Nesporna je činjenica da je trinaestero srpskih civila, među kojima i šestero djece, poginulo u raketnim napadima hrvatskih MiG-ova 7. i 8. kolovoza 1995. – u operaciji "Oluja" – nedaleko od Bosanskog Petrovca, preciznije na Petrovačkoj cesti, te u blizini Bosanskog Novog (danas Novi Grad). Više desetaka civila ranjeno je u tim raketiranjima srpskih kolona koje su se povukle u Bosnu i Hercegovinu iz Hrvatske, s prostora Like, sjeverne Dalmacije i Banije. U napadu na Petrovačkoj cesti, koji se zbio 7. kolovoza 1995., usmrćeno je devetero ljudi, od toga četvero djece, dok je kod sela Svodna nedaleko od Novog Grada 8. kolovoza smrtno stradalo četvero ljudi. Gotovo sve ostalo što je povezano s tim događajima teško se može svrstati u nesporne činjenice: u najvećoj mjeri, imamo posla s obostranim manipulacijama čiji je smisao u izvlačenju političke koristi i zamagljivanju istine. To uključuje i sadržaj – još uvijek sudski nepotvrđene – optužnice Tužilaštva za ratne zločine Republike Srbije, optužnice čiji su elementi dospjeli do beogradskih medija i još jednom aktualizirali priču o krivcima za te stravične događaje.

Što se tiče avio-napada na kolonu kod Bosanskog Petrovca, zahtjev HRZ-u došao je, po svoj prilici, iz Zbornog područja Gospić, čiji je zapovjednik tada bio general Mirko Norac. U izvještajima HV-a navodi se da je uništen jedan srpski tenk i da je usporeno kretanje kolone. Ne spominju se poginuli civili

Odjeljenje za ratne zločine Višeg suda u Beogradu u više navrata od početka ove godine, a posljednjih put početkom svibnja, vraćalo je Tužilaštvu za ratne zločine optužnicu protiv četvorice hrvatskih pilota, danas umirovljenih visokih časnika Hrvatskog ratnog zrakoplovstva. Sud je optužnicu, po drugi ili treći put, vratio na dodatna razjašnjenja i dorade, što je potaklo nervozne tužitelje da stvar puste u medije. Prema svemu sudeći, tužiteljici za ratne zločine Snežani Stanojković žurilo se s ovom optužnicom jer joj za točno godinu dana istječe prvi šestogodišnji mandat od moguća dva mandata na toj funkciji, a nije učinila gotovo ništa zvučno i važno u pogledu svog obećanja da će se fokusirati na pravdu za srpske žrtve. Da je riječ o žurbi i političkim motivima, a ne o žudnji za pravdom, jasno je iz najmanje dva javno objavljena elementa nepravomoćne i zasad tajne optužnice. Prvi je tužilački zahtjev da se optuženima sudi u odsutnosti i da se i ne pokuša uspostaviti suradnja s hrvatskim Državnim odvjetništvom, mada taj pokušaj u sadašnjim okolnostima, vrlo vjerojatno, ne bi polučio naročite rezultate. To ukazuje na žarku želju Tužiteljstva da, uz svekoliko odobravanje vlasti u Srbiji, što prije i što lakše dođe do osuđujuće presude u tom slučaju, usprkos proceduralnim i suštinskim manjkavostima i proizvoljnostima optužbi. Drugi element je prilična neozbiljnost tužilaca u odabiru onih koji će biti optuženi, ili preciznije, neobzirnost spram stvarne situacije povezane s akcijama HRZ-a u "Oluji".

