>

novosti logo

Društvo Društvo

HRT u krivom filmu

Društvo hrvatskih filmskih redatelja pokrenulo akciju ‘Meni se to gleda, HRT ne da’: HRT je pod pritiskom javnosti započeo pregovore s autorima nagrađivanih dokumentaraca koje je prethodno odbio suludim obrazloženjima. ‘Nakon sve ove halabuke HRT će otkupiti filmove koji se najviše spominju, pa čak možda i moje, pustiti ih u lošem terminu i slavodobitno ponovno krenuti glumiti javni servis’, kaže redatelj Goran Dević

Vodstvu Hrvatske radiotelevizije mora se priznati da ulaže priličan trud u stvaranje neprijatelja. Da barem manji dio tog napora iskoriste za proizvodnju kvalitetnog programa, sasvim sigurno ne bi kuburili s gledanošću i slušanošću svojih stanica. Čak i kad im se nude dobri i zanimljivi sadržaji, oni će ih radije odbiti i prikloniti se svojim prokušanim autorima koji rastjeruju i ono malo preostalih gledalaca. Sada su na red došli domaći dokumentaristi. Prošlih su tjedana na njihove e-mail adrese stizale nepotpisane odbijenice poslane s HRT-a u sklopu javnog natječaja za otkup filmova nezavisnih producenata. Odbijena su najmanje 34 domaća filma, među kojima je dobar dio njih s respektabilnim međunarodnim nagradama, a neke je, poput ‘Srbenke’ Nebojše Slijepčevića, otkupio čak i čuveni globalni servis HBO. Međutim, ono što je dobro HBO-u nije HRT-u, pa ‘Srbenka’ neće na javni servis jer je – preduga?! Slijepčevićev film, naime, traje 72 minute, a HRT kaže da dokumentarci mogu trajati 26 minuta ili 52 minute. Ni manje ni više nego baš toliko. Koje je filmove HRT otkupio zasad ne zna nitko, osim valjda njih samih.

Utvaram sebi da smo napravili važan filmski dokument vremena, čiji je rok trajanja duži od trenutačnog vodstva, ukusa i klime na hrt-u – govori Miroslav Sikavica

Zbog rezultata natječaja, pozivanja na minutažu i nestručnih i uvredljivih recenzija za 34 hrvatska filma, prikazana na 353 festivala i ovjenčana s 86 međunarodnih i nacionalnih nagrada, među kojima je i ona najviša ‘Vladimir Nazor’ koju je dobio Slijepčević, Društvo hrvatskih filmskih redatelja (DHFR) pokrenulo je akciju ‘Meni se to gleda, HRT ne da’. Među organizatoricama je i redateljica Katarina Zrinka Matijević.

- Jedan od ciljeva kampanje je da na HRT-u konačno shvate kako moraju poslovati transparentno. HRT, u skladu sa zakonom, objavljuje izvještaje o otkupu filmova, ali to u pravilu rade prekasno. Primjerice, dostupan je izvještaj za 2018., ali još nije objavljen za ovu godinu pa ne znamo točan broj otkupljenih filmova. Prošle godine otkupili su licencu za devet dokumentaraca, od kojih njih pet nije zadovoljavalo minutažu iz natječaja. Napominjem da je tekst natječaja za 2018. i 2019. jednak. Kako je onda moguće da je, pod istim uvjetima, lani vrijedilo ono što ne vrijedi ove godine? Osim toga, pitanje je kako je uopće moguće da dužina trajanja filma bude kriterij, ako u ugovoru između Vlade i HRT-a stoji da dokumentarizam ne ovisi o minutaži? Ove godine je odbijeno najmanje 20 filmova s tek jednom rečenicom da zbog dužine trajanja ne udovoljavaju uvjetima. Prošle godine moj su film ‘Iza lica zrcala’ odbili s obrazloženjem da ne odgovara programskom sadržaju, a ove godine zbog minutaže. Isti film, isti natječaj. Takva nedosljednost puno govori kako se vodi ovaj natječaj. Jedne godine vrijedi jedno, druge godine drugo… Oni u biti ne žele otkupiti te filmove i pronašli su model kako to napraviti, mada on nije ni profesionalan niti legalan - govori autorica čiji je film – ovo je poseban apsurd – uz najvišu nagradu filmskih kritičara Oktavijan, dobio priznanje istog tog HRT-a na radionici Docu Rough Cut Boutique kao najkreativniji projekt!

