlasništva i spoznaje te ih uspoređujete s onima u Krležinim – i književnim – djelima. Nije li tu opasnost da upadnemo u vulgarnomarksističku ‘teoriju odraza’? Tumačimo li društvom tekst ili tekstom društvo te kako formalne, esteticističke pristupe koristiti u marksizmu?

Rizik iskliznuća u neke prevaziđene koncepcije uvijek postoji, no ne mislim da je ovdje relevantan. U svojoj analizi dramskim likovima ne pristupam kao lutkama na koncu kojima manipuliraju čelični zakoni historije nego kao aktantima čije se djelovanje u nekim situacijama ne može dosljedno zahvatiti klasičnim instrumentarijem formalističke analize. Koristeći navedene kategorije, pokušavam dati kompleksnije, šire tumačenje dramatološke dinamike, ne podrazumijevajući pritom da se ekonomskim kategorijama iscrpljuje sav značenjski potencijal drama. Konkretnije rečeno, ne koristim situacije iz drama kao ilustracije ili oprimjerenja nekih ekonomskih kategorija ili zakona, nego nastojim ukazati kako se neka problematična, ‘nejasna’ ili ‘stršeća’ mjesta bolje mogu interpretirati ako u analizi posegnemo i za instrumentarijem političke ekonomije. No na tragu Bourdieuovih teza iz ‘Pravila umjetnosti’, ne tvrdim da ovaj, marksistički pristup posve nadomješta formalističku analizu. Dapače, koristi je, nadopunjuje i s njom polemizira u otkrivanju različitih slojeva umjetničkog teksta. Tako da možemo reći i da tumačimo tekst društvom i da društvo tumačimo tekstom. To nisu isključujuće alternative nego komplementarni procesi stjecanja spoznaja o tekstu i kroz tekst.

Krležine esejističke i dramske radove tretirate kao ravnopravne prinose razumijevanju kapitalističkog društva. Glembajevi su po vama vrhunac Krležina marksizma i sredstvo spoznaje društva, a Krleža je ‘uvelike nadmašio svoje eseje’ smještanjem najradikalnije kritike kapitalizma u dramu?

Sagledavajući glembajevski ciklus u cjelini, riječ je o tri drame i jedanaest pripadnih proznih fragmenata, možemo štošta naučiti o funkcioniranju kapitalizma, od prvotne akumulacije nadalje. Uspon Glembajevih tako započinje time što je njihov predak zaklao i orobio jednog trgovca, a potom podigao mramorni oltar u crkvi, dok se veliki župan Klanfar bavi protuzakonitom parcelizacijom zemljišta. U uvodnom proznom fragmentu ciklusa temelj svakog bogatstva u rukama buržoazije prokazuje se kao kriminalan. U ‘Gospodi Glembajevima’ nalazimo pretvaranje centralnih moralnih institucija buržujskog društva, ponajprije obitelji i religije, u mehanizme oplođivanja kapitala: odnos Leona i Ignjata lišen je emotivne sentimentalnosti i podsjeća na konverzacije dvaju konkurentskih posjednika kapitala. Klasni antagonizam maestralno je oslikan tragičkim slučajem pogibije krojačice Fanike Canjeg koja kod naših buržuja ne izazove nikakav duševni potres, nego samo gnjavažu zbog mrlje na poslovnom imidžu konzorcija Glembay Ltd. Kada te dijelove umjetničke fikcije povežemo s visoko stiliziranom esejistikom koja obrađuje fenomene iz aktualnosti dvadesetih i tridesetih godina, dobivamo vrlo složenu sliku kapitalističke dinamike koja se ne da lako objasniti psihološkim ekscesima ili moralnim devijacijama kapitalistâ, nego, upravo suprotno, osvjetljava sistemsku logiku koja leži u podlozi tih fenomena.

Tumačenje Krleže kao individualnog genija i točke ‘nekorumpirane građanske savjesti’ ima svoj pandan u poetičkim analizama drama: sve ono što odudara od takve sheme proglašava se formalnim propustima. Naprotiv, vi tvrdite da Leone Glembay nije nedosljedno profiliran lik, kakav bi bio sa stajališta tradicionalne dramaturgije, nego da su njegove kontradikcije – moraliziranje nad samoubojstvom Fanike Canjeg, činjenica da je istovremeno umjetnik i solidan poduzetnik – ‘manifestacija specifičnog funkcioniranja svijesti u okvirima kapitalizma kao socijalne formacije’?

