U nedjelju, 19. svibnja 2019., tjedan dana uoči izbora za Evropski parlament, u nekoliko velikih njemačkih gradova demonstriralo je više od 150.000 ljudi. Svi pod dvije parole: 'Jedna Evropa za sve’ i ‘Protiv nacionalizma!'.

A samo dan prije toga, u subotu 18. svibnja godine Gospodnje 2019. u Zagrebu, metropoli – kako vole reći – svih Hrvata, u istom je kontekstu, dakle u sklopu predizborne kampanje uoči euroizbora, održan veliki skup čelne stranke vladajuće koalicije, pobjedničke stranke, kako se nije propustio samopohvaliti njezin prvi čovjek.

No, poruke s toga skupa kojemu su, kao nekim čudnim slučajem, prisustvovali (još) njemačka kancelarka Angela Merkel i ključni kandidat njezine stranke (CDU) na tim izborima, Manfred Weber, bile su bitno drugačije. Na ulicama njemačkih gradova govorila je Evropa sutrašnjice, slobodarska, tolerantna, otvorena, dok je u Zagrebu, uz pratnju pjesme notornog pjevača kojemu su zabranjivani nastupi u više zapadnoevropskih zemalja, uključujući i Njemačku, progovarala Hrvatska duboko uronjena u prošlost, predana upravo onome čime se iz te prošlosti nikako ne bi trebala hvaliti.

Njemačka, a s njom i dobar dio demokratske Evrope sve je otvorenije i naglašenije protiv nacionalizma u kojemu prepoznaje izvor svih zala ('Nacionalizam prethodi svim ratovima' reći će jedan demonstrant u Koelnu), dok je Hrvatska – očito – našla utočište i uporište upravo u nacionalizmu, ne shvaćajući ili odbijajući da shvati kako je time bacila rukavicu u lice onoj Evropi u koju se licemjerno i prijetvorno danomice kune.

I kako se, stvarno, mada ne i formalno, iz te Evrope 'ispisala'.

Ništa na tome ne mijenja činjenica što će hrvatska ministrica vanjskih i evropskih poslova vrlo vjerojatno otići na jedno od prestižnih mjesta u Uniji, kao ni to da aktualna vlada svoje uspjehe gotovo isključivo mjeri količinom eura što ih uspije povući iz fondova EU. Čak ni to što nam ponekada kurtoazno kažu kako igramo vrlo aktivnu i zapaženu ulogu u evropskoj integraciji.

Komplimenti su jedno, stvarnost je drugo. A u stvarnosti Hrvatska je zahvaljujući svojoj vanjskoj politici koje praktično nema (paradiranja na skupovima, pjevanje s pripadnicima dijaspore, izjave bez ikakvog sadržaja, to nije politika) stekla reputaciju prirepka Bruxellesa i još više i revnije – Washingtona. Povuče li Trumpova Amerika neki dubiozni potez i slijedi li evropska administracija bez mnogo razmišljanja s onu stranu Atlantika zadani kurs, među prvima koji će, požrtvovno i ne vodeći ni malo računa o vlastitim dugoročnim interesima, pohrliti u izvršavanje dobivenih zadataka bit će – pa naravno, Hrvatska. Od zatvaranja očiju pred stvarnom prirodom onoga što je reklamirano kao 'Arapsko proljeće', a što se pretvorilo u zimski kaos, preko prekida odnosa s režimom sirijskog predsjednika Assada i napuštanja bogatih nalazišta plina u Siriji, pa do uvođenja sankcija Rusiji i slanja hrvatskih vojnika na rusku granicu.

Treba li se ratnički i 'pobjednički' postaviti, Hrvatska je tu. Možda se nekome od ustašonostalgičara koji i danas vode – za njih definitivno izgubljeni - Drugi svjetski rat i križarsku vojnu protiv boljševizma, ovlaže oči pri gledanju snimki hrvatskih vojnika na granici s Rusijom. Sjete se, na primjer, Legije na Azovskom moru, ili svih onih uludo žrtvovanih na fronti kod Staljingrada. Jer, za njih to su heroji, a taj rat u kojemu je alijansa slobodnog svijeta, ruku pod ruku sa Staljinovim Sovjetskim Savezom, izvojevala pobjedu protiv naci-fašizma, za njih je i dalje rat u kojemu su oni bili na pravoj strani, a svi antifašisti, komunisti pogotovo – na krivoj. Možda neki od čelnika pobjedničke stranke vide već i neke, još nekupljene nove hrvatske borbene zrakoplove u sjajnim borbenim misijama protiv neprijatelja kršćanske civilizacije. Možda. No, to nisu, ili bolje reći: to ne bi smjeli biti ljudi koji predstavljaju Hrvatsku, koji govore i rade u ime Hrvatske (ali malo ili nikako za Hrvatsku).

Takvi su ljudi, naime, u stanju po tko zna koji puta Hrvatsku kompromitirati. U stanju su dovesti čelnoga kandidata (novohrvatski to se kaže: špicenkandidata) njemačkih Kršćanskih demokrata i kancelarku na odlasku na manifestaciju koja je takva da će dan nakon toga njemački mediji izvijestiti da su 'nacionalistički tonovi bacili u sjenu nastup Angele Merkel' (koja je, sasvim usput rečeno, decidirano govorila protiv nacionalizma), a da je nositelj liste HDZ-a na evropskim izborima 'nošen ovacijama publike umjesto da govori o budućnosti Evrope, radije pričao o 'najvećoj tragediji hrvatskog naroda' u austrijskom Bleiburgu.' 