Tko su četvorica umirovljenih časnika hrvatske vojne avijacije koje srpsko Tužilaštvo za ratne zločine namjerava optužiti zbog raketiranja izbjegličkih kolona? Radi se o brigadnom generalu Zdenku Radulju, brigadiru Vladimiru Mikcu, pukovniku Danijelu Boroviću i pukovniku Željku Jeleniću. Ni jednog od njih ne sumnjiči se za neposredno pucanje po konvojima hrvatskih Srba koji su se nalazili relativno duboko na teritoriju sjeverozapadne Bosne. Optužuje ih se isključivo po zapovjednoj odgovornosti. Radulj je u kolovozu 1995., u vrijeme "Oluje", bio zapovjednik Zrakoplovne baze Zagreb-Pleso, Mikac – Zrakoplovne baze Pula, Borović zapovjednik lovačke eskadrile na Plesu, a Jelenić lovačke eskadrile u Puli. Iznad Radulja i Mikca u komandnom lancu bio je general Josip Čuletić, načelnik Stožera HRZ-a i PZO-a, a iznad njega general Imra Agotić, zapovjednik HRZ-a i PZO-a. Agotić i Čuletić u međuvremenu su preminuli, pa ih stoga nema u optužnici. Logika optužbe zasniva se, dakle, na rekonstrukciji zapovjedne linije u avijaciji, no tužiteljska nezainteresiranost za istinu pokazuje se u nepoznavanju zapovjednog modela operacije "Oluja" kad je riječ o upotrebi borbenog zrakoplovstva. Za rekonstrukciju tog modela pritom nije neophodan pristup zaštićenoj ratnoj dokumentaciji, jer se relevantni podaci u velikoj mjeri mogu pronaći i u javnim izvorima na internetu.

Snežana Stanojković (Foto: Screenshot N1)

Ukratko, zapovjednici dviju – odnosno obiju – lovačkih eskadrila Ratnog zrakoplovstva, u ovom slučaju Borović i Jelenić, nisu tokom "Oluje" imali ulogu u izdavanju borbenih zapovijedi. Sistem je bio postavljen tako da MiG-ovi, osim po prethodno planiranim ciljevima poput radio-relejnog čvorišta Ćelavac, djeluju po ciljevima na tlu na zahtjev ili poziv iz komandi zbornih područja ili iz komandi krupnijih pješačkih formacija koje su sudjelovale u operaciji, ovisno o konkretnom stanju na određenom dijelu ratišta. U zbornim područjima Zagreb, Karlovac i Gospić bili su raspoređeni časnici za vezu HRZ-a koji su prenosili zahtjeve Zapovjedništvu HRZ-a, gdje je nalete operativno odobravao general Čuletić i spuštao daljnje odluke na zapovjednike zrakoplovnih baza na Plesu i u Puli, u ovom slučaju na Radulja i Mikca. No da podvučemo: kad je riječ o definiranju ciljeva po kojima je djelovala avijacija u "Oluji", ključni su bili zahtjevi s terena, to jest iz zapovjedništava zbornih područja uključenih u operaciju, a u ta zapovjedništva slijevale su se informacije i zahtjevi s pravaca napredovanja hrvatskih trupa. Zahtjevi su, zapravo, rutinski odobravani ako su bili iole realni, to jest ako ciljevi na zemlji nisu bili suviše sitni za kakvu-takvu preciznost MiG-a 21, letjelice čija primarna namjena nije raketiranje ili bombardiranje tenka, bunkera, minobacačke pozicije i sličnih objekata na tlu.

Zašto je uopće bilo tako važno da se uspori kolona na teritoriju Bosne i Hercegovine? I koliko je uopće moglo bilo to usporavanje: dvanaest sati, jedan dan? O čijoj se krivoj procjeni, pogrešnim informacijama ili zloj namjeri radilo?

