Slovenija je svoj put u državnu samostalnost i suverenost započela preuzimanjem federalnih graničnih prijelaza na svojem dijelu jugoslavenskog teritorija. Pokušaj federalnih vlasti i JNA da te granične prijelaze vrate pod svoje okrilje propao je zbog minuciozno organiziranog otpora, pa i oružanog, svih slovenskih državnih institucija, ali još i više zbog skoro stopostotne podrške stanovništva tada još uvijek jedne od jugoslavenskih republika.

Slovenija je i prije preuzimanja graničnih prijelaza prema Austriji i Italiji imala sva obilježja države, a njihovim je preuzimanjem učinila korak prema svojem osamostaljivanju. Uz neupitnu podršku stanovništva, Slovenija je prvo potvrdila svoju granicu prema Europi, a potom je dobila i samostalnu međunarodno priznatu državu. I premda još uvijek nije u potpunosti riješila svoju južnu granicu prema Hrvatskoj, Slovenija u suštini više nema graničnih problema, osim kao folklornog začina u izbornim kampanjama.

Kosovo je pak istovremeno dobilo i državu i njezine granice. Presudnu ulogu u uspostavljanju samostalne kosovske države i njezinih granica odigrali su SAD i većina europskih članica NATO-a, iako je nastala i nabujala na valu masovnog otpora većinskog albanskog stanovništva i ratovanja Oslobodilačke vojske Kosova. Osim što se nije samo izborilo za samostalnu državu i njezine granice, Kosovo nema ni podršku kompaktnog većinskog srpskog stanovništva za cementiranje svoje sjeverne granice prema Srbiji.

I dok su njihovi prethodnici na vlasti u Prištini bili svjesni da bi bez američko-europske podrške teško dobili i sačuvali državnu samostalnost i suverenost na čitavom svom teritoriju i njegovim granicama, pa su i pod njihovim utjecajem krenuli u potragu za kompromisima kojima bi dobili kakvu-takvu podršku srpskog stanovništva za funkcioniranje sjeverne kosovske granice, Albin Kurti i vladajuće Samoopredjeljenje od Srba i Srbije traže da odmah i bez ikakvih uvjeta i kompromisa prihvate njezino postojanje.

U prvih pet godina kosovske samostalnosti, od njezinog proglašenja i usvajanja Ahtisarijevog plana do potpisivanja Briselskog sporazuma, izgledalo je da će proces njezinog zaokruživanja teći u smjeru kompromisnog dogovora s Beogradom i političkim predstavnicima kosovskih Srba. Mogućnost kompromisa gradila se oko definiranja manjinskog statusa Srba na Kosovu na temelju Ahtisarijevog plana i Briselskog sporazuma, odnosno oko stvaranja uvjeta da kosovski Srbi dobiju i kolektivna manjinska prava i slobode koje će im jamčiti siguran i ravnopravan život na Kosovu i slobodnu komunikaciju s matičnom Srbijom. Činilo se tada da su rješenja nadohvat ruke.

Uslijedile su, međutim, kilave godine u kojima se u pregovorima Beograda i Prištine, uz posredovanje EU-a i asistenciju SAD-a, glavinjalo od traženja modela za formiranje srpske autonomije na Kosovu, preko njegove podjele i razmjene teritorija, do sadašnjih Kurtijevih pokušaja da državnom prisilom od Srba na sjeveru Kosova i Beograda iskamči priznavanje kosovske samostalnosti i suverenosti.

Mogu se čuti i glasovi koji sugeriraju da bi se do trajnijeg rješenja moglo doći ako se KFOR skloni i pusti kosovske policajce da pokušaju silom pacificirati sjever Kosova, ali i zažmuri na eventualni oružani otpor sjevernokosovskih Srba

Godina koja se upravo bliži svojemu kraju završava se sa dvama zatvorenim graničnim prijelazima na sjeveru Kosova prema Srbiji, ali i glavnim prijelazom Merdare preko kojega se odvija najveći dio prometa između Srbije i Kosova. Na Kurtijevo utjerivanje kosovske suverenosti u njihove glave, Srbi sa sjevera Kosova uz podršku Beograda odgovorili su izlaskom iz kosovskih državnih institucija, a nakon pokušaja Kurtijeve vlasti da ih nasilno preuzme i blokadom sjevernokosovskih prometnica. Priština je zauzvrat na i prema sjeveru Kosova poslala teško naoružane policijske specijalce, a Beograd je odgovorio slanjem do zuba naoružanih elitnih vojnih jedinica na južni dio svoje granice s Kosovom.

Stvarni i hinjeni ultimatumi frcaju na sve strane. I to ne samo između Prištine i sjevernog dijela Kosovske Mitrovice ili Beograda i Prištine, nego i na relacijama između Bruxellesa i Washingtona i glavnih gradova Srbije i Kosova. Kurtijeva Vlada uvjerena je da može bez većih problema i uz mali broj žrtava pod svoju kontrolu staviti sjever Kosova i tako osigurati zaleđe svoje sjeverne granice prema Srbiji. Vjeruje da joj je za policijsku intervenciju veća prepreka dobivanje suglasnosti NATO-ove misije KFOR nego što su to eventualni oružani otpor pobunjenih sjevernokosovskih Srba i trupe Vojske Srbije koje su zauzele borbene položaje u njihovom zaleđu.

Politički nalogodavci KFOR-a zasad i Prištini i Beogradu poručuju da se klone oružanih intervencija, podsjećajući ih da je KFOR jedini koji ima mandat da vojnom silom sprječava sukobe i nameće mir na Kosovu. Istovremeno od Prištine traže da započne proces formiranja srpske autonomije na Kosovu, a od sjevernokosovskih Srba i Beograda da uklone barikade i vrate svoje predstavnike u kosovske institucije.

Kurti im uporno uzvraća da je formiranje Zajednice srpskih opština "kao pita bez tepsije, a to ne može", a Srbi sa sjevera Kosova i Beograd da će barikade ukloniti tek nakon što se kosovski policajci povuku sa sjevera Kosove i oslobode srpski policajci koji su uhapšeni jer su navodno organizirali njihovo podizanje i napade na kosovske policajce. Povratak srpskih predstavnika u kosovske institucije uvjetuju pak formiranjem ZSO-a. EU, SAD, KFOR, Srbija i Kosovo čitavu se godinu vrte u začaranom krugu. Scena je tako postavljena da sve vjerojatnije postaje da će KFOR morati intervenirati i uz prijetnju oružjem ukloniti srpske barikade, a kosovske specijalce vratiti u baze iz kojih su pristigli na sjever Kosova. No problem je što vraćanje procesa na početak ove godine ne jamči da se isto neće ponavljati i u sljedećoj godini.

Zato se već mogu čuti i glasovi sa strane koji sugeriraju da bi se do trajnijeg rješenja moglo doći ako se KFOR skloni u stranu i pusti kosovske policajce da pokušaju silom pacificirati sjever Kosova, ali i zažmuri na eventualni oružani otpor sjevernokosovskih Srba i dopusti im da uz pomoć srpske vojske iscrtaju granice sjevernokosovske srpske autonomije, a naknadno i njezino eventualno pripajanje Srbiji. Uostalom, ne bi bilo ni prvi ni posljednji puta da se rješenje umjesto za stolom potraži na ratištu. Mrtvi se ionako broje na kraju.