>

novosti logo

Društvo Društvo

Industrija koja puca

Metaloprerađivačka industrija nestaje bez brodogradnje, u tekstilnoj, kožarsko-obućarskoj, drvnoj i papirnoj radi se za niske plaće, prehrambena se polako diže, farmaceutska daje visoke plaće, a najveću ekspanziju doživljava izvozno orijentirana vojna industrija

Prvomajski praznični grah mnogim je radnicima bio jedini kuhani obrok tog dana – u pulskom Uljaniku i riječkom 3. maju oni gotovo gladuju jer mjesecima nisu primili plaće. Svima je poznato kakvo je stanje u brodogradnji, a u povodu Međunarodnog praznika rada o stanju u nekim drugim industrijskim granama u Hrvatskoj za Novosti govore granski sindikalisti i sindikalistice.

hs Produkt radi za sad, Šestan-Busch naveliko za Perzijski zaljev, a Kroko proizvodnja proizvodi opremu za vojsku i policiju te već godinama zaštitnu opremu za njemačku i francusku policiju – govori Igor Tabak

Budući da je daljnje poslovanje spomenutih brodogradilišta upitno, ionako loše stanje u metalskoj industriji time je dodatno pogoršano.

- Kod nas, evidentno, nedostaje veliki proizvod, a to je brod. Brodogradnja je temelj ne samo metalske nego i prerađivačke industrije, jer tu su motori, kablovi, informatička oprema… Valja se prisjetiti da smo nekad govorili da je brodogradnja naša strateška industrija. Ali brod se radi od čelika, a mi smo naše željezare zatvorili - kaže za Novosti Siniša Kosić, predsjednik Sindikata metalaca Hrvatske – Industrijski sindikat.

Prema podacima Državnog zavoda za statistiku (DZS), u prerađivačkoj industriji, koja ostvaruje najveći udio u BDP-u, radi nešto više od 200 hiljada radnika, što je malo iznad 30 posto od ukupno zaposlenih u industriji. No riječ je o podacima koji malo govore o položaju radnika i radnim uvjetima. Metaloprerađivačka industrija s udjelom od 20 posto u ukupnoj prerađivačkoj industriji, riječima sindikalista Kosića, danas je gotovo iskorijenjena. Bez velikih sustava, poput brodogradnje, teže je funkcionirati onima malima koji su orijentirani isključivo na izvoz. Ipak, osnovni je problem metalske industrije nedostatak nekoliko hiljada sektorskih radnika, što je posljedica dugogodišnjeg neulaganja u njih.

- Naši su kvalitetni radnici otišli u inozemstvo pa sada imamo manjak kvalificiranih bravara, varioca, tokara, cjevara. Nadalje, svi zakonski propisi su antiradnički: fleksibilni oblici rada, outsourcing, rad na određeno. Problem je i produktivnost firmi jer je kompletna proizvodnja relativno skupa pa su posljedično i radnici slabije plaćeni - kaže Kosić.

- Iako su jako bitni, godinama se zanemaruju ljudski odnosi unutar firmi pa radnici odlaze i zbog lošeg odnosa poslodavaca prema njima. U našoj je ekonomiji, rekao bih, bitna ta aktualna društveno-politička klima - dodaje sindikalist.

U takvoj klimi zasigurno ne želi raditi ni 15 hiljada radnika u sektoru proizvodnje tekstila i odjeće, kao ni deset hiljada njih u kožarsko-obućarskoj industriji. Ova industrija, inače iznimno duge tradicije, u posljednjih je petnaest godina doživjela veliki pad i uglavnom se zadržala na području Krapinsko-zagorske, Međimurske i Varaždinske županije. U potonjoj je u proizvodnji kože, proizvoda od kože i srodnih proizvoda zaposleno više od 5.500 radnika. Notorna je činjenica da se u toj industriji puno radi i malo zaradi, a radničke plaće uvijek su na dnu svih statistika. Kako kaže Siniša Miličić, predsjednik Regionalnog industrijskog sindikata (RIS), tome doprinosi i Vlada koja potiče poslodavce da radnicima isplaćuju najniže moguće plaće.

- Poslodavci kroz potpore za očuvanje radnih mjesta u sektoru proizvodnje tekstila, odjeće, obuće i kože mogu dobiti subvencije u iznosu od 50 posto minimalne plaće uvećane za doprinose - kaže Miličić.

Dodaje da su prema službenim podacima navedene djelatnosti u 2017. zabilježile rast broja zaposlenih u odnosu na prethodnu godinu od oko tri posto. Ipak, domeće on, novih vidljivih ulaganja u njima nema. Procjenjuje da će u budućnosti doći do stagnacije, a onda i pada broja zaposlenih u djelatnostima kože, obuće i tekstila. Ako radnicima već ne donose neku plaću, vlasnicima one uglavnom donose pristojnu zaradu. Uz postojeće tvornice, u Hrvatskoj su interes pronašle i neke strane kompanije. Tako je Boxmark Leather, koji proizvodi kožna sjedala za automobilsku industriju, prema podacima sindikata u 2017. ostvario izvoz od gotovo dvije milijarde kuna, Wollsdorf Components više od 600 milijuna kuna, a tekstilna tvrtka Ytres (grupa Calzedonia) 740 milijuna kuna.

