Kako i čime bi se trebala igrati jugoslavenska djeca? Očito u nedostatku nekog domaćeg stručnog mišljenja novine citiraju izjavu, kako kažu, "vrlo krhkog, nježnog i senzibilnog, još od djetinjstva bolesnog" francuskog književnika Marcela Prousta koji je najbolje poznavao dječju dušu i koji je rekao:
"Djeci treba davati samo one igračke koje ih vesele i zabavljaju, koje kod njih izazivaju smijeh i radost… Njima ne trebaju igračke koje imaju naučne pretenzije, jer smijeh nikad ne treba miješati s ozbiljnošću, a rad sa zabavom…"
Od svršetka rata prošlo je gotovo sedam godina, ali mnogi ga ljudi još ne zaboravljaju. Kao ni Stevan, mladić s Korduna. Novinaru je ispričao svoju ratnu priču, a ovaj je objavio: "Mlad je to čovjek s obje skršene ruke. Ima samo dva prsta i još nešto snage, ali još uvijek ne toliko da bi se sam mogao uspješno obući ili svući…
Uvijek, sve od onih dana u Galiciji, gdje se borio kod mjesta Dobra noć. Tu je i nastradao. Ne govori ništa o tomu kako mu je kao 'junaku' na polasku u rat svirala muzika, kako su mu održani dugi beskonačni govori o domovini i dužnostima, kako mu je sveštenik obećavao naknadu vječnog života za ovaj kratki, ovozemaljski, što će ga dati za domovinu. Ne kazuje mladić ništa ni o tomu kako su ga, kao ranjenika, dočekali u domovini. Govori samo kako ima dvadeset dinara mjesečne invalidnine…
Za njega kao posve običnog i nepismenog čovjeka posve je svejedno je li on položio svoju žrtvu za domovinu, kako je, recimo, shvaća nacionalni Francuz, ili za domovinu kako ju je shvaćao zavedeni i prevareni podanik bivše austro-ugarske monarhije… Čini se ipak da od svih onih koji su dali život za domovinu najbolje prolaze – bezimeni junaci.
Ne zato što su njihovi grobovi izgrađeni kao veličanstveni mauzoleji i što nad njihov pepeo domaći i strani suvereni polažu uvijek nove i bogate lovor-vijence, već zato jer su bezimeni i jer su mrtvi, pa ne traže ni invalidninu, ni ikakve druge ubogarske pomoći od države i društva…"
U beogradskom zatvoru završio je čovjek za kojeg se uopće ne zna kako se zove. U sudskom registru zaveden je pod imenom Ljubisav Srećković, obućar. Iz zatvora je, pretvarajući se da je bolestan, dospio u bolnicu, gdje ga je neki čovjek prepoznao i rekao stražaru da to nije nikakav Ljubisav Srećković, već Dušan Lukić!
U međuvremenu je lukavi Lukić uspio pobjeći iz bolnice, ali je nakon nekoliko mjeseci uhvaćen i ponovo pritvoren, ali sada pod imenom Dušan Jovičić. Više ga je ljudi, naime, prepoznalo kao bivšeg bugarskog žandara Jovičića koji je za vrijeme bugarske okupacije izvršio brojne zločine na području općine Svilajnac.
Tu se i oženio, ali ga je žena vrlo brzo ostavila i otišla živjeti u Beograd. Kad su je pronašli i upitali za Jovičića ona je odgovorila: "Kakav Jovičić. Ja sam se za njega udala kad se zvao Ljubomir Putniković…"
