Samo u zemlji koja ne haje odveć za svoje značajeve, okrugle obljetnice rođenja ili smrti velikih umjetnika mimo nas strišaju poput suhog lista na buri ili pjene morske uza drvenu oplatu kakve gajete uza škoj ili kraj kraja... Tako se ponovilo i sada kada je – loš pjesnik i slabi žurnalistički iznajmljivač metafore kazao bi: "ispod radara" – solidno nezamijećeno prošla 90. godišnjica od rođenja i 10. od preminuća nestora filmskog redateljstva na ovim prostorima – Krste Papića.
Tko bi ga znao: možda je to zato što je Papić rođen u Vučjem Dolu pokraj Nikšića u Crnoj Gori, 7. prosinca 1933., ili stoga što je odrastao u Vojvodini nedaleko od Sente, u Srbiji dakle, ili pak iz razloga što je vrijeme Drugoga svjetskog rata proveo u Sarajevu u Bosni i Hercegovini? Pa ga nitko neće?! Ipak, Zagreb je bio i ostao njegov locus vivendi i mjesto identifikacije sa svijetom i sa samim sobom, u kojemu je ostvario puninu svoje umjetničke afirmacije i, konačno, u kojemu je i ispustio duh 7. veljače 2013.
Debitantsku redateljsku inicijaciju, pošto je prošao stažiranje pri asistenturama kod Fedora Hanžekovića i Veljka Bulajića, Krsto Papić degustirao je pri oživotvorenju omnibusa "Ključ" (1965.). Bio je to tripelni ostvaraj gdje je tada mladi naraštaj režisera sinkrono sinkretički dobio šansu da unutar jedinstvenog projekta realizira svoju vlastitu umjetničku dionicu. Ostala dvojica bili su dva Dalmatinca: Vanča Kljaković, koji će svoj opus kasnije peglati na revnosti tematike mediteranske provenijencije, dok će drugi biti Antun Vrdoljak, demijurg čije će djelo svoje fundamente fortificirati na temama partizanske vojevštine (po dnevnicima Ivana Šibla), adaptiranja u filmski medij djela iz suvremene književnosti (Marinkovićevog "Kiklopa" i Krležine "Gospode Glembajevih"), te prikazivanja ruralnog života Imotske krajine (prema Raosovoj romanesknoj sagi "Prosjaci i sinovi").
Papićeve "Lisice" antologijsko su ostvarenje žanra, remek-djelo bez kojega neće biti moguće nikakvo ozbiljnije govorenje o jugoslavenskom filmu, a nekmoli o hrvatskom. Film je to koji u sebi ima duboku antropološku vrijednost
Baš ovaj potonji kamenjar dalmatinskoga zaleđa bit će nekakav genius loci Papićevih tematskih preokupacija, iz kojih će on dalje razvijati filozofiju svoje izražajnosti lastikom indukcije do u genius patriae, što će orisati konturne crte unutar kojih će biti položen čitav njegov umjetnički svijet. Nakon startnog filma "Iluzija" (1967.), prvog njegovog igranog filma, koji ipak neće polučiti većeg odjeka, 1969. godine snimit će "Lisice", antologijsko ostvarenje žanra, remek-djelo bez kojega neće biti moguće nikakvo ozbiljnije govorenje o jugoslavenskom filmu, a nekmoli o hrvatskom. U to vrijeme Papić stvara niz kratkodahih dokumentaraca u kojima rovari po tabu-temama hodeći po zabitima regije i hvatajući za sugovornike zadnje sudionike nekih bivših života i svjetova.
Fascinantne su priče o institutu krvne osvete u djelu "Kad te moja čakija ubode" (1969.) ili o fenomenologiji gastarbajterstva u Njemačkoj, prikazanoj u priči "Specijalni vlakovi" (1972.). Zahvaljujući tom radu Papića će struka priznati kao jedinog hrvatskog predstavnika unutar danas već kultnoga crnog vala, pojave što je u bivšoj državi bila rasplamsana kod komšija u Srbiji. A za te je poticaje Papić već bio predestiniran kao sljedbenik ili oduševljenik francuskim novovalnim tendencijama, čime su bili zadojeni naši takozvani hičkokovci, počam s redateljima i filmolozima Antom Peterlićem, Zoranom Tadićem, Brankom Ivandom i Petrom Kreljom te kritičarima Vladimirom Vukovićem i Hrvojem Lisinskim.
S izuzetcima filmova "Izbavitelj" (1976.) i "Tajna Nikole Tesle" (1980.), od kojih se prvi smatra rodonačelničkim egzemplarom znanstveno-fantastičnog izričaja u nas, dok je drugi sjajan biografski film vješto izatkan kolažom igranih prizora i onih arhivskih dokumentarističkih, glavninu je svojega opusa, rečeno je, Krsto Papić smjestio na škrti kras i kamenjar Zagore. "Lisice" su doista reprezentant visokog artizma u sedmoj umjetnosti. U suradnji sa scenaristom Mirkom Kovačem sačinio je film bez puno riječi, možda i film s najmanje riječi ikad u ovdašnjoj kinematografiji... Pa opet, učinjeno je jedno snažno djelo koje u sebi ima i duboku antropološku vrijednost, u kojoj se zrcale i određeni mentalitetsko-folklorni odrazi stanovnika vrličkoga kraja. Jedno seosko starinsko vjenčanje, s prizorima u rasponu od zadrtoga konzervativizma do brutalnoga silovanja mladenke, od kolektivnoga obožavanja prvoborca do još dramatičnijega otklona od njega, poslužilo je kao alegorija odalečivanja Tita od Staljina (1948.). Izuzetno neverbalan film pun je tradicionalnoga gluhoga kola iz tih krajeva, čime se još više naglašavaju dramatični akcenti što neumitno vode prema tragičnom kraju i ubojstvu.
