Novosti

Politika

Hezbolah, hašiš, zid

‘Novosti’ u Libanonu: Ljudima nude da umjesto hašiša uzgajaju jabuke. Što da radimo s jabukama? pita Abes, pripadnik Hezbolaha koji, kad nije u Siriji, vodi vojničku obuku u kampovima skrivenim u planinama. Protivi se konzumiranju droge, alkohola i cigareta, ali pragmatično shvaća koliko je hašiš Hezbolahu važan za kupnju informacija i naoružanja

Dugačka dolina Beka, okružena golim ćelavim s jedne i visokim zelenim planinama s druge strane, zasigurno je jedna od najljepših na Bliskom istoku. U suton, kad topli vjetar raznosi prašinu po ravnici stvarajući zlatnožutu maglicu, Beka izgleda pitomo. Na brisanom prostoru između gradova nema drveća. Tu su jedino privremena beduinska naselja i neslužbeni sirijski izbjeglički kampovi. U šatorima već godinama žive kompletne obitelji, ljudi bez putovnica i bez prava na zaposlenje, a djeca bez prava na školovanje. To su oni najsiromašniji, koji nemaju mogućnosti, poput drugih svojih sunarodnjaka, krenuti prema Europi. Sirija, nekad moćna država koja je kontrolirala politiku susjednog Libanona, danas je brisani, zgaženi prostor, a njeni građani ponosna, ali neželjena siročad. Sirijci ne traže novac, nego posao i pravo na život. Beka za strance danas nije poželjna destinacija. Na kartama zapadnih vlada dolina je obilježena crvenom bojom, kao mjesto u koje ni po koju cijenu nije preporučljivo putovati. Iako je riječ o negativnoj propagandi, ovdje su otmice postale realnost: nestaju stranci, ali i Libanonci. Rat se na različite načine iz svega nekoliko kilometara udaljene Sirije već odavno prelio na Libanon.

Vozim se u malom, bučnom kombiju koji uspješno i bez previše problema prolazi vojne punktove s mitraljeskim gnijezdima i vojnicima s dugim cijevima. Gledam u vrhove planina iza kojih su Fronta al-Nusra i ISIL. Pored nas prolaze crni automobili zatamnjenih stakala i bez registarskih oznaka. Na vjetru se oštro vijore žute zastave Hezbolaha. Nakon tri sata vožnje, jedva čekam izlazak iz prostora što ga dijelim s vozačem koji je na jednoj od stanica udario i izbacio ženu koja mu je prethodno, iz meni nepoznatog razloga, drsko bacila novac u lice. Taksisti se pokazuju beskrupuloznom ljudskom vrstom koja se raširila po svim kontinentima i koja najbolje uspijeva na nesreći drugih. Naravno, pri izlasku mom kolegi iz Zagreba i meni pokušava naplatiti nešto što smo odavno platili.

Ispod cerade, praznih i umornih lica sjede vojnici Hezbolaha koji se vraćaju iz rata. Nisu to vojnici, to su djeca. Tek ovdje razumijem koja je glavna moć Hezbolaha: ta je organizacija neodvojiv dio života, ukorijenjena u svakom domu, svakoj školi, svakoj molitvi

Ubrzo stojim na mjestu na kojem je do prije dvadeset godina bilo nezamislivo da stoji stranac. Grad Balbek glavno je uporište Hezbolaha i njegov glavni prozor prema svijetu, odnosno prema Iranu. Odavde se do prije koju godinu do Damaska stizalo za manje od 45 minuta vožnje. Umjesto trgovaca i putnika, malih kombija i prenatrpanih autobusa i kamiona, trenutačno preko granice putuju jedino vojnici Hezbolaha, koji podržavaju još uvijek aktualnog sirijskog predsjednika Bašara al-Asada. Dok se vozimo u taksiju, gledam u kamion koji se stvorio ispred nas. Ispod cerade, praznih i umornih lica sjede vojnici Hezbolaha koji se vraćaju iz rata. Nisu to vojnici, to su djeca. Tijela im poskakuju dok kamiončić prelazi preko rupa na cesti nedaleko lokalnoga šehidskoga groblja. Ovdje svaka obitelj ima po jednog šehida, na kojeg uspomena živi na fotografijama postavljenima na pročelja kuća. Tek ovdje razumijem koja je glavna moć Hezbolaha: ta je organizacija neodvojiv dio života, ukorijenjena u svakom domu, svakoj školi, svakoj osobi, svakoj molitvi.

