Perfume Genius: Set My Heart on Fire Immediately (Matador, 2020.)

Peti album Mikea Hadreasa poznatijeg pod imenom Perfume Genius kao glavnu preokupaciju predstavlja odnos prema ljudskom tijelu, vlastitom i tuđem. Hadreas je i dosad obrađivao slične teme, posebice na prethodnom, iznimno hvaljenom ‘No Shape’ iz 2017. U ponovljenoj suradnji s hvaljenim multiinstrumentalistom i producentom Blakeom Milesom kreirao je istinski fascinantno ostvarenje. ‘Set My Heart on Fire Immediately’ moderna je nacifrana, bogata art-pop ploča, album koji spaja androginu melodramu ranog Bowieja s epskim emocijama Arcade Fire iz faze briljantnog debija ‘Funeral’. Stilski gledano, ima tu svega, od baroknog orkestralnog popa, piano balada do distorziranih blues rifova, no uokvireno fantastičnim Hadreasovim vokalom koji se više ne oslanja samo na iznimno uvjerljiv falsetto nego se kreće unutar puno šireg raspona. Unatoč eklektici instrumentalizacije, treba istaknuti izrazito ujednačenu, moćnu atmosferu koja proizlazi iz težine same tematike jer se motivi smrtnosti i prolaznosti provlače kroz cijeli album. Sve ovo zapečaćeno je detaljnim pristupom koji glazbene, tematske i vokalne elemente uspijeva pretvoriti u rijetko trodimenzionalnu, vrlo sugestivnu cjelinu.

Oranssi Pazuzu: Mestarin Kynsi (Nuclear Blast, 2020.)

Iskoračiti iz žanrovskih okvira u današnjem glazbenom svijetu koji je, osim nekolicine najvećih, oslonjen na nišnu publiku i nišnu ekonomiju koncerta i popratnih suvenira, znači potencijalno riskirati egzistenciju. Ni do sada se nije činilo da su psihodelični finski black metalci Ornassi Pazuzu previše zaokupljeni takvim pitanjima i rizicima, no ‘Mestarin Kynsi’ je i za njihove standarde ekscentrično i začudno ostvarenje. Album je stilski gotovo nemoguće opisati: u pitanju je ritualistički psihodelični rock podjednako oslonjen na nasljeđe jazz fusiona, kraut rocka i black metala. Na sve to dolazi i zamjetna doza elektronike koja cijelu stvar odvodi u nekakvom pseudoplesnom smjeru. Ako se metal bendovima, često i s pravom, zamjera da su previše formulaični, onda su Oranssi Pazuzu upravo suprotno – bend koji ni u kojem smislu ne slijedi prokušane standarde, osim ako standardom ne smatrate dvadesetak bendova koji sviraju istovremeno. Unatoč tom eklekticizmu, ‘Mestarin Kynsi’ uspijeva zvučati iznenađujuće fokusirano i zapravo potpuno hipnotički. Rekao bih da mi je žao što ovakvih albuma i bendova nema puno više, ali kad čujem razinu gustoće, promišljenosti i estetske kompleksnosti ove glazbe, sasvim mi je jasno zašto je tomu tako.

Shabaka And The Ancestors: We Are Sent Here By History (Impulse, 2020.)

Malo kome je pošlo za rukom ono što je londonski saksofonist Shabaka Hutchings izveo u protekle tri godine – snimiti tri izvrsna albuma s tri različita benda. No ako su ‘Your Queen Is A Reptile’ Sons of Kemet i ‘Trust in the Lifeforce of the Deep Mystery’ The Comet is Coming bili, svaki na svoj način, okrenuti budućnosti i rekonstrukciji jazza, onda je ‘We Are Sent Here By History’ usmjeren na korijene pomoću kojih ga treba graditi. Uz pomoć grupe južnoafričkih glazbenika i pjesnika Siyabonge Mthembua, Hutchings se ovdje okreće spiritual jazzu, žanru posebno popularnom krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih. No za razliku od čuvenih ostvarenja Alice i Johna Coltranea ili Pharaoha Sandersa, ovdje nema optimizma, nema ‘kreatora s planom’, samo nasljeđe patnje, mraka i boli. Ovo je zapravo najpolitičniji od spomenuta tri ionako iznimno angažirana Hutchingsova albuma, a njihov je zvuk zvuk tradicije koja se razbija o konstantno odvijajuću apokalipsu. Ona međutim nije nepromjenjiva, baš kako kaže naslov jedne od pjesama ‘We Will Work (On Redefining Manhood)’. Drugačiji svijet je, unatoč lošim prognozama, moguć, no rad na njemu nikad neće biti gotov.