I sve je to bilo začinjeno pjesmom pjevača Strojnice koja – upozoravano je na to već više puta – svojata dio susjedne međunarodno priznate države. I to bi htjela biti Hrvatska koja je dio Evrope, koja se teškom mukom, nakon ‘višedesetljetne komunističke okupacije i strahovlade’ dokopala žuđenih evropskih obala. Baš kao što bi evropska i kršćanska Hrvatska htjela biti ona koja – doduše još ne i službeno - neštedimice, ne birajući izraze, napada poglavara Rimokatoličke crkve zbog otezanja s beatifikacijom kardinala Stepinca, pri čemu se crkvena hijerarhija u Hrvatskoj upadljivo približava ostvarenju cilja kojega se lažno podmeće Titu – odvajanju ‘Crkve u Hrvata’ od univerzalne Katoličke crkve.

Vrh Crkve u 'Lijepoj našoj' kao da je zaboravio da ne postoje nacionalne katoličke crkve (poput pravoslavnih autokefalnih) i ponaša se u odnosu na Vatikan sve više kao da Papa nije jedan i jedini, Kristov namjesnik na Zemlji, Petrov nasljednik. Ne, u ovome Papi biskupi i kardinal na Kaptolu vide mrskog reformatora, filokomunistu, nekoga tko pojma nema o Hrvatskoj (Argentina je daleko, reći će jedan, inače dobro obaviješteni i znanjem potkovani novinar, ‘zaboravljajući’ današnja sredstva masovnog komuniciranja), pokušavajući 'opravdati' Papine poteze koji se ne sviđaju svjetovno-crkvenoj sprezi u Zagrebu.

Evropska Hrvatska htjela bi biti i ona koja – kroz usta ministrice vanjskih i evropskih poslova – u aferi zbog koje Austrija ide na prijevremene parlamentarne izbore kao sporno i spomena vrijedno vidi samo to da je dojučerašnji vicekancelar ružno govorio o Hrvatskoj. Na stranu sada to da se od čovjeka ‘pod gasom’ i u društvu privlačne 'animir dame' ne može očekivati da biranim riječima govori o bilo čemu. Pa zašto bi onda pazio na izraze kada govori o Hrvatskoj? Mada bi se ipak valjalo zapitati: a zašto je tako govorio baš o Hrvatskoj?

Problem je, međutim, u tome što vajna ministrica kao sporno u aferi koja je razgolitila desnu stranku (po mnogome blisku onoj ministričinoj) vidi samo ružan izraz, prilijepljen uz Hrvatsku, a ne vidi, ili barem propušta reći da vidi, sunovrat političkog morala i nepoštivanje birača (o čemu npr. govori austrijski predsjednik). Možda i zato što je vizija posrnulog vicekancelara o tome kako se dobivaju financijske injekcije u zamjenu za obećanje unosnih državnih poslova, kako se 'ispod žita' kupuju utjecajne novine da bi se preko njih mijenjao pogled javnosti na do tada gotovo proskribiranu stranku (a zbog otvoreno neofašističkih stanovišta) bliska nečemu što smo u Hrvatskoj već vidjeli i čemu svjedočimo iz dana u dan? Možda.

Ako se pak vratimo spomenutim demonstrantima u Njemačkoj, ponovimo: više od 150.000 i njihovoj paroli 'Jedna Evropa za sve', pa to usporedimo s Hrvatskom koja se hvali uspješnim zatvaranjem granica pred nevoljnicima koji traže u Evropi (a neki, mada rijetki, i u Hrvatskoj) spas od bijede i rata, Hrvatskom koja mimo svih zakona vraća u skupinama izbjeglice sa svojeg područja u susjednu državu, ali to – usprkos snimcima koji govore više od riječi – opovrgava (baš kao i sistematsko uništavanje mobitela izbjeglicama i primjenu sile prema njima), onda čovjek na tvrdnju da je današnja Hrvatska u Evropi, može samo odmahnuti rukom i sažalno reći: 'Ma dajte, molim vas …'.

Jest, Hrvatska je formalno u Evropi i tako će i ostati. Formalno. No, gleda li se politički mentalitet, gledaju li se naglasci koji daju ton i cjelokupnoj hrvatskoj političkoj sceni, ali i kampanji uoči izbora za Evropski parlament, Hrvatska je od Evrope udaljenija više, no što je ikada bila u posljednjih pola stoljeća. Po ambicijama, po dosezima, po otvorenosti prema novome i drugačijem, po stupnju (ne)tolerancije (o čemu najrječitije govori sudbina plakata SDSS), po prevladavajućoj atmosferi u društvu, današnja Hrvatska niti je u Evropi, niti zaslužuje u njoj biti – barem tako dugo, dok će to biti Evropa što će se zasnivati na ključnim vrijednostima demokracije, a s osnovnim ciljem sprječavanja novoga rata i otvaranja granica za ljude, robu i ideje. Ideje pogotovo. Sve bi to trebalo imati na umu prilikom odlučivanja na euroizborima sljedeće nedjelje. Njihovi će rezultati pokazati do koje je mjere uspjelo indoktriniranje u protekla gotovo tri desetljeća, u kojoj je mjeru povijesni revizionizam uhvatio korijena i u kojoj je mjeri kod biračkog tijela u Hrvatskoj prisutna svijest o tome da Evropa može biti samo jedna, otvorena za sve i temeljena na odbacivanju svakog nacionalizma.

Rezultat izbora za Evropski parlament pokazat će je li Hrvatska u Evropi. Ne samo formalno. Ili je ono 'ma dajte, molim vas' ipak utemeljeno.