Zanimljiv je i primjer filma ‘Dvije škole’ Srđana Šarenca koji je prikazan na 24 festivala diljem svijeta na kojima je dobio tri nagrade, uključujući onu Festivala katoličkih filmova Trsat. Film je prošao kinodistribuciju u BiH, a prikazan je i na više sveučilišta po SAD-u. Bavi se nogometnim turnirom između dvije nacionalno podijeljene škole u Travniku s ciljem da pokaže kako sport može spojiti učenike Katoličkog školskog centra ‘Petar Barbarić’ u kojem se uči po hrvatskom nastavnom planu i Mješovite srednje škole ‘Travnik’ u kojoj se uči po bosanskom programu. ‘Dvije škole’ odbijene su na HRT-u s objašnjenjem da je u scenarističkom smislu film pun predrasuda i iskrivljavanja istine o Hrvatima. ‘Film dekontekstualiziranjem povijesti i stvaranjem mozaične slike čija je podloga jugoslavensko srpski narativ o ‘problematičnim’ i ‘isključivim’ Hrvatima, donosi nepotpunu i iskrivljenu sliku situacije s Hrvatima u BiH, perfidno produbljujući jugočetničku naraciju da su Hrvati krivi za sve probleme u Jugoslaviji. Film otvara puno pitanja o suživotu, ali na malo od njih i jasno i pošteno odgovara. Također, to je i usporen film predugih sekvenci treninga srednjoškolskog nogometa. Film bi izazvao loše reakcije gledateljstva. Zbog navedenog prema ovom pozivu nismo u mogućnosti podržati ovaj film’, stoji u nepotpisanom e-mailu. Komentirajući odbijenicu, Šarenac za Novosti kaže da je zanimljivo da u filmu uopće nema Srba, pa da ne razumije tvrdnje o ‘srpskom narativu’ i ‘jugočetničkoj naraciji’.

- U filmu su isključivo Bošnjaci i Hrvati koji pohađaju dvije škole s dva različita nastavna programa i plana. Igraju zajednički turnir koji ih na određen način ujedinjuje, jer i jedni i drugi vole nogomet. To je priča kako sport prevladava razlike među ljudima. Dva tjedna snimali smo Josipa i Muhameda kako idu u školu, kako pohađaju nastavu, kako se pripremaju za turnir. Film je rađen kao cinema verite, film istine, bez dodatnih komentara i teksta koji bi dodatno uobličavao stvarnost. Važno je reći da je imao premijeru prije gotovo dvije i pol godine. Nije mi jasno zašto onda nisu reagirali. Kad je postao ovakav kakvim ga opisuju? Što se dogodilo u međuvremenu da film koji je kroz sport pričao priču o suživotu postane srbočetnička propaganda? Je li se hrvatsko društvo toliko promijenilo u nepune tri godine da se s javnog medijskog servisa šalju ovakve nepotpisane recenzije? Ako se ja mogu potpisati pod svoj film, očekujem da se potpišu i oni pod svoju recenziju - pita Šarenac koji, kako kaže, neće odustati od idućih natječaja HRT-a, nego će se boriti da cijeli proces otkupa filmova bude transparentan i da se znaju svi, pa i financijski podaci.

htv dosljedno nastavlja svoju ‘politiku’ prema Factumu, koja se najbolje ogleda u činjenici da nijedan od naših filmova nije koproducirao, a otkupio je tek poneki – kaže Nenad Puhovski

- Ako je film prikazan na Columbiji, jednom od najvažnijih američkih sveučilišta, te je zavrijedio tri međunarodne nagrade, i gledali su ga u Finskoj, Makedoniji, BiH, Srbiji, Crnoj Gori i Sloveniji, onda je zaslužio svojim uspjehom da bude prikazan i na javnoj televiziji u Hrvatskoj - zaključuje.