O udjelima u nacionalnoj ekonomiji i budućnosti ove, ali i metalske industrije pitali smo i predstavnike granskih udruga u Hrvatskoj udruzi poslodavaca (HUP), ali odgovore, usprkos najavama, nismo dobili.

Težak je život radnika i u drvnoj i papirnoj industriji, čiji je udio u BDP-u blizu pet posto: većina njih prima minimalac od 3.750 kuna i uz neke dodatke zaradi tek neznatno više.

- Dodane vrijednosti na pilanama nema puno. Za 2017. prosjek plaće u proizvodnji namještaja bio je 3.500 kuna neto, a znamo li da je prosječna plaća na razini države bila 5.800 kuna, onda vidimo kakva je to razlika. To je većinom niskoprofitabilna djelatnost - kaže za Novosti Željko Govedić, predsjednik Sindikata drvne i papirne industrije.

U drvnoj industriji, dodaje, danas direktno radi oko 20 hiljada radnika, dok ih je 1990-ih bilo preko 50 hiljada. Samo u Šavriću nekad je radilo preko pet hiljada radnika, ali s obzirom na to da su mnoge firme otišle u stečaj, puno ih je ostalo bez posla. Drvna je industrija najvažnija grana uglavnom u ruralnim krajevima Like i Gorskog kotara. Važne tvrtke su Spačva, koja je prije stečaja imala preko hiljadu radnika, Tvin Virovitica, koji je također prepolovio broj zaposlenih, požeški Spin Valis i drugi.

Hrvatski izvoz drva i drvnih proizvoda u prvih devet mjeseci prošle godine iznosio je gotovo milijardu eura, što tu industriju u odnosu na druge čini vrlo propulzivnom. Oko 70 posto ukupnog izvoza obuhvaća namještaj, podne obloge – parkete, građevinsku stolariju. Ipak, apsurd je, kaže naš sugovornik, da se parket za potrebe gradnje rukometnih dvorana 2009. za svjetsko prvenstvo uvozio.

- Do prije dvije godine imali smo granski kolektivni ugovor, ali zasad ne možemo uspostaviti suradnju s HUP-om i otvoriti te pregovore. Poslodavci se sada žale da nema radne snage, a mladi ne žele raditi za mali novac, k tome posao koji je fizički prilično težak. Domaće sirovine ima još uvijek dovoljno, samo se trebaju poboljšati radnički uvjeti kako bi ta industrija mogla još napredovati - kaže sindikalist Govedić.

U industriji energetike, kemije i nemetala Hrvatske nije dramatično kao u brodogradnji. Željko Klaus, predsjednik Samostalnog sindikata radnika u tim djelatnostima, kaže za Novosti da su članovi tog sindikata radnici Plive, Saponije, Vetropack straže, Knauf Insulationa i Petrokemije sa svojih 1.700 radnika, a nešto članstva imaju u Ini, Lukaps Ludbregu s 300 do 400 zaposlenih, Lipik Glasu koji je prošao kroz dva stečaja i AD Plastiku.

- Naravno da smo kao sindikat nezadovoljni prije svega visinom plaća i drugim materijalnim pravima. One su negdje nešto veće od minimalnih, a drugdje su na razini oko prosječne hrvatske plaće. Takva odstupanja nastojimo regulirati kolektivnim pregovorima i drugim zahtjevima prema poslodavcu. Saponia je primjerice dosta stradala zbog Agrokora i tu je priča s rastom plaća stagnirala. A poslodavci nastoje da zaposlenika bude što manje, ali ne s namjerom da zatvore proizvodnju, nego da ih ona što manje košta. Recimo još da je u tvrtkama u kojima mi djelujemo zaposleno preko deset tisuća radnika - napominje Klaus.

Domeće da ima prostora za daljnju ekspanziju ove industrije.

- Znamo li da je Petrokemija bazna kemijska industrija, onda valja reći da su mnogi u svijetu baš na takvoj baznoj industriji razvili još mnoge druge proizvodnje - kaže Klaus.

Iz granske udruge HUP-a kazali su nam da je sektor kemijske industrije jedan od značajnijih u EU-u, ali i iznimno osjetljiv na cijenu energije, na što odlazi prosječno oko 50 posto od ukupnih troškova proizvodnje. ‘Udio sektora industrije kemije i plastike u bruto domaćem proizvodu Hrvatske prema raspoloživim podacima iznosio je 1 posto od čega 0,4 posto čini proizvodnja kemikalija, kemijskih proizvoda i umjetnih vlakana, dok 0,6 posto čini proizvodnja proizvoda od gume i plastike. U ukupnom izvozu prerađivačke industrije sektor sudjeluje s oko devet posto; u uvozu s oko 13 posto i ostvaruje vanjskotrgovinski deficit jer je visoko ovisan o uvoznim sirovinama budući u RH nema primarne proizvodnje’, piše u dopisu HUP-a.