U dobrom dijelu domaće teatrologije lik Leonea ocrtan je sa svih strana i uglavnom se, utemeljeno, naglašava njegova izrazita kompleksnost, moralna proturječnost, nedosljednost, gotovo hamletovska smušenost, a što se onda tumači tipičnom rastrzanošću modernog intelektualca. Duševni rasap koji on na kraju doživljava u takvim je interpretacijama logična posljedica psihičke raskoljenosti koja ga ishodišno obilježava. Nasuprot tome, ja nastojim pokazati kako je njegova pretjerana senzibilnost – njegovo famozno vječno bivanje überspannt – za cjelinu dramske strukture drugorazredna. On u temeljni dramski konflikt, onaj s ocem, ulazi kao racionalni, trezveni, stabilni subjekt, dosljedno inzistirajući na tome da ga otac financijski zakida i zbog toga među njima ne može biti nikakvog bliskog ni prijateljskog odnosa. Apsolutno nepomirljivu, pa utoliko tragičku dimenziju njihova odnosa ne generira emocionalna hladnoća, iako je ona prisutna i dosta važna kao motiv, nego nemogućnost izmirenja dviju kapitalističkih volja jer obje pretendiraju na isto dobro – dobit od kapitala Daniellijevih.

Nova čitanja

Krleža se danas, što se političke subverzivnosti tiče, doima temeljito pripitomljen. Premda zadnjih desetljeća proživljavamo pljačkašku privatizaciju, odnosno prvobitnu akumulaciju, uspon i pad dinastije Todorić, tajkune koji se žale na socijalistički mentalitet i obespravljene radničke mase, Krležin opus i hrvatska stvarnost su se, piše Boris Postnikov, konačno razišli kada je HNK-ov balet ‘Gospoda Glembajevi’ gostovao na gradilištu luksuzne marine milijardera Danka Končara. Što je, za vas, nama danas Krleža: genijalni individualac, kanonski nacionalni pisac, dosljedni marksist ili nešto četvrto?

Krleža je nama danas sve to, i još podosta toga pa tako, nažalost, i neka valuta za potkusurivanje najbjednijih sentimenata o vjekovitoj pripadnosti hrvatske kulture srednjeeuropskoj uljudbi. Ono što Krležine tekstove ponad literarne vrijednosti čini danas živim i aktualnim je razumijevanje kapitalizma kao izrazito kompleksnog mehanizma koji određuje specifične načine djelovanja u svim sferama društva, od ekonomije, politike do intimnih odnosa. Za razliku od aktualnih naricanja nad Balkanom i nadom u dolazak ‘poštenog’ kapitalizma, Krleža u svojim dramama genijalno demonstrira koliko su takve nade jalove jer problem ne leži u pojedincu i psihi, nego u sistemu. I zato za neke probleme koje sam locirao u segmentu dramskog opusa marksistička optika daje puno bolje odgovore od supostojećih perspektiva.

S druge strane, neki noviji pristupi, poput onoga u zborniku ‘Povratak Miroslava Krleže’ koji je uredio Tomislav Brlek, Krležin angažman vide prije svega u njegovom modernističkom pisanju, ne i u sadržaju. Kako su kod Krleže sintetizirane estetika i politika?

Uzimajući u obzir uvide iz filozofije jezika i fikcije, od Goodmana i Davidsona do Carrolla, kako je jezik, pa i onaj književni, nemoguće razumjeti bez svijeta izvan njega, formalističku tezu da isključivo tekst diktira horizont njegova razumijevanja smatram analitički neodrživom. Inače izvrsna Brlekova analiza ‘Balada Petrice Kerempuha’ sjajan je primjer ograničenosti takve vizure. Što se odnosa estetike i politike tiče, mislim da se ozbiljan pristup ovako kompleksnom i diferenciranom opusu ne može osoviti na neku unificiranu metodu koja će nam dati konačne odgovore. Da bi se dao zaokruženiji odgovor na pitanje, nužno je uhvatiti se ukoštac s Krležinim poslijeratnim djelovanjem, književnim i političkim, počevši od Govora na kongresu književnika u Ljubljani iz 1952. preko osnivanja Jugoslavenskog leksikografskog zavoda do ‘Zastava’. Za takvu analizu bit će potrebna nova dvojna ili trojna čitanja i bojim se da nam ni najbolja formalistička analiza ne može u tome previše pomoći.

1/1