Nizom diskriminatornih zakona i propisa hrvatske vlasti drastično su devedesetih otežale povratak srpskih izbjeglica, a naročito obeštećenje za opljačkanu i uništenu imovinu, pri čemu su prvi na udar došli nosioci stanarskih prava čiji su stanovi zaposjednuti. A krajem ljeta 1995., dok se po mnogim selima još palilo kuće, ubijalo starce i naveliko pljačkalo, Vlada donosi Uredbu, a onda i Zakon o privremenom preuzimanju i upravljanju određenom imovinom koji se odnosio na ‘imovinu koja se nalazila na okupiranom području Hrvatske, a vlasnici su je napustili ili je ne koriste, imovinu u vlasništvu osoba koje su napustile Hrvatsku nakon 1990., te imovinu državljana SRJ u Hrvatskoj koji tu imovinu osobno ne koriste’.
- Iako je najavljeno kao socijalna mjera, ovim se zapravo degradiralo vlasničko pravo izbjeglih Srba u korist privremenih korisnika, uglavnom Hrvata izbjeglih iz BiH, a kućama su se okoristili i stanovnici drugih dijelova Hrvatske – kaže pravna savjetnica SNV-a Jelena Borić s dugogodišnjim iskustvom rješavanja pravnih pitanja povratničke populacije. Posljedice tog zakona, koji je važio do 1998., osjećaju se do danas. Ako bi se vlasnici i vratili, morali su čekati da se korisniku osigura smještaj, a tu su bili i brojni sudski sporovi, bilo oko kuća, bilo oko poljoprivrednog zemljišta, koje su pokrenuli korisnici tražeći obeštećenje za svoja neovlaštena ulaganja, od kojih su se neki sudski procesi vukli sve do nedavno, kao i sporovi oko poljoprivrednog zemljišta koje je također potpalo pod spomenutu uredbu.
- Brojni korisnici su prilikom iseljavanja i prije primopredaje kuća taj objekt temeljito devastirali, od odnošenja namještaja do čupanja drvenarije, cijevi i instalacija – kaže pravna savjetnica Documente Milena Čalić-Jelić, dodajući da je tek nakon dužeg vremena vlasnicima nadoknađivana šteta. Misija OESS-a procjenjivala je cifru objekata pod prinudnom upravom na oko 22.000 kuća i 30.000 stanova od kojih su mnoge koristili nosioci stanarskog prava. Hrvatska vlada baratala je podatkom o 19.277 stambenih jedinica u privatnom vlasništvu privremeno dodijeljenih na korištenje u tri godine važenja zakona. Slijede Zakon o davanju u najam stanova na oslobođenom teritoriju, proglašen 30. septembra 1995., i izmjene Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Tim aktima nosioci stanarskog prava tjerani su da se do kraja 1995. vrate i pokrenu postupak za otkup, a u slučaju odsustva dužeg od 90 dana gube stanarskih pravo.
S obzirom na nesigurnost na terenu i vrlo veliki broj potjernica za Srbima koje se teretilo za ratne zločine, skoro se nitko nije mogao vratiti, pa su ostali bez tog prava. To je izazvalo i brojne sudske postupke u kojima su tužbe bivših nosilaca stanarskog prava odbijane. Primjer je presuda Ustavnog suda iz 2007. kojom je odbijena ustavna tužba građanina koji se žalio da mu je drugostupanjski sud oborio pozitivno rješenje za otkup stana. – On je zahtjev podnio 21. ožujka 1997., a po zakonu zahtjev je trebao podnijeti najkasnije do 31. prosinca 1995. – zaključio je Ustavni sud.
Umjesto otkupa stanova, bivšim nosiocima stanarskog kasnije je ponuđena vrlo nepovoljna alternativa – stambeno zbrinjavanja uz mogućnost otkupa stanova po cijenama nižim od tržišnih iz sredine prošle decenije kad su dostigle maksimum, ali koje su po kvadratu
bile mnogo više od onih iz 1992. i mnogo više nego što bi povratnici mogli platiti. Podnosioci zahtjeva su morali zadovoljavati i vrlo restriktivne uslove koji nisu važili za druge korisnike: morali su stalno živjeti u Hrvatskoj, nitko iz domaćinstva nije mogao imati u vlasništvu bilo kakvu nekretninu na prostoru nekadašnje SFRJ, pa bio to i srušeni kokošinjac u zabitom zaseoku. Postizanje povoljnih uslova za otkup stanova za bivše nosioce stanarskih prava jedna je od dugogodišnjih najvažnijih aktivnosti SDSS-a i SNV-a.
Zakon o obnovi donijet u martu 1996. i dvije godina kasnije donijeti Program povratka i zbrinjavanja prognanika, izbjeglica i raseljenih lica, također su diskriminatorni za Srbe jer tek od 2003. kreće i intenzivnija obnova i povrat imovine. Rok za zahtjeve bio je do 30. septembra 2004., a obnavljao se samo dio devastirane kuće: 35 kvadrata za nosioca domaćinstva i još po deset za svakog narednog člana domaćinstva. Ako se radilo o nižem stupnju oštećenja, isplaćivana su novčana sredstva, a u slučajevima težeg oštećenja slijedila je gradnja. Mnoge komisije namjerno su određivale nižu kategoriju čime se inicirao dugotrajni žalbeni postupak. – Ako je domaćinstvo posjedovalo više kuća, garaže, pomoćne prostorije, štale, obnavljana je samo jedna kuća, i to najnužnijim radovima. Povratnici su dobivali i opremu kuće, namještaj, bijelu tehniku i instalacije, ali daleko manje nego što su u kućama ostavili 1995. – kaže Milena Čalić-Jelić i dodaje da su korisnici obnove morali stalno živjeti u objektu. – Provedbom Zakona o kretanju i boravku stranaca mnogi nisu mogli tražiti prava na osnovi zakonskih propisa. Tražilo se i da podnosilac zahtjeva osoba bude hrvatski državljanin, što puno ljudi nije bilo, iako su više desetljeća boravili u Hrvatskoj, gdje su se doselili.
Među diskriminatornim aktima RH je i ukidanje članka 180. Zakona o obveznim odnosima po kojem je država odgovarala za štetu od terorizma, čime su prekinuti svi već pokrenuti postupci za naknadu štete za minirane kuće izvan ratnih područja. Izmjenama Zakona iz 1999. naglašeno je da država ne odgovara za štetu koju su tokom rata počinili pripadnici hrvatskih oružanih snaga. Zakon o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i Zakon o odgovornosti RH za štetu uzrokovanu od strane pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga za vrijeme Domovinskog rata donijeti su u julu 2003. kako bi popunili pravne praznine i pod pritiskom međunarodne zajednice. Srbi ni od tih zakona nisu imali osobite koristi zbog velikog broja restriktivnih odredbi koje su rezultirale odbijanjem zahtjeva, pa su tek Jovan Berić i njegove sestre nakon dugog sudovanja isposlovali obeštećenje za roditelje pobijene u Varivodama.
A osim o restriktivnim zakonima i kratkim rokovima koji su neki od njih predviđali, Srbima se povratak i raspolaganje imovinom otežavao i ponašanjem lokalnih vlasti i službenika. – Mnogi službenici tražili su ličnu prisutnost podnosioca i odbijali postupanje putem opunomoćenika – kaže Jelena Borić – a brojni zahtjevi odlagani su u ladice i tamo držani dok rokovi ne bi istekli.