Razloga da bude zadovoljan nema niti jedan od najistaknutijih hrvatskih dokumentarista Goran Dević kojem je HRT odbio tri filma: ‘Na vodi’, ‘Buffet Željezara’ i ‘U ime Republike Hrvatske’. Vrijedi pobrojati barem dio festivala i nagrada koje su dobili: ‘Na vodi’ je prikazan na DOK Leipzigu (posebno priznanje žirija), Docaviv u Tel Avivu, Beogradu, Zagrebu, Podgorici, Sarajevu i Freiburgu; ‘Buffet Željezara’ osvojio je Oktavijana za najbolji dokumentarac u 2018., veliku nagradu i nagradu za režiju Dana hrvatskog filma, nagradu za najbolji film u balkanskoj konkurenciji u Prizrenu i Beogradu te priznanja u Širokom Brijegu, Sisku i na Liburniji, prikazivan je i u Beču, New Yorku i Sarajevu; ‘U ime Republike Hrvatske’ je na početku svog puta nagrađen posebnim priznanjem na Zagrebdoxu i glavnom nagradom na Beldocsu, a međunarodnu premjeru imao je u Oberhausenu.

- Ali džaba sve to kad te filmove ne možeš pokazati publici za koju su snimani… Dosadilo mi je više da se pretvaramo da je HRT stvarni javni servis pa sad ja, kao, moram glumiti čuđenje što na zadnjem natječaju nisu otkupili ništa od domaćeg autorskog dokumentarnog filma. U nekim hipotetskim normalnim okolnostima to bi bio golem skandal, ali mi naprosto ne živimo u normalnim okolnostima. Naša normalnost je točno ovo što se zbiva. HRT naprosto nikad nije bio javni servis, približio se tome jedno kratko vrijeme kad je na vlasti bio slabi SDP pa su djelatnici te kuće nakratko osjetili da nema pilota u avionu i počeli se istinski baviti svojim poslom. Ovo sad što se dogodilo tumačim kao onaj moment na svadbi ili u gostionici kad se nitko više ne pretvara da je finiji nego što jest. Netko je, očito ispravno, odlučio da se HRT više ne mora ni pretvarati da je javni servis. Naravno, ružno bi i sebično bilo od mene da taj moment razotkrivanja vežem za banalno odbijanje otkupa mojih ili filmova mojih kolega. Takvih momenata bilo je koliko hoćete i prije. Moja prognoza je da će nakon sve ove halabuke HRT otkupiti filmove koji se najviše spominju, pa čak možda i moje, pustiti ih u lošem terminu i slavodobitno ponovno krenuti glumiti javni servis. Boris Buden je ovo što nam se događa već točno opisao kao autodestruktivnu raspadajuću fazu hrvatskog nacionalizma u kojoj se on okreće protiv vlastite kulture, i to doslovno - objašnjava Dević.

Slično razmišlja i Miroslav Sikavica kojem je odbijen nagrađivani film ‘Glasnije od oružja’ o ulozi domaćih pjesama u Domovinskom ratu koji, ovo je važno istaknuti, ne bi bio moguć bez korištenja arhive HRT-a. Film je odbijen zbog preduge minutaže, što Sikavica tumači kao neuvjerljiv argument jer se kriterij trajanja ne primjenjuju konzistentno i ne vrijedi za komercijalne sadržaje ni za stranu produkciju. Film je bio u nezavisnoj kinodistribuciji, igrao u tridesetak kinodvorana diljem Hrvatske, otkupila ga je Al Jazeera, završio je na brojnim domaćim top-listama najboljih domaćih dokumentaraca.

- Utvaram sebi da smo napravili važan filmski dokument vremena, čiji je rok trajanja duži od trenutačnog vodstva, ukusa i klime na HRT-u - kaže Sikavica.

Podsjećajući na zakonske obaveze HRT-a prema nezavisnoj produkciji, Sikavica ponašanje HRT-a opisuje kao ponižavajuće, uvredljivo i bahato.