U sklopu ove grane valja izdvojiti farmaceutsku industriju: prema sektorskoj analizi Ekonomskog instituta iz rujna 2018., proizvodnja osnovnih farmaceutskih proizvoda i pripravaka na domaćem tržištu rasla je za 0,4 posto u 2017. godini, dok je ukupna industrijska proizvodnja na međugodišnjoj razini rasla za 1,9 posto. Od ukupno 4.332 zaposlena na kraju 2017. u farmaceutskoj industriji više od 89 posto čine zaposlenici triju najvećih poduzeća: Plive, Belupa i Jadran-Galenskog laboratorija. Prosječna bruto plaća zaposlenih u lipnju 2018. povećala se za 5,2 posto u odnosu na lipanj 2017., dosegnuvši iznos od 14.632 kune. U lipnju 2018. bruto plaće zaposlenika u proizvodnji osnovnih farmaceutskih proizvoda i pripravaka bile su 89 posto veće u odnosu na prosječnu bruto plaću isplaćenu u prerađivačkoj industriji.

Prehrambena industrija, odnosno proizvodnja hrane i pića, također je važan segment prerađivačke industrije, u čijem udjelu sudjeluje s čak 27 posto, dok u ukupnom BDP-u participira s oko 3,5 posto. Prema podacima HUP-a ta industrija obuhvaća 3.240 subjekata koji zapošljavaju nešto više od 42 hiljade radnika. U posljednjih nekoliko godina sektor je prošao značajnu transformaciju i konsolidaciju. U 2017. proizvodna je aktivnost segmenta hrane zabilježila rast od pet posto, pića 1,7 posto, a trend rasta nastavljen je i lani. No prema lanjskim podacima Ekonomskog instituta, prosječna bruto plaća isplaćena u proizvodnji hrane i pića u prosincu 2017. iznosila je samo 6.501 kunu.

Brzorastuća je i vojna industrija, čak do 20 posto na godišnjoj razini. Prema podacima Ministarstva gospodarstva, poduzetništva i obrta, Hrvatska je u 2016. izvezla čak 219,5 milijuna eura robe vojne namjene, dok je 2017. ta brojka iznosila 133,2 milijuna eura.

Vojni analitičar portala Obris Igor Tabak kaže za Novosti da je riječ o tvrtkama koje se zasnivaju prvenstveno na vanjskim tržištima i koje su godinama uspijevale opstati bez podrške države, dapače, koji put i kontra djelovanja države.

- HS Produkt je firma koja bi se, da Hrvatske nema, brzo snašla. Rade za SAD, to je američka tvrtka koja slučajno ima sjedište i proizvodnju u Hrvatskoj. Šestan-Busch naveliko radi za Perzijski zaljev, njima su europski poslovi bili osnova pa su se prebacili dalje, a Kroko proizvodnja proizvodi opremu za vojsku i policiju te već godinama zaštitnu opremu za njemačku i francusku policiju, a opremili su i kosovsku vojsku - ističe Tabak.

Sektor graditeljstva nekada je u BDP-u participirao s devet posto, dok sada taj udio iznosi skromnijih 4,5 posto. Jasenka Vukšić, predsjednica Sindikata graditeljstva Hrvatske, za Novosti kaže da je sektor od 117 hiljada zaposlenih u 2008. spao na današnjih 75 hiljada zaposlenih u pravnim osobama.

- To je rezultat propadanja naših najvećih tvrtki, poput Viadukta, Hidroelektre, Konstruktora, Tehnika je završila u predstečaju, osječka Gradnja je nadohvat stečaja, Opeka grupa ima problema. Još uvijek dakle nisu riješeni problemi proizašli iz krize. U situaciji smo da nemamo kvalificiranih radnika, a bez obzira na povećanje uvoznih kvota, nema radnika ni iz okruženja, oni radije odlaze raditi na Zapad - kaže sindikalistica.

Najveći je problem nered na tržištu rada: rad na crno gdje se ljudi često ne prijavljuju i nedostatak inspekcija koje bi utvrdile da radnici znaju odraditi i do 30 posto prekovremenih i neplaćenih sati mjesečno. Prema podacima HGK-a, u građevinarstvu je 2017. bilo zaposleno 93.799 radnika (73.403 kod pravnih osoba i 20.396 kod obrtnika), a plaće su, kaže sindikalistica, regulirane po grupama: NKV radnici imaju minimalnu od 3.750 kuna bruto, drugi više kvalificirani radnici imaju svoje tablice i veća primanja. Prosječna je neto plaća u građevinarstvu i dalje 17,1 posto niža od one prosječne u Hrvatskoj, a vani je čak dvadesetak posto iznad prosjeka nacionalne plaće.

1/4