U malom dvorištu prizemne kuće kredom su nacrtani likovi gerilaca. Pored raširenog veša veliko je drvo konoplje. Tu živi Kevin Šarif, naš domaćin i zaposlenik u imigracijskoj službi na aerodromu Rafik Hariri u Bejrutu, sa svojom užom i širom obitelji. Dok pričamo s njegovim ocem i mlađim bratom, gledamo u ženske članove obitelji što vire iza odškrinutih vrata. Ponosni Kevin nam pokazuje svoju političku literaturu: Lenjina, Che Guevaru, Hillary Clinton

- Moraš upoznati svog neprijatelja da bi ga razumio - objašnjava za posljednju knjigu.

Njegov otac Omeir, nekadašnji profesor fizike, priča nam o rimskom gradu sunca Heliopolisu, čiji su ostaci u Balbeku. Važan je to arheološki lokalitet, koji su nekad svakodnevno posjećivale tisuće turista. Ovog ljeta turista nema. Slušam ga napreskokce. Taj je brko jedan od onih srednjoškolskih profesora koje nitko nije slušao na satu i koji je pred pločom sam sebi u bradu mrmljao formule. Navečer sjedimo u dvorištu njihove iznajmljene kuće i u tišini pušimo cigarete, slušajući puškaranje i detonacije između obitelji Zejter i Džafar, dva konkurentska klana što kontroliraju milijunsku proizvodnju hašiša.

- Ne brini ništa. Nije to nikakav ozbiljan problem. Malo zapucaju i to se brzo smiri - kaže nam naš domaćin.

Sutradan putujemo za Yammoune, mjesto klana Šarif, odakle je i Kevinova obitelj. Prolazimo dolinu koja je prošarana poljima konoplje, ulazimo u selo visoko u planinama. Zimi gotovo odsječeno od ostatka svijeta, ljeti ostavlja idiličnu sliku ruralnog života. Na ulicama bosonoga djeca i cijele obitelji okupljene oko roštilja, a na svakom se koraku čuje tandrkanje arapskog turbofolka. Upravo onako kako prosječni Europljanin zamišlja Levant. Vikendom su tu i mladići, golobradi klinci, koji su došli s ratišta iz svega pola sata vožnje udaljene Sirije. Na mobitelima pokazuju fotografije na kojima su u uniformama i s oružjem. Glasni su, ponajprije kako bi zadivili djevojčice s druge strane ulice.

U suton se penjemo još više u planine. Na gotovo 2000 metara nadmorske visine dočekuje nas Abes. Suh, miran tip mojih godina, ali s potpuno drugačijom životnom pričom. Dok sam ja završavao osnovnu školu, Abes je već bio u Hezbolahu. Danas, kad nije u Siriji, vodi vojničku obuku u kampovima skrivenima u okolnim planinama. Nakon početnog nepovjerenja nastupilo je početno povjerenje i, kao, pričamo o svemu, pametno zaobilazeći sve teme koje nisu ‘teme’. Pripadnicima Hezbolaha zabranjeno je razgovarati s novinarima, ali pričamo s njim kao njegovi gosti. Njegov je prijatelj zapalio džoint. Tvrdi da je hašiš s ovih polja u Amsterdamu jedan od cjenjenijih na tržištu. Ovdje je hašiš jedina privredna grana. Centralna vlada u Bejrutu godinama pokušava uništiti polja konoplje, ali to završava pravim miniratovima u kojima lokalci automatskim oružjem i ručnim bacačima raspale po vojnicima i vozačima bagera, koji bježe glavom bez obzira nakon prvoga ispaljenog metka. U prtljažniku svakoga ovdašnjeg automobila mali je arsenal oružja, uključujući i srednje teško naoružanje.