- HRT treba ispunjavati svoje javne obaveze, a ne svetiti se Društvu hrvatskih filmskih redatelja zbog opravdane kritike, poput nedavne javne tribine ‘HRT – nezakonje sa zaštitom’. Nažalost, gledatelji neće moći vidjeti brojne uspješne filmove nekih od naših najrelevantnijih dokumentarista, kao možda ni najvećeg društveno angažiranog dokumentarista u regiji Želimira Žilnika. Za mene je to tužno. Kad sam bio dijete, zbog televizije sam želio učiti čitati. Bilo mi je neugodno svako malo dosađivati ocu, turati mu dnevne novine pod nos i moliti ga da mi pročita što je na rasporedu u televizijskom programu, kao i tražiti ga da mi prevodi filmove koji igraju na televiziji. Već nekoliko posljednjih godina ne pratim program javne televizije i, što je najgore, ništa ne propuštam. Izuzev, tu i tamo te sve rjeđe, nekog filma ili filmskog ciklusa na HTV 3, nema se što vidjeti. Samo otrcan informativni program, licencni formati, reklame, vazda isti prirodoznanstveni ili nacionalno obojani, deskriptivni i neinventivni dokumentarni formati. Tužno - rezigniran je Sikavica.

Nenada Puhovskog HRT uspješno ignorira već dvije decenije, pa od 83 dokumentarca, koliko ih je u produkciji Factuma snimljeno, javna televizija nije bila koproducent ni u jednom do sada. Ovaj put odbili su im šest filmova, uključujući Sikavičin i onaj Zrinke Matijević, objašnjavajući da zbog dužine ‘ne postoji interes HRT za otpočinjanje pregovaračkog postupka’.

- Teme, autori, kreativni pristupi, trajanja, tehnike i festivalski životi tih filmova su posve različiti. Zajedničko im je samo to da ih je proizveo Factum, a ja bio producent. Time HTV dosljedno nastavlja svoju ‘politiku’ prema nama, koja se najbolje ogleda u činjenici da nijedan od naša 83 filma, koliko smo ih do sada proizveli, HTV nije koproducirao, a otkupio je za prikazivanje tek poneki - kaže Puhovski.

Radi se o filmovima ‘Najljepša zemlja na svijetu’ Želimira Žilnika, autora čiji su radovi nedavno prikazani na retrospektivi u Centru Pompidou; o također nagrađivanom autobiografskom filmu Jagode Kaloper ‘Iza ogledala’; o filmu ‘iOtok’ Mihe Čelara o Biševu, njegovu propadanju i pokušajima revitalizacije; o ‘Generaciji ‘68’ od Puhovskog koji je dobio Zlatnu arenu za muziku u Puli.

Odbijen je i film ‘Pusti Dobre, pusti’ Vlatke Vorkapić, koji je otkupila portugalska javna televizija, s objašnjenjem da je ‘neuspio opservacijski dokumentarni film o brodu vodonoscu’ jer da autorica nije imala sreću da snimi neplanirane događaje, pa je jednoličan i bavi se radom na vodonoscu i nezanimljivim crticama iz života s broda. ‘Playing Man’ Matjaža Ivanišina HRT-u je ‘hermetičan, nezanimljiv, namješten i neuspješan art film koji zanimljivu temu o muškim pučkim igrama na Mediteranu pretvara u nezanimljivu i dosadnu autorovu potragu za vlastitim seksualnim identitetom’. Film je nagrađen na 11 svjetskih festivala od njih gotovo 40 na kojima je nastupao. Dokumentarac ‘Gazda: Početak’ Darija Juričana nije prošao jer je dostupan na službenim stranicama Al Jazeere, ‘Vijesti iz Laayouna’ Đure Gavrana jer se bave temom koja ‘nije bliska ni zanimljiva širem hrvatskom gledateljstvu’ o sudbini izbjeglica iz Zapadne Sahare koji su pobjegli u Alžir. Film je nagrađen na One World Film Festivalu za ljudska prava.

Treba napomenuti da ovaj put na natječaju nisu prošla i ostvarenja poput ‘Heroina Domovinskog rata’ Irene Ščurić o ženama sudionicama Domovinskog rata, koje je sufinanciralo Ministarstvo branitelja, baš kao i kratki igrani film ‘Po čovika’ Katarine Kumrić, nastao po nagrađenoj priči Maje Hrgović s natječaja ‘Jedna slika iz Domovinskog rata’.

- Ne vidim politički ključ, jer odbijaju i ‘Srbenku’, ali i film o heroinama Domovinskog rata. U tom ludilu nema sistema - zaključuje Katarina Zrinka Matijević.

Ili, ipak, ima, kako je predvidio Dević, jer je neposredno pred zaključenje ovog broja Novosti stigla vijest da je HRT započeo izravne pregovore oko otkupa nekih filmova koje je prethodno odbio…

1/1