Na ovogodišnjem ZagrebDoxu prikazan je i film "Terenska nastava", koji govori o posjetu buzetskih osmaša Memorijalnom centru Domovinskog rata u Vukovaru. Po mišljenju mnogih koji su ga gledali i pohvalili, film uspješno pokazuje neprimjerenost pokušaja utuvljivanja jednostranih i službenih istina u dječje glave i postavlja pitanje kako bi se mladim ljudima trebalo približiti ono što se dešavalo 1990-ih. O tome razgovaramo s autorom Jozom Schmuchom.

Kako je došlo do snimanja filma, kako su izabrani protagonisti i koliko su bili suradljivi?

Ideju za "Terensku nastavu" dobio sam na preddiplomskom studiju režije, na kojem sam trebao snimiti dokumentarni film kao završni rad. Dugo nisam znao što da snimam, pa sam razgovarao s Goranom Devićem, koji mi je bio profesor i koji mi je rekao da bih, pošto sam iz Vukovara, tamo mogao naći nešto što me zanima. Došli smo do teme obrazovanja i terenske nastave mladih u vukovarskom Memorijalnom centru Domovinskog rata, ali te godine nisam uspio snimiti film zbog pandemije.

Potom sam se prijavio na HAVC-ov natječaj s razrađenom dokumentacijom, dobio sredstva i započeo sa snimanjem. U startu sam htio školu iz područja koje nije direktno pogođeno ratom, pa su mi Rijeka ili Istra bile prirodni odabir. Poklopilo se da se moja producentica preselila u Buzet, a njena djeca tamo krenula u školu. S ravnateljicom smo se dogovorili da na terensku nastavu pratimo njihove osmaše. Djeca su bila suradljiva, kao i škola, ali i ljudi iz Memorijalnog centra.

Kakvi su bili utisci i reakcije djece nakon Vukovara?

Čini mi se da ih se to nije dojmilo. Bili su u nekom drugačijem stanju uma od onog što se očekuje od njih u tom trenutku i od starta filma sam mislio da oni više gledaju na to kao na svojevrsnu ekskurziju i minimaturalac, gdje privatne stvari u njihovim glavama zauzimaju prvo mjesto, a posjet im je neka usputna stanica. Ono što su tamo vidjeli nije im doprlo do glave, pa mi se čini da obrazovni cilj posjete, onakav kakav je predviđen, za njih nije ostvaren.

Imam osjećaj da je došlo vrijeme da se moja generacija suoči s ratnim zbivanjima 1990-ih jer smo vremenski dovoljno udaljeni i nismo sami sudjelovali u njima, premda su oblikovala naš život, ali i život meni bliskih osoba, poput moje mame, koja je iz Vukovara

Koji je vaš stav o takvom načinu suočavanja djeca sa službenim narativom o ratu i je li on kontraproduktivan?

To je pitanje kojim se planiram i dalje baviti – možda ne djecom, ali svakako nasljeđem rata. Imam osjećaj da je došlo vrijeme da se moja generacija suoči s ratnim zbivanjima 1990-ih jer smo od njih vremenski dovoljno udaljeni i nismo sami sudjelovali u tim događajima, premda su oni oblikovali naš život, ali i život meni bliskih osoba, poput moje mame, koja je iz Vukovara.

Način rada poput onog u Memorijalnom centru smatram donekle kontraproduktivnim jer djeca nisu dovoljno zrela da bi shvatila što se događalo u ratu, a taj se odnos svodi na to da su Hrvati vječite žrtve, dok su Srbi vječiti zlikovci. To sigurno nije poanta takvog mjesta. Poanta je da se takve stvari spriječe i da mladi steknu znanje o ratnim zbivanjima. Ali ne u smislu raspodjele krivnje, nego da osvijeste da se takve stvari ne smiju ponavljali, a kako vidimo iz današnjih zbivanja, ponavljaju se na dnevnoj razini.

Smatram da je loše da djecu osnovnoškolskog uzrasta učimo o ratu, zato što ona ne mogu shvatiti njegovu kompleksnost i kompleksnost tadašnjih zbivanja. Kako nemaju dovoljno duboko znanje ili razvijenu moć kritičkog mišljenja, mogu im se plasirati informacije koje mogu dovesti do negativnih trendova – nacionalizma, mržnje prema Srbima ili bilo kojim drugim etničkim ili drugim manjinama općenito.

Bi li trebalo uvesti obavezne učeničke obilaske JUSP-a Jasenovac?