Ivo Brešan u najdelikatnijem razdoblju nakon Drugog svjetskog rata napisao je tragikomediju "Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja" (1973.), beskrajno hrabar i neizmjerno subverzivan dramski komad. Kao humanistički patološki podruguj koji se persiflažom vješto koristio u osunčavanju mentalitetskih zaostalosti, društvenoga glupavluka i jednoobraznosti ideološkog sljepila, i inače je kreirao opus vrijedan divljenja i divan vrijednošću za anale našega kazališta i književnosti. Krsto Papić nije se prestravio negativnih refleksa što su dopirali s vrhuške ondašnje vlasti, pa je smiono uzeo Brešanov tekst i ideju kao predložak svojem skorašnjem filmu.
Film "Predstava Hamleta u Mrduši Donjoj" po mnogočemu je brat blizanac "Lisicama". Ni ovdje nije moglo bez politike, naravno, manipulacije u zadruzi i krivoga optuživanja što će na koncu opet dovesti do krvi. Ivo Brešan persiflira i ridikulizira oholiju falše narodne prepotence, gdje se dominantna budala nametne kao poglavica sela i primus inter stupides, prvi među najglupljima... Papić je to ingeniozno ofilmio, premda scenarij filma mjestimice odudara od dramskoga prauzora.
Finale filma, opet sa svojim tradicionalnim nijemim kolom iz Zagore utkanim u se, pomalo podsjeća na francusku grand opéra, glazbeno-scensku formu iz pariških mondenih kazališnih dvorana iz XIX. stoljeća, u kojoj je obaveza bila implantacija kakve plesne točke u raskošni komad po svoj teatarskoj komparseriji na sceni. Apoteozi seoske hamletovštine ovaj postupak svakako daje na psihološkoj snazi, dok se veristički nerv eklatantnog naturalizma potresno ostvaruje u polaritetu istodobno izraženom, u jednu ruku, na kolektivnom pučkom veselju pri plesu te individualnoj drami pojedinca što kao hodajući mrtvac upravo hita u čin samoubojstva, u drugoj. Krsto Papić nije mogao bolje završiti ovaj film, nego tako da reče Radi Šerbedžiji da neka pogleda u daljinu, snimatelju Vjenceslavu Oreškoviću da mu se neka fokusira na facu, a montažerki Lidi Braniš-Bobanac da taj terminalni kadar potraje gotovo tridesetak sekundâ…
Film "Priča iz Hrvatske" (1991.) sinopsis je nenapisane znanstvene ekspertize Igora Mandića kako je novonastala, samostalna i suverena Republika Hrvatska, horribile dictu, neuspio projekt. Ma što tko o tome imao reći ili misliti... I ovdje je Papić imao genijalnoga suradnika – Matu Matišića. Radnja se proteže od vremena Hrvatskoga proljeća, kad sin glavnog lika mora emigrirati u Njemačku, gdje će postati žrtvom UDBA-e, a raspadom Jugoslavije i uspostavom samostalne Hrvatske mlađi sin izvjesnoga Luke ženi se za kći čovjeka, danas funkcionera, koji je ono onda bio stajao iza ubojstva starijeg mu sina...
Zajedno s Matišićem, Papić će 1998. godine snimiti i tragikomediju "Kad mrtvi zapjevaju" (prema njegovoj kazališnoj drami "Cinco i Marinko", praizvedenoj u HNK-u Split, 1993.), opet s temom gastarbajterstva, i opet u stjenjaku Zagore, i opet uz opori poj suhe gange, i opet s prolivenom krvlju na koncu... Po onoj analogiji kako postoje pisci koji cijeli život pišu jednu te istu knjigu, ma koliko da ih dovršili i objavili, Papić kao da je vazda snimao jedan te isti film.
Svodeći saldo besjede o redatelju Krsti Papiću, bez imalo krzmanja valja konstatirati kako je bilo govora o vrlo hrabrom čovjeku. Po onom jednom od stožernijih aksioma Miljenka Smoje, koji je cijelu filozofiju svojega spisateljskog angažmana i aktivizma sveo na egidu "prkos moćnome, zaštita slabome", može se reći i da Papić nije koristio komoditet povlastice generala poslije bitke, nego je vremenu i ideologiji u njemu u lice sasipao kritiku dok je aždaja još bila na životu iliti vlasti, a ne, poput modernih snagatora i junaka, sa sigurne i mirnodopske distance.