- Ljudima stalno nude da umjesto hašiša uzgajaju jabuke. Što da radimo s jabukama? Ne vjerujem da će nam ikada ponuditi alternativu - objašnjava Abes, koji se protivi konzumiranju droge, alkohola i cigareta, ali pragmatično shvaća koliko je hašiš Hezbolahu važan za kupnju informacija i naoružanja.

Ljetne noći ovdje su hladne, pa pijemo crni čaj i grijemo se uz vatru. Ne mogu se praviti pametan, jer ovdašnji ljudi ostaju i opstaju na svoj način, po svojim pravilima i s nesigurnom budućnošću. Nemaju previše izbora osim boriti se za ovo što imaju, jer je sjeverno i istočno od njih sirijski pakao, zapadno Sredozemno more, a južno neprijateljski Izrael i granica opasana zidovima i žicom. Prilikom odlaska, slučajno sam iz auta fotografirao s upaljenim blicom: istoga se trena pojavio crni mercedes bez tablica i počeo nas pratiti. Kevin bi usporio, ali bi usporili i naši pratitelji. Zvali smo Abesa koji je stigao za minutu i razriješio situaciju.

Za putovanje na jug, prema Izraelu, potrebna je posebna vojna dozvola, koja se može dobiti jedino u velikoj vojarni u Sidonu. Zajedno s Libanonkom, Amerikancem i Turkinjom upuštam se u birokratsku proceduru. Hodajući pola sata po labirintu sidonske vojarne do posljednje u nizu kancelarija u kojoj nas, navodno, čeka dozvola, prolazimo pokraj dječaka ne starijeg od 18 godina s crnim povezom preko očiju, lisicama na rukama i lancima na nogama. Vojnik ga snažno povlači unazad, jasno nam dajući do znanja da što prije prođemo… Otvaramo vrata kancelarije.

U libanonskom naselju Kfar Kila, na samoj granici s Izraelom, najružnija i najveća građevina je zid, kakvog se ne bi zastidio ni Orban. S libanonske strane nema zida, ali ispod nas su podzemni tuneli i naselja, izgrađeni po instrukcijama iranskih inženjera. Izrael možda kontrolira zračni prostor, ali nikad neće kontrolirati taj podzemni svijet

- Čestitamo. Izvukli ste dozvolu broj 117. General vam je sve potpisao. Sretan put - poselamio nas je debeljuškasti birokrat, odobravajući naše putovanje.

Litani je rijeka koja je važnija kao linija demarkacije nego kao prirodna pojava. Za Libanon je to linija do koje je Izrael 1978. okupirao njegov teritorij i od koje se u potpunosti povukao tek 22 godine kasnije. Uz ostalo, to je zona pod kontrolom UNIFIL-a (United Nations Interim Force in Lebanon), koji je puno češće meta izraelske vojske nego nekakva vojna snaga koja može zaustaviti sukob Izraela i Hezbolaha. Godine 1996. u gradu Kani, prilikom artiljerijskog napada na kamp UN-a u kojem se skrivalo i 800 libanonskih civila, izraelska vojska ubila je 106, a ranila 116 ljudi. Na mjestu nekadašnjega kampa još su vidljive krhotine stakla, razbacana odjeća i ostaci izgorjelih zgrada.

Automobilom se vozimo gore-dole, po brežuljcima i kroz maslinike. Na križanju, pored starog mercedesa boje trule trešnje, stoje dvojica tipova srednjih godina. Obojica imaju brade, nose široke hlače i tenisice. Jedan drži ruke u džepovima, drugi je naslonjen na haubu automobila. Ponašaju se kao da nije nimalo neuobičajeno stajati na popodnevnom suncu usred pustopoljine.

