Travis Scott: Utopia (Epic)
Tekstualno i tematski gledano sva tri ostvarenja dijele iste preokupacije – slavu kao željeni teret, materijalizam i hedonizam kao nedostatni analgetik za egzistencijalni nemir. Navedene teme prevladavaju posljednjih godina u raznim žanrovima pop glazbe, pa se na prvi pogled čine pomalo potrošenima u postpandemijskom razdoblju upotpunjenim dubokim društvenim i kulturnim podjelama i sve opipljivim strahom od klimatskih promjena.
Unatoč tome, najveće pop zvijezde današnjice poput The Weeknda, Drakea ili Taylor Swift čvrsto se oslanjaju na ego kao centralnu točku svoje glazbe. "Utopia" je tip albuma kakav je ne tako davno s lakoćom snimao Travisov mentor Kanye West, izrazito ambiciozan, ekstravagantan i uvijek s pogledom prema naprijed u glazbenom smislu. Hrpa slavnih gostiju manje ili više uklapa se u autorsku viziju pjesama.
Vojska producenata nekim čudom desetke mikro stilova uspijeva uklopiti u začuđujuće funkcionalnu cjelinu, a brojne promjene u instrumentalima stvaraju dezorijentirajući psihodelični osjećaj koji je tijekom godina postao Scottov zaštitni znak. Te su osobine uvijek nadoknađivale nedostatak autorovog poetskog dara pa iako je "Utopia" tekstualno, tematski i emotivno distanciran album, upravo instrumentali svojom često neočekivanom ljepotom iznose teži dio posla i pomažu da album opravda svoj naslov.
Post Malone: Austin (Republic)
Peti album Austina Posta tek se rubno može opisati kao hip-hop. Post Malone dugo je koketirao s idejom ostavljanja žanra koji ga je proslavio, no ovo ipak nije ni kantautorski album kakav oduvijek "prijeti" napraviti. Doduše, u skladu s naslovom "Austin" je oslonjen uglavnom na vlastite snage.
Vokalnih gostovanja, za razliku od prošlogodišnjeg prekrcanog "Twelve Carat Toothache", uopće nema, a uz samog Malonea (koji se u press materijalu morao pohvaliti da svira gitaru na svakoj pjesmi) tu su uglavnom stari suradnici, panžanrovski producenti poput Louisa Bella i Andrewa Watta. Album otvara ogoljela i sumorna "Don't Understand" i nemoguće je ne zapitati se kako je od svih po licu tetoviranih emo repera baš ovaj postao pop zvijezda. Ostatak albuma nudi jednostavan odgovor.
Unatoč tome što koketira sa zvukovima i utjecajima u rasponu od Migos, preko Nirvane do Elliotta Smitha, Post Malone je prije svega vrlo vješt pop autor. Tekstovi su mu često plitki, jednodimenzionalni i banalni, ali su melodije izražene i pamtljive, napravljene tako da se zabijaju u glavu, čak i ako je autorska namjera očigledno drugačija. Za razliku od većine svoje generacije, Malone ne igra toliko na "vibre" i atmosferu koliko na taj staromodni radiofonični senzibilitet koji mu nikad neće donijeti definirajući generacijski album, no već sad ima više nego solidan best of iza sebe. Svakoj generaciji dobro dođe vlastiti Billy Idol.
Lil Uzi Vert: The Pink Tape (Generation Now/Atlantic)
"The Pink Tape" je donekle otklonio brige oko komercijalnog kopnjenja žanra s obzirom na to da je uspio postati prvi ovogodišnji hip-hop album na prvom mjestu najprodavanijih albuma u SAD-u. Za razliku od dva već opisana albuma, koji su s lakoćom mogli nastati bilo kada u posljednjih desetak godina, "The Pink Tape" u potpunosti odražava sadašnji trenutak.
Budući da traje sat i pol i sadrži blizu 30 pjesama, radi se o onom što Amerikanci nazivaju "data dump", objavljivanju gomile raznorodnih pjesama prije negoli ičemu što nalikuje na tradicionalni album. Takav pristup ide na ruku suvremenoj publici okrenutoj streamingu i omogućava joj da u moru materijala složi svoje konciznije, personalizirano slušateljsko iskustvo.
Osim što podrazumijeva popriličan broj pjesama koje zaslužuju preskakanje, takav pristup nudi i neopterećene stilske vježbe koje uključuje sve od eksperimentiranja sa sve popularnijim jersey club zvukom u neočekivanom hitu "I Just Wanna Rock", preko trapa, reggaetona, afrobeatsa pa sve do nü metala koji uživa sve ozbiljniji revival u generaciji Z. Sve navedeno s lakoćom zadaje glavobolju ako se sluša odjednom. S druge strane, takva količina žanrovskih eksperimenata i stilskog agnosticizma zapravo je i sastavni dio kontinuirane evolucije koja ga čini tako otpornim na promjene.
