Mieko Kawakami: Ljubavnici noću (s japanskoga preveo Vojo Šindolić, Vuković & Runjić, Zagreb, 2024.)
"Ljubavnici noću" drugi je prijevod Mieko Kawakami (Osaka, 1976.) na hrvatski jezik. S "Heaven" nismo znali što točno čitamo i što to držimo u rukama. Roman japanske spisateljice je izmicao, povremeno se činilo da ispijamo onu murakamijevsku čašu hladne vode, a već u drugi tren se činilo da prema grlu tek naginjemo praznu i suhu čašu.
S "Ljubavnicima noću" i dalje nismo sasvim sigurni što imamo u rukama, ali osjećaj konkretnosti same knjige, njene težine, mnogo je jasniji. Ono što je izmicalo sada je razvidno i opipljivo. Mieko Kawakami s 14 je radila u tvornici. Proslavila se kao uspješna pjevačica, kultna blogerica i pjesnikinja, prozni prvijenac "Moj ego, moji zubi i svijet" objavila je 2007., a roman "Grudi i jajašca" 2020. je proglašen jednim od romana godine.
"Ljubavnici noću", roman o lektorici i korektorici koja pretjerano pije i bezuspješno traži ljubav i ljudski kontakt, tekst je o onom što se danas naziva "neželjenim celibatom". "Ljubavnici", određeni tamom noći koliko i maglom alkoholizma, emotivnom izgubljenošću koliko i korektorskom preciznošću, ljubavna su priča bez ljubavi i seksa, "Ana Karenjina" bez Vronskog; Tolstojev roman minus željeznički kolodvor, plus romantični očaj... Južnokorejska spisateljica Han Kang prošle je godine dobila Nobela za romane o suvremenim rodnim opresijama i pobunama; Mieko Kawakami ispisuje istu geografsku kartu "ženskosti u krizi".
Pedro Lemebel: Moj nježni toreadore (sa španjolskoga preveo Boris Dumančić, Bodoni, Zagreb, 2024.)
"Lemebel ne mora pisati poeziju da bi bio najveći pjesnik moje generacije", rekao je Roberto Bolaño i čileanskom queer piscu Pedru Lemebelu (1952. – 2015.) napravio reklamu koja odjekuje i dugo nakon smrti obojice pisaca. "Moj nježni toreadore" (2001.) roman je o Čileu osamdesetih, o posljednjim godinama Pinochetova režima, i o dvama žutim šeširima koje će spojiti pokušaj atentata na diktatora: žutom šeširu "Tetke iz kvarta", ocvale transvestitske kraljice iz četvrti Recoleta u Santiagu, i žutom dizajnerskom šeširu Pinochetove supruge, koji je stilist Gonzalo prvoj dami kupio na Ibizi za petsto dolara...
No je li Lemebel najveći pjesnik latinoameričke generacije osamdesetih i devedesetih? Na što je Bolaño mislio kada je okrunio Pedra? Umjesto odgovora mogli bismo citirati kako bezuba Tetka puši studentu onesviještenom od alkohola ("ustisnula /je/ baršunasto meki poljubac u rupicu malenu poput japanskih ustašca. A usamljeni majmunčić odgovorio joj je pustivši krupnu staklastu suzu da ona podmaže promukli pjev svoje neshvaćene samoće").
No možda je bolje citirati vožnju Tetke autobusom od režimskih četvrti do Kvarta: "Ponovo je bila na Aveniji Alameda gdje su se sive zgradurine gušile u smogu, ponovo je bila u centru okružena užurbanim ljudskim mravinjakom i ponovo je vidjela rijeku Mapocho nad kojom se nadvijao dim pržene ribe te prodavače voća u kratkim rukavima koji si češkaju međunožje dok pršteći od životne radosti bezbrižno trguju. Usprkos svemu bio je to njezin Santiago, njezin grad, njezini ljudi što ispendrečeni glavinjaju između diktature i domoljubnih trobojnih vrpci koje lepršaju na proljetnom povjetarcu."
Bob Dylan: Kronike: Prvi svezak (s engleskog preveo Vladimir Cvetković Sever, Vuković & Runjić, Zagreb, 2025.)
Oni koji su duboko uvjereni da postoje Dylan prije motociklističke nesreće – Dylan šezdesetih – i Dylani nakon nesreće – Dylan sedamdesetih, kršćanski Dylan, Dylan s kraja devedesetih – iznenadit će se kada pročitaju "Kronike: Prvi svezak" (2004.), od ovog proljeća dostupan i u svom drugom hrvatskom izdanju. Dylanova autobiografija podijeljena je u dva dijela: razdoblje s početka šezdesetih kada je pronašao svoj glas te na ostatak života koji je proveo tražeći ga.
Teško je zamisliti kantautora, glazbenika i rock zvijezdu koja bi se odrekla albuma poput "Blood on the Tracks" (1975.) ili "Time Out of Mind" (1997.) i pjesama poput "One More Cup of Coffee (Valley Below)" ili "Forever Young (Slow Version)", no Dylan to radi. "Kronike" su autobiografija kreativnosti, okrutno samokritična, i najbolji prikaz umjetnika na djelu još otkada je Pasolini snimio Michelangela kako oslikava Sikstinsku kapelu. Definitivno knjiga mladog Dylana, onog otprije motociklističke nesreće. Definitivno jedna od knjiga 21. stoljeća.