Osobno ne bih ni jedno ni drugo odredio kao obavezno za djecu u osnovnim školama jer smatram da su Drugi svjetski rat i Domovinski rat isuviše komplicirane teme za četrnaestogodišnjake. Ne mislim da im nema mjesta u edukaciji i da nema potrebe za posjetom takvim lokalitetima, svakako ima, ali je pitanje u kojem trenutku možemo shvatiti kompleksnost neke situacije. Svakako ne bih povlačio paralelu između Vukovara i Jasenovca jer su to dvije odvojene stvari iz dva različita rata koje nisu usporedive. Treba posjetiti oba mjesta i biti svjestan zločina koji su se dogodili na području naše države, ali posjeti u osnovnoškolskoj dobi nemaju smisla.

Kakav je budući život vašeg filma? Biste li voljeli da ga prikazuju institucija i nevladine organizacije u svrhu suočavanja s prošlošću?

Nadam se da će film nakon premijere na ZagrebDoxu igrati u regiji i Europi, iako tema možda nije tako bliska strancima. Volio bih da igra po festivalima u regiji jer mislim da je to dio kolektivne prošlosti svih naroda koji su prošli ratna zbivanja 1990-ih. Volio bih također da film ima distribuciju u institucijama za suočavanje s prošlošću i u obrazovnim institucijama, ali se lomim po pitanju dobi u kojoj ga treba prikazati djeci.

Nisam siguran da im ga treba prikazati kad imaju 14 godina jer stvarno mislim da je za njegovo shvaćanje filma bitno kritičko promišljanje za koje mislim da u današnjem školovanju izostaje. Ako ga nisu dobili doma od svojih roditelja, teško da će ga dobiti od obrazovnih institucija, a kamoli od mog filma. Prvo što treba definirati je u kojoj dobi djeci treba prikazati film – mislim da je za srednjoškolski uzrast to u redu. No svakako je važno da ga vidi što veći broj ljudi jer smatram da je bitan za suočavanje s prošlosti s kojom se nismo suočili do kraja.

Dakle, voljeli biste da se film prikazuje i da dobije podršku organizacija kao što su Documenta, Inicijativa mladih za ljudska prava, Srpsko narodno vijeće, Centar za mirovne studije i sl.?

Apsolutno mislim da je najgora stvar koju možemo napraviti reći da je to dio samo moje ili nečije pojedinačne prošlosti, radi se o dijelu našeg kolektivnog sjećanja. Mislim da je duboka pouka filma da nijedna vladina ili nevladina organizacija ne smije imati monopol nad narativom o našoj kolektivnoj prošlosti.

Što možete reći o mladim filmskim autorima u Hrvatskoj i koliko ih Akademija dramskih umjetnosti (ADU) osposobljava u tom smislu?

ADU je divna institucija od koje svaki pojedinac treba izvući najviše što može. Jako je teško mladu osobu pripremiti za karijeru u filmu ili bilo kojem audiovizualnom mediju zato što je riječ o krajoliku koji se neprekidno mijenja. Ja sam na Akademiju došao nešto stariji i mislim da sam od nje dobio više nego mladi kolege, zato što sam došao s predznanjem – ali ne o filmu, nego o životu.

Umjetnička edukacija je užasno individualna, tako da nijedan program ne može dati sto posto od onoga što pojedinac želi. Sam trebaš naučiti tražiti stvari koje te zanimaju i istraživati, a akademija će te zanatski pripremiti kako da to ostvariš. Nitko te neće voditi za ruku i reći što da snimaš o ovome ili onome, već to kao pojedinac trebaš shvatiti. Mislim da se naša akademija u tom smislu ne razlikuje od bilo koje druge u svijetu.

Ono što je bitno jest podrška i suradnja, pogotovo što brojni uspjesi govore da hrvatski film prolazi kroz dobar i uspješan period. Igor Bezinović je s filmom "Fiume o morte!" osvojio glavnu nagradu na prestižnom festivalu u Rotterdamu, lani smo imali i kanskog pobjednika Nebojšu Slijepčevića, Bruno Anković s "Proslavom" je bio apsolutni pobjednik filmskog festivala u Puli... Hrvatskom filmu se dešavaju super stvari, a moj dojam je da ljudi s Akademije podržavaju jedni druge i vole dolaziti na projekcije, čemu smo svjedočili i na ZagrebDoxu.

Koji su vaši daljnji planovi?

Budući da sam završio studij igrane režije, snimio sam i igrani film o Vukovaru, za koji se nadam da će uskoro biti prikazan. Uskoro ću uz HAVC-ovu potporu početi snimati i kratkometražni film, a pripremam se i za još jedan dugometražni, za koji se nadam da će krenuti u fazu razvoja produkcije.