Što se tiče avio-napada na kolonu kod Bosanskog Petrovca 7. kolovoza 1995., zahtjev HRZ-u došao je, po svoj prilici, iz Zbornog područja Gospić. Zapovjednik ZP Gospić tada je bio general Mirko Norac. U izvještajima HV-a navodi se da je uništen jedan srpski tenk i da je usporeno kretanje kolone. Ne spominju se poginuli civili, njih devetero. Dan kasnije, 8. kolovoza, hrvatski MiG-21 raketirao je kolonu kod mjesta Svodna blizu Novog Grada. U HV-ovim dokumentima govori se da je usporeno izvlačenje kolone i da je uništeno više vozila. Četvero mrtvih civila se ne spominje. Nije jasno je li zahtjev za djelovanje avijacije kod Novog Grada stigao iz Zbornog područja Zagreb, kojim je tada de facto zapovijedao general Petar Stipetić, ili po pozivu s nižih zapovjednih razina na samom bojištu. Je li navodno uništenje jednog tenka i više vozila te usporavanje konvoja bilo razmjerno riziku stradavanja civila koji su nesumnjivo činili pretežan dio izbjegličkih krajinskih kolona? O tome, uostalom, svjedoči i činjenica da je, prema hrvatskim izvorima, pogođen samo jedan tenk i nekoliko vojnih vozila u kojima nije bilo oružja i ratne opreme ili je toga bilo u zanemarivim količinama. Zašto je uopće bilo tako važno da se uspori kolona na teritoriju Bosne i Hercegovine? I koliko je uopće moglo bilo to usporavanje: dvanaest sati, jedan dan? O čijoj se krivoj procjeni, pogrešnim informacijama ili zloj namjeri radilo: zapovjednika koji su s terena zahtijevali zračne udare ili pilota koji su ispalili rakete? Tko su ti zapovjednici jedinica i HRZ-ovi časnici za vezu s terena, tko su ti piloti? Jesu li piloti s visine od najviše stotinjak metara mogli ne vidjeti da je konvoj dominantno civilni i da je eventualno uništenje ponekog tenka namijenjenog vojsci bosanskih Srba, a pitanje je koliko je tenkova uopće bilo, ulazak u zonu neopravdanog rizika zbog mogućih civilnih žrtava?

Odgovori na sva ova pitanja ne mogu se pronaći u sudskim postupcima u odsutnosti, što ultimativno traži Tužilaštvo za ratne zločine Srbije, te mimo saslušanja onih koji su iz nekog razloga tražili da avioni gađaju izbjegličke konvoje i onih koji su neposredno izveli napade. Zar istražnim tijelima Hrvatske, Srbije i BiH nije bilo dovoljno 27 godina da obave te najelementarnije kriminalističke poslove? Zašto ni s jedne strane nije učinjeno gotovo ništa ozbiljno da se dođe bliže istini o pogibiji trinaestero ljudi, istini koju, čini se, nije sasvim jednostavno otkriti, jer da jest, Haško tužiteljstvo gonilo bi odgovorne ili bi barem tražilo od Hrvatske da procesuira taj zločin? Najviše zapovjedne razine unutar Ratnog zrakoplovstva u ovome su ponajmanje važne, čak kad bismo komandnu odgovornost shvatili i veoma široko, kao što ju je shvaćao Haški sud: optužnica srpskog Tužilaštva za ratne zločine bavi se isključivo tom razinom, jer optužnica mora biti podignuta protiv konkretnih osoba, a najlakše je bilo prepisati imena iz tadašnje zapovjedne strukture HRZ-a. Kad kažemo da je odgovornost ljudi s najviših komandnih razina HRZ-a relativno zanemariva, mislimo na to da je malo vjerojatno da postoji bilo čija pisana ili izgovorena naredba za ubijanje civila. Moglo bi se govoriti samo o nesankcioniranju izravno odgovornih kad se doznalo za ubijene civile.

Iskrena i predana operativna suradnja istražnih, tužiteljskih i pravosudnih tijela spomenutih država jedina je opcija ako se želi služiti pravdi i donijeti obiteljima žrtava kakvu-takvu satisfakciju. Osim političkih aktera i s jedne i s druge strane Dunava, nitko nema koristi od optužnica poput one koju upravo pokušava podići srpsko Tužilaštvo za ratne zločine, kao što je još manje koristi od apriornog hrvatskog zatvaranja očiju pred svakom optužbom za ratne zločine koja dolazi iz Srbije i BiH protiv pripadnika hrvatskih vojnih formacija. Šteta, međutim, nije mala. I ne samo šteta u pogledu odnosa dviju država i nacija, nego i u pogledu novog traumatiziranja preživjelih i obitelji žrtava te smanjivanja mogućnosti da pravi krivci za zločine, na temelju kvalitetnih i činjenično utemeljenih optužnica, ikad budu osuđeni.