Ritual je bio simpatičan, primjeren profilu događaja. Nakon puno previše godina pravno-zakonodavnih i sudskih trakavica, sportska dvorana – izgrađena za socijalizma, pa potom u poslijeratnoj tranziciji mimo svih pravila i procedura prepuštena na korištenje i osobno okorištavanje jednom stranački podobnom liku – vraćena je u posjed gradu, te obnovljena i stavljena u multifunkcionalnu javnu upotrebu.

Dio je to i politike karakteristične za aktualnu zagrebačku vlast, iz društvene baze demokratizirati i decentralizirati kulturu u najbližem životnom okruženju, susjedstvu i kvartu, što možemo samo toplo pozdraviti.

Uglavnom, tom prilikom dodijeljene su plakete i zahvalnice zaslužnim, kako institucijama poput uspješnog kvartovskog nogometnog kluba i kultnog mjesta zagrebačke alternativne kulture koje se smjestilo na rub susjedstva, tako i pojedincima. Među njima i jednom dječaku, tek je u završnim razredima osnovne škole, a plaketu je zavrijedio kao najveći među čitateljima u lokalnoj kvartovskoj knjižnici.

Dječak je naime imao najviše posudbi knjiga u toj knjižnici tokom prošle godine. Nije takva praksa nepoznata, mediji nas svako toliko znaju počastiti pričama i prilozima o "neobičnoj" djeci današnjice čija se posebnost oslikava u činjenici da eto, nećete vjerovati, i dalje čitaju knjige.

U epohi koju, između ostalog, snažno obilježava digitalna kultura, sveprisutnost tzv. pametnih tehnologija u našim životima i permanentna distrakcija konstantnim mikrokomunikacijama na koje nas one nagovaraju, postoje i takva čuda poput djece koja i dalje, glede i unatoč, čitaju knjige.

Takvi protagonisti, u tako formatiranim narativima, poprimaju obilježja endemične rijetke vrste koju je potrebno posebno izdvojiti i pohvaliti. Pored male čitateljice ili čitatelja, nižu se u takvim prilozima njihovi nastavnici, roditelji, prijatelji, susjedi... svi odreda izriču superlative o maloj junakinji ili junaku.

Poput javno-medijskog pogleda u čudo, znatiželjno zurenje publike u nekakvom pervertiranom cirkusu u kojem se nalazi i kavez s djetetom, koje nerijetko ima naočale. On/a sjedi u tišini i posvećeno izvodi arhaičnu praksu čitanja knjige. Knjige, nasuprot nekim ishitrenim prognozama u osvit digitalnog doba otprije par decenija, nisu nestale, a neće ni nestati.

Dapače, svjedočimo kako su lukrativna roba među drugim robama, našle su svoje mjesto u suvremenim industrijama i na tržištima, tiskaju se i nude nemilice, a knjiški sajmovi i festivali bujaju punim cvatom.

Ono što se pak zasigurno promijenilo, pa otud i spomenuta društveno-medijska sklonost egzotizaciji najmlađih nam čitatelja, jesu prakse i iskustva vezani uz čitanja. Bitno su smanjene mogućnosti i prilike za klasičnu hermeneutiku, a istovremeno smo izloženi praksama čitanja više nego ikad u povijesti. Stoga, znamo li što i kako čitamo?