- Ovo su tipovi iz Hezbolaha. Nemojte slučajno fotkati. Ne da mi se provesti pet sati u nekom podrumu, raspravljajući s njima o tome zašto fotografiramo - dobacuje mi oštro Mary, umjetnica i nova prijateljica iz Libanona, bez koje ovo putovanje ne bi bilo moguće.

Tipovi nam objašnjavaju kako doći do Khiama, gdje je izraelska vojska 1982. podignula zatvor Ansar I, u kojem su bez suđenja završavali osumnjičeni za antiizraelske aktivnosti. Bio je to logor koji službeno nije postojao i koji je samo tehnički bio pod upravom izraelske proksi-vojske, Južnolibanonske armije, a de facto pod kontrolom Izraela. Humanitarne organizacije i borci za ljudska prava ‘nepostojeći’ logor nikad nisu uspjeli posjetiti, ostala su samo svjedočanstva i zapisi onih koji su torturu i mučenja preživjeli. Memorijalni centar i ostatke logora izraelski avioni bombardirali su ponovno 2006., kad je bio i baza UNIFIL-a.

Pretpostavljam da je ovdašnjim logorašima, osim sadističkog tretmana kroz koji su prolazili, teško bilo podnositi još nešto – iz logora u Khiamu pruža se najljepši pogled koji sam vidio u Libanonu. S mjesta nekadašnje stražarnice jasno se vidi krivudanje zelenih vinograda i stabala naranči u Galileji, a u pozadini, kao na slikarskom platnu, snježnoplavi vrhovi Golanske visoravni i planine Hermon. Pogled mi kruži i plavim nebom, na kojem se iscrtavaju tragovi izraelskih dronova. Niže su farme Šeba, koje Libanon i danas smatra dijelom svoga teritorija koji je Izrael prisvojio 1982., kad i Golansku visoravan. Mjesto je to na kojem je početkom ove godine Hezbolah iz zasjede napao i uništio dva izraelska hummera, ubivši pritom dvojicu vojnika. Vidi se i Metula, arhitekture tipične kod izraelskih naseljenika. Na granici smo s Izraelom, na mjestu na kojem se danas događa najveći broj oružanih incidenata. Svaki put kad spomenem Izrael, Mary mi oštro dobaci: ‘Misliš, okupirana Palestina.’ Amerikanac s britanskom putovnicom uglavnom šuti.

U libanonskom naselju Kfar Kila, na samoj granici s Izraelom, najružnija i najveća građevina je zid, kakvog se ne bi zastidio ni Viktor Orban. Podignut prije nekoliko godina, zapravo je sklop betonskih blokova visokih osam metara, s elektronskom ogradom, kamerama, radarima, rovovima i koridorima za prolaz vozila. Istim su okruženi Palestinci na Zapadnoj obali. S libanonske strane nema zida, ali znam da su ispod nas podzemni tuneli i naselja, izgrađeni po instrukcijama iranskih inženjera. Izrael možda kontrolira zračni prostor, ali nikad neće kontrolirati taj podzemni svijet, što ga arhitekt Eyal Weizman naziva ‘Donjim Libanonom’.

Kilometrima vozimo uz granicu koja danas nije samo linija na površini zemlje nego disperzivni prostor što ulazi duboko u teritorije jedne i druge države, u kojem civili s jedne i druge strane imaju samo jedan zadatak: preživjeti. Bio je ovo dug dan, poput onih za koje vam se čini da su trajala tri. Navečer smo opet u balonu zvanom Bejrut, sjedimo i pijemo pivo. Sutradan, u avionu na povratku, gledam u fotografiju crteža na izraelskom zidu: mali Arapin daje cvijet djevojci kroz nacrtani otvor na zidu, a ispod piše ‘Dobro jutro, Palestino’. Nakon 25 minuta leta, za kojeg stjuardese ne stižu putnicima poslužiti ni kavu, stižem u ciparsku Larnaku. Nekako mislim da bi ovdje trebao stajati sličan grafit, samo bi na njemu umjesto djevojke bila nacrtana baba, a ispod bi pisalo: ‘Dobra večer, stara babo Europo’.

Politika

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više