>

novosti logo

Intervjui Intervjui
Piše Mirna Jasić

Jadranka Brnčić: Nalazimo se usred revolucije vrijednosti

U dubinskom smo kulturološkom i društvenom, a onda i svjetonazorskom preoblikovanju shvaćanja obitelji i njezine svrhe, što svjedoči o traženju novih paradigmi zajedništva u kakvima Crkva više nema važnu ulogu, govori zaposlenica zagrebačkog Filozofskoga fakulteta i profesorica Teološkog fakulteta Matija Vlačić Ilirik

U prvih devet mjeseci 2017. sklopljeno je 8.439 vjerskih (52,6 posto) i 7.606 (47,4 posto) građanskih brakova. Kako komentirate sve manji broj vjerskih brakova s obzirom da je u Hrvatskoj 86 posto deklariranih katolika?

Niz je razloga. Jedan od njih jest što je popustila svojevrsna religijska euforija iz 1990-ih kada su se kršćani vjenčali u Crkvi između ostaloga zbog očekivanja zajednice da i time legitimiraju svoju odanost tradiciji. Drugi je što se prosječna starost muškaraca i žena koji sklapaju brak unatrag nekoliko desetljeća povećala barem za pet godina, a u urbanim sredinama zacijelo i više. To znači da u brak ulaze ljudi obrazovaniji, zreliji i svjesniji odgovornosti kakvu brak zahtijeva, ne samo etičke i društvene, nego i ekonomske: dok joj zajednica ne nudi kvalitetne egzistencijalne uvjete i ne daje minimum socijalne sigurnosti, odgovorna osoba se neće tako lako odlučiti na sklapanje braka i rađanje djece. Stoga ne opada samo broj vjerskih, nego i broj brakova uopće. Treći mogući razlog je transformacija institucije braka kao takvog.

Nalazimo se usred revolucije vrijednosti, u dubinskom kulturološkom i društvenom, a onda i svjetonazorskom preoblikovanju shvaćanja obitelji i njezine svrhe, što ne mora imati isključivo negativne konotacije, nego svjedoči o traženju novih paradigmi zajedništva u kakvima Crkva nema više važnu ulogu. Brak prestaje biti poželjan zakonski oblik zajedništva i prerasta u životno partnerstvo.

Na crkveni brak najčešće se odlučuju Ličani i Slavonci, a najmanje Istrijani i Primorci?

Pratimo li statistike o političkim opredjeljenjima građana Istre i Primorja, izražena glasanjima na izborima, primijetit ćemo da su neskloniji političkim opcijama koje među ostalim inzistiraju na tzv. tradicionalnim vrijednostima, pa možda stoga i manje drže do autoriteta Crkve. A onda, budući da mladi ljudi u tim regijama ranije mogu postati ekonomski neovisnima, ranije se i odvajaju od utjecaja ‘tradicionalnih vrijednosti’ svojih roditelja i djedova.

Zbog čega ljudi odustaju od vjerskog obreda?

Jedan od razloga jest taj što eventualni raskid građanskoga, ali ne i crkvenoga braka povlači za sobom isključenje iz crkvenoga sakramentalnog života, a traženje crkvenoga razvoda, čak i u slučaju nasilja nad ženom - koje, prema statistikama, i nije tako rijetko u tzv. katoličkim brakovima - još uvijek je, unatoč olakšicama koje nudi papa Franjo, dug i skup proces. Drugi razlog što ga ističu i svećenici, jest taj što mladi ljudi nisu pripravni na doživotan angažman u braku i njegove obaveze te su hitri da ga razvrgnu već kod prve poteškoće: kaže papa Franjo da živimo u ‘kulturi privremenog’ ili ‘eksperimentiranja’.

Tomu, međutim, pridonosi i činjenica da se u Crkvi o braku ne govori toliko kao o ljubavi u slobodi i prostoru rascvata ljudske osobe, koliko kao o doživotnoj moralnoj obvezi. Ovoj potonjoj predodžbi zacijelo pridonose i ‘desničarski istupi dijela katoličkog svećenstva’, jer govoreći o braku i obitelji, inzistiraju na moralnim okovima, juridičkom kodu i instituciji više nego na sakramentalnoj zbilji i svetosti erotske ljubavi.

Koliko građani stvarno vjeruju u Boga, a koliko je njihovo izjašnjavanje stvar tradicije i povezivanja vjere s nacijom?

Ne znam koja bi statistika mogla ‘izmjeriti’ koliko tko stvarno vjeruje u Boga i kako definirati što znači vjerovati u Boga. Što uopće znači biti vjernik? Postoje vjernici koji svoju religioznost doživljavaju uglavnom kao svojevrstan folklor i identifikaciju s grupom, štoviše narodom u kojoj se većina ljudi deklarira kao katolici; potom oni koji vjeruju u Boga, pri čemu je Bog određen koncept oblikovan tradicijom teoloških tumačenja; a onda i oni koji vjeruju Bogu, odnosno čija je vjera iskustvo trajno otvoreno propitivanju. Deklariranje kao katolik ili kršćanin zacijelo nije dokaz da to tkogod doista to jest, jednako kao što ni sklapanje crkvenoga braka zacijelo nije po sebi očitovanje vjere, nego je to kvaliteta življenja u braku. A statistički ne mislim da je ta kvaliteta u porastu ili u padu, nego je uvijek bila i bit će, rijetka